| PRAVA STRANA

 

  • Желим све удобности потрошачког друштва и предности/погодности интелектуалног мејнстрима (велико филмско платно, лијепа зграда, добро дизајниран бар, предавање…), чак иако имам могућности да садржај одгледам на други начин.
    Конформизам. Долази с годинама. И убјеђењем о сопственој ширини, свему упркос.

 

  • У раном дјетињству имао сам најбољег пријатеља који се касније преселио у други град и ког више никад нисам видио. Иако за то немам статистичке податке, мој субјективни доживљај каже како је он увијек на улици налазио паре (ја, наравно, никад), а ја увијек газио у говно (он, је ли – никад). Можда зато и данас имам чудан и недовољно изграђен однос према гованцима на улици (а живећи у граду опјеваном кроз ову тему). Ако наиђем на неко читаво, нетакнуто и неразмазано, све је у реду: усне ми се рашире у побједнички осмјех (зајеб’о сам говно). Али ако угледам неко угажено и размацкано, јавља се блага траума. Без обзира да ли се размацкана маса даље смањује или не, мој мозак пројектује њен развојни пут у смјеру супротном од оног којим сам ја дошао, у прошлост, мојим корацима уназад. Корацима од којих је један можда угазио у исту масу, и због чега би експресно било потребно наћи свјежу траву или некоме штетовати отирач испред врата…
    При перцептивном доживљају, мозак углавном сумира тренутне надражаје како би могао да предвиди непосредну будућност. Трауме окрећу ствари наопачке, тјерајући поштеног човјека да се враћа у прошлост.

 

  • Ukrajina: medicinska sestra, pogođena snajperom na ulici, uzima telefon (dok se trude da joj spasu život) i na Twitteru objavljuje, “Umirem.”
    Nisam provjeravao da li je umrla.

 

  • Мој ђеде ми је брат, а моја тетка ми је сестра.
    “Љубав мала највећа” није contradictio in terminis.

 

  • “Miris oseke”! Pessoa! Nailazim na to po prvi put kod ovog Lisabonca, a tako je očigledno! Barem nama koji smo odrasli uz mareu, pa nam ovaj izraz istog trena dozove miris, slike i sjećanja. Zeleno-braon tonovi, murava zalijepljena za kamenje, naslage u ćoškovima mandraća, trava na kobilici barke isplivala na površinu, visoke ponte sa jasnom, crno-bijelom podjelom, široke plaže…

 

  • Beba ima oko 2 mjeseca. Tatu zanima kako sve to ide i razvija se kod čula vida. Pročitao je kako su jarke boje i jasni oblici sad već sasvim u redu. Negdje je kao primjer pomenuta apstraktna umjetnost. Pa je tata probao. Prvo je išao Malevič, pa Miró, pa CoBra umjetnici, i na kraju ona glava Basquiat-a. Beba je svaku fiksirala, a na jednu Miróovu se čak i nasmiješila. Tata je hepi.

 

  • Holandski bivši general-major izjavljuje za novine kako poštuje momke (holandske muslimane) koji odlaze da se bore u Siriji, jer imaju ideale za koje su spremni umrijeti. Napominje samo kako ne dijeli njihov pogled na svijet. Ostajem ‘paf’.

 

  • Неки људи миришу као лубенице.

 

  • Ентузијазам се троши. Исто као што се љубав троши. Осјећаји су као ресурси. Ипак, своде се на очекивања, и не зависе од закона физике, већ психологије. Иако је то уствари на крају све исто. Прелазак једне врсте енергије у другу.

 

  • Црногорске жене нису се радовале женској дјеци, не зато што су биле испраних мозгова (иако је било и тога), већ што су знале да ће то дијете бити “мученица”, слушкиња своме мужу, дјеци и заједници.
    (Ја уствари уопште не познајем Црногорце, можда донекле приморце. Одличне филмове Живка Николића гледам као чисту егзотику. Све је то мени врло страно. А немам ни претјерану потребу да га разумијем.)

 

  • Записи из банкрота, као Записи из подземља (мртвог дома).

 

  • Crnogorci su narod sa kratkim dahom.

 

  • Vraćam se nešto na neke ranije događaje, i shvatam: najbolja predstava koju sam u životu gledao bila je ona šibicarska na njujorškoj 5. aveniji. Kakvi kostimi, koja glumačka ekipa, kakva režija, izvježbanost pokreta… Tu je žena u bundi; tu je jedan ćelavi Latino tip, krupan, izgleda kao vatrogasac ili lučki radnik (s njim sam nešto i progovorio… ili on sa mnom); tu je još dosta nekog naroda koji će se sav odjednom razbježati… Crnac režira. U momentu kad ja padam, neko je toliko fin da dobaci uzvik navodnog saosjećanja, odjednom nema ni bunde ni ćelavog, a crnac je već s druge strane ulice. Preko 5 traka 5. njujorške avenije u sekundi. Predstava za sjećanje i priču.

 

  • Najbolji dokaz za činjenicu da ljudi idealizuju prošlost jeste toplina koja me obuzme kad negdje osjetim miris kanalizacije. Sjetim se moga Kotora, ape di mare, i šahta ispred zgrade iz kog je uvijek prelivalo preko stepenica.

 

  • Profesionalizam znači određeni konformizam. Ovo je nauštrb autentičnosti. (Ali kao i uvijek, moguće je postići balans.)

 

  • Фрустрира ситуација у којој за мирисе немам правог имена, ни за сјећања која дозову – адекватног описа.
    Фрустрира кад појмови отупе због некоришћења.

 

Itd.

Prorijeđenost, u posljednje vrijeme, mog bitisanja na ovim stranicama prije je stvar inhibicije nego nedostatka vremena (no dokle?) ili manjka inspiracije. Trenutno uspješno boravim u lijevoj hemisferi Naime, uspijevam da zadržim koncentraciju i fokus na ulogu u akcionom filmu koji trenutno obilježava jedan aspekt mog dnevnog života (akcioni film u kontekstu mog života zvuči možda smiješno, ali sviđa mi se takva formulacija), pa se stoga manje predajem kontemplativnim sesijama koje bi mi mogle odvući pažnju. Bilježaka, crtica i donekle lucidnih misli ima, ali ih ja sputavam, ne dajući im da se rasplamsaju.

Ipak, sa tim brzim i napaljenim egom svakodnevno sretno koegzistira jedan duboko kontemplativni i poetični pisac, Fernando Pessoa. Pisac sa (dosada otkrivena) 72 heteronima, 72 alter-ega od kojih svaki ima svoju jedinstvenu biografiju, svoj hiroviti karakter i svoje poglede na svijet. Lisabonska legenda (pristigla putem dobre kužine) drži da svako od ovo sedamdeset dvoje, kad obuzme Pessou, ima i svoj rukopis, te da je Pessoa bio toliko šizofren (ili kreativan) da je sa jednim od njih, ženskog pola, znao izlaziti na rendezvous.

Ovaj pisac zaslužio je, dakle, da nakratko zamijeni moje kontemplacije na ovim stranicama. Lucidnost i jačina sljedećeg zapisa pokrenuli su na momentalni prepis i prevod. Radi se o kratkom tekstu pod rednim brojem 45, iz Knjige Nemira. S obzirom da ukupno ima blizu 500 ovakvih bilježaka u knjizi, vrlo je moguće da će današnji impulsivni čin i ovaj tekst uskoro biti i prošireni.

45

Živjeti tih i kulturan život na otvorenom polju ideja, čitajući, sanjareći i razmišljajući o pisanju – život tako spor da stalno može preći u gnjavažu, ali dovoljno promišljen da se ipak ne nađe tamo. Živjeti ovaj život daleko od emocija i misli, živjeti ga samo kroz misli o emocijama i kroz emocije misli. Zlatno stagnirajući na suncu, kao mračna bara okružena cvijećem. Posjedovati, u hladu, ono plemstvo duha koje ne postavlja nikakve zahtjeve životu. Biti u vrtlogu svijetova kao cvijetna prašina, jedreći kroz popodnevni zrak i padajući, u grču sumraka, gdje god on padne, izgubljen među krupnijim stvarima. Biti to sa jasnim razumijevanjem, ni sretan ni žalostan, zahvalan suncu na njegovoj blistavosti i zvijezdama na njihovoj daljini. Ne biti više, ne imati više, ne željeti više… Muzika gladnog prosjaka, pjesma slijepca, mošti neznanog hodača, tragovi u pustinji kamile bez tereta ili cilja…

Update 24. jul 2014.  Previše je lucidnih misli, podvlačenje nema smisla kad je svaka rečenica do te mjere nabijena energijom. No pojedini se tekstovi ipak izdvajaju intenzitetom. Moram ih ovdje prenositi. Slijede.

 

128

Uvijek sam odbijao da me razumiju. Da te razumiju znači da se prostituišeš. Meni je draže da me uzimaju za ozbiljno kao nešto što ja nisam, ostajući ljudski – nepoznanica, sa svom prirodnošću i zasluženim poštovanjem.

Ništa me ne bi toliko uznemirilo nego ako bi me na poslu smatrali za čudaka. Ja uživam u ironiji što me uopšte ne gledaju kao čudnog. Prija mi ta bodljikava košulja kad me oni smatraju za sebi ravnog. Sviđa mi se to raspeće kad me ne smatraju drugačijim. Postoje mučeništva suptilnija od onih zapisanih o svecima i pustinjacima. Postoje muke naše mentalne svijesti isto kao muke našeg tijela ili naših požuda. I u prvom slučaju, isto kao i u drugom, ima određene senzualnosti…

Ima, tako, stvari napisanih, kojima se nema šta dodati. Doduše, one rijetko u tolikoj mjeri predstavljaju i moj stav ili odražavaju moje emocije, da bih ih u cjelosti ovdje prenosio. No osvrt mog prijatelja Gorana Rusa Jovanovića, povodom smrti dragog nam oriđinala i Beštije Tonćija Pracija, upravo je takav jedan tekst.

Uz zahvalnost Goranu, i posljednji pozdrav El Comandateu Tonćiju:

 

Umro je Tonći Praci. Prijeki sud medicine nije mu ostavio ni najmanju šansu. Neumitna blizina i izvjesnost današnjeg dana mjesecima me pritiskala. Nekad bi najradije mijenjao svo svoje znanje medicinske nauke za česticu laičke nade. Prilično davno su mi se u svijest urezali stihovi Danila Kiša koje je napisao na vijest o smrti Mire Trailović 15.08.1989. , dva mjeseca prije sopstvene smrti: „Kakav dobro obavljen posao, Smrti, kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu!…”

Tonćijevo tanko, ali žilavo tijelo nije bilo ni nalik moćnoj utvrdi. E, nije dobro obavljen posao, Smrti! Praci je svakodnevno živio feštu, sportsku tribinu, pozorište na gradskim pločnicima, fanfare, mažoretke, urnebesne pijanke. I kada se posljednjih mjeseci liječio u Kliničkom centru Crne Gore zasmijavao je med. sestre i pacijente. Prepoznavali bi ga po holovima klinike i u kafiću dok se iskradao da zapali cigar ili popije pivo. „E ovo je onaj stari Beštija iz Kotora“, poluglasno su komentarisali momak i cura za susjednim stolom. Uprkos dugotrajnoj životnoj autodestrukciji, teškoj operaciji i ciklusima hemoterapije do samog kraja iz njega je izbijala jaka životna energija.Nedavno smo se čuli telefonom, onako oslabljen, izmučen, kroz bolan osmijeh mi je odgovorio ono njegovo čuveno „O’ma ja!“.

Kako nekome sa strane opisati ko je bio Tonći Praci? Nekadašnji pomorac, kasnije radnik u Industriji ležajeva i nadasve boem na neki poseban, kotorski način. Ali još više kapo baštona, feštađun, neizbježni statista u više filmova koji su snimani u Kotoru, Beštija od osnivanja, popularni „el comandante“, najveći oriđinal našeg vremena i urbana legenda našeg grada. Lik kakvog najbolji scenarista ne bi osmislio. Uvijek za veselje, pjesmu, škerac i beskonačno lumpovanje. Galiotsko samopouzdanje, ulična inteligencija, gradska lukavost koja je još simpatičnija kad proviri kroz nezgrapne kulise alkoholnih noći. Čovjek sa društvene margine, a opet u centru svih kotorskih zbivanja. Svoj i svačiji, naš i ničiji. Maskota karnevalskih svečanosti, simbol kotorskog navijanja. Niko više neće onako umjeti podići cijeli bazen na noge. Organizatori velikih takmičenja koji skupo plaćaju animatore gledališta mogli bi samo da sanjaju onakvog meštra.

Neprocjenjiva je bila njegova sreća kad prošvercuje pivo na vaterpolo utakmicu. Prijetnje sudijama, iskolačene oči, žestoko beštimanje. Išao je i na gostovanja Primorca, bio je ikona betonske tribine Bokelja i utakmica „trash“ lige. Bezbrojne anegdote i doživljaji, često izmiješani sa fikcijom, komične i na momente apsurdne situacije i sve to u jednom životu. Pracilone ga je živio po svojemu i uz dosta „petrolja“. Jedini kompromis je bio ako nema piva, onda može gemišt ili rakija. Iako mu je kamera bila naklonjena, niko nikad nije snimio film o Tonćiju. Snimali smo ga foto aparatima, mobilnim telefonima da ostane za neke nove generacije i za nas kad nas sjećanja stisnu.

Otišli su Prkač, Ojla, Ljubina, Mira Euro, sada i Tonći. Jedan Kotor polako nestaje, odlaze relikti nekog sretnijeg vremena koje je dio nas dobro upamtio, dio na momenat ugrabio, a današnja mladost propustila. Mi brojimo kruzere i radujemo se strancima po kotorskim pjacama i njihovim devizama. Svijet nam je stigao u Kotor, a sa kotorskih ulica tiho odlaze oriđinali. U vječnost. Sve je nekako kao u pjesmi Ramba Amadeusa „Otiš’o je svak ko valja, neki vani, neki ka nebu, ostala je samo fukara i raja, i mi s njima na bijelome ‘lebu.“

Zbogom prijatelju, žao mi je što te zbog daljine i obaveza neću moći ispratiti na posljednji počinak.Osim tvoje porodice i prijatelja ispratiće te tvoje Beštije i tvoji ćitadini. Ostaje mi u obavezi da uskoro još nešto učinim za tebe, što sam ti nedavno obećao. Nešto, što će sačuvati uspomenu na tebe i učiniti nas ponosnim. Hasta siempre comandante!!!

 

Tekst preuzet sa portala javniservis.me, fotografija Primorac TV.

ZLATNA POLJA

Baba kaže kako su đedovi bili u mjestu Tonop, u Nevadi (ona je to zapamtila po američki: Tonop, Nevada). Bečići, Kalađurđevići, Kuljače i ostali rođaci masovno su odlazili u pečalbu početkom XX vijeka. Otac onih koje moja baba pamti, Jovo Kalađurđević, imigracionim je vlastima u Americi rekao da napišu, ni pet, ni šest, nego Podbabac. Lijepo su ga pitali odakle dolazi, i on im je lijepo odgovorio.

U registru Ellis Island-a piše da je Jovo bio visok 1,75m (5’9″), svijetle puti, braon očiju, dobrog mentalnog zdravlja i bez fizičkih hendikepa. Najvažnije, da nije poligamist niti anarhista. Piše i da se zaputio u Goldfield, u Nevadi.

Goldfield je mjesto samo par milja južno od Tonope i početkom XX vijeka bio je epicentar zlatne groznice u Sjevernoj Americi. Pored Paštrovića, koji su u njemu potražili sreću, izgleda kako je Goldfield bio stjecište i raznih prevaranata toga doba. No najupečatljivije od svega, u grad su 1904. godine pristigla braća Earp, Wyatt i Virgilije. Nekih dvadesetak godina nakon Okršaja kod O.K. Korala, Wyatt je prvo, prateći zlatnu groznicu, došao u Tonopu, gdje je služio kao pomoćnik šerifa i gdje je otvorio svoj lokal (Northern Saloon se zvao). Koju godinu kasnije, zajedno sa bratom Virgilijem seli se u Goldfield, gdje će brat biti pomoćnik šerifa. Nakon samo par mjeseci, Virgilije će umrijeti od upale pluća, a Wyatt će odjahati iz grada prema zapadu.

 

SMRT JOHNA GREGGORY-JA

Sem što su u Tonopi izvjesni Wingfield i Nixon zaradili milione od zlata (a ovaj posljednji će kasnije postati i američki senator), čini se da život u gradu nije bio pretjerano zanimljiv. Čak je i žica presušila nakon par godina, i posao se preselio u pomenuti Goldfield.

Međutim, prije nego je presušila zlatna žica, nju su, između ostalih, crpili i Paštrovići. Jednom je, 1911., u rudniku izbio požar i u njemu je poginuo Christopher (vjerovatno Krsto) Mirković. John Greggory iz Castellastve, odnosno Jovan Gregović iz Petrovca, rukovodio je otpremninama za porodice nastradalih rudara. Krstovi brat i sestra, Vaso i Marija, dobili su većinu predviđenog iznosa, što se nije svidjelo rođaku Andrici. Počeo je u Nevadi da psuje paesana Gregovića – na maternjem, naravno.

Wikipedia piše, “U to vrijeme, južnoslovenski imigranti u rudnicima redovno su rješavali nesporazume pomoću noževa.”

Zamišljam to kao crno-bijeli vestern, prvi crnogorski. Jedina još adaptacija koju bih prihvatio bila bi, možda, nešto poput Miller’s Crossing-a braće Coen. Jutro je, 14. maja 1912. godine. Andrica sa groblja stiže na željezničku stanicu, i tamo zatiče Jovana, starog kurvinog sina (kako će mu doviknuti koji minut poslije). Već u sudnici zakleo se da će uzeti pravdu u svoje ruke. Momentalno nasrće na njega nožem, i nije mu malo što mu probada grudni koš, nego dodaje još jedan ubod, ispod pojasa. Gregović će ubrzo iskrvariti, a Mirković će kod šerifa izjaviti kako je upravo i želio da ovaj umre; šerif nije našao za shodno da ga opomene kako mu takve izjave ne idu u prilog.  Sudija Averill osudiće Andricu Mirkovića na smrt.

Godine 1910., mormonska populacija u Nevadi zahtijevala je da se osuđenicima ove vrste dozvoli izbor između smrti vješanjem i strijeljanja. Na ponuđeni izbor, samo će Mirković i još jedan zatvorenik (čija će presuda kasnije biti preinačena) izabrati strijeljanje. Šef zatvora ubjeđivao je Mirkovića da ne bude lud, ali je Mirković insistirao na metku, tvrdeći da će se tako sve brže završiti. Šef je znao da neće moći da nađe petoricu dobrovoljaca koji bi izvršili kaznu, pa kad je državna vlast naredila da se umjesto toga iskoristi automatski puščani okvir, dao je otkaz na funkciju. Umjesto njega, dužnost je preuzeo bivši guverner Nevade, Denver Dickenson.

U jutro 14. maja 1913., trojica nasumično odabranih zatvorenika bila su zadužena da prekinu žice, od kojih jedna aktivira mehanizam. Mirković je odbio da stavi povez na oči, zahvalivši se Dickensonu riječima “Ja vrlo dužan vama. Vi dobar čovjek prema meni.” (“I much obligated to you. You be good man to me.”) Prije nego što će puške opaliti, Mirković će još prokleti sudiju Averilla i izjaviti “Ja umirem kao vojnik!”.

Iako se strijeljanje Dickensonu učinilo kao čin malčice manje varvarski od vješanja, puščani okvir nikad više neće biti iskorišten i biće, do dana današnjeg, pohranjen u muzeju. Andrica Mirković ući će, tako, u istoriju, kao jedini zatvorenik koji je ikad ubijen strijeljanjem u državi Nevadi.

 

I ja se sad pitam, budući da je Jovo u Njujork uplovio u junu 1911., da li su se on i Andrica poznavali, da li su popili zajedno kakav burbon u kafani kod Wyatta Earpa, da nije i Jovo koga tamo nožem do’vatio, i jesu li barem nekog od Amerikanaca dobili na kartama korišteći paštrovske mote.

Riječ, slika, jelo… sve su to negdje iste stvari. Božo Koprivica svuda vidi ritam. Povezuje fudbal, klasičnu kompoziciju i pisani tekst. Ja to tumačim kao formu sinestezije.

Slikarstvo je jezik – način izražavanja, jeziku riječi možda čak i ortogonalan. Gerhard Richter u filmu (s pravom) kaže kako je “Besmisleno (je) o slikarstvu govoriti, jer se riječima može opisati samo ono što su riječi u stanju da iskažu, odnosno što se jezikom može iskomunicirati. Slikarstvo nema veze sa tim.” Wittgenstein je rekao kako su granice jezika zapravo i granice njegovog svijeta.

 

 

Gledajući slike, mi tražimo prijatelja. Pitamo se da li nam je tvorac (autor, izvor…) blisko stvorenje. Posmatramo njegov intimni izraz kroz različita raspoloženja i razne periode. U svoj prostor unosimo djela koja će nam se obraćati na duži rok, koja će imati šta da nam poruče i nakon par godina. Kad njihovu poruku prevaziđemo, kad sazrimo više i dalje, jedne slike zamijenićemo drugima.

Isto je i sa knjigama, muzikom, filmom. To je proces sazrijevanja. Zato nema smisla govoriti o univerzalnoj poruci umjetničkog djela, jer ono se svakom prima na ono što on već jeste, koliko zna i šta traži. I u jeziku hrane (vino, viski, delikatesi…) sve prati isti princip – radi se o stečenim ukusima.

Da, na kraju se sve svodi na ukus, ali upravo ta riječ demonstrira ograničenost jezika da opiše fenomene izvan svog sistema (spektra, vokabulara…). U nedostatku adekvatnije riječi, ukus ukazuje na subjektivnost doživljaja, ali podrazumijeva mnogo više od površne estetske ravni, urođene predispozicije ili iracionalnog hira.

Jer traženje prijatelja pretpostavlja (prvenstveno) dvije stvari: senzibilitet i vrijednosni sistem. Kod bliskog susreta sa umjetničkim djelom, obije se u momentu skapiraju. Ova prva se možda i može približiti estetskom ili emotivnom polju, ali ova druga ukazuje na stavove i principe, te na kraju krajeva i kompletno iskustvo, u jednom drugom, racionalnom domenu1.

U intervjuu sa istoričarem umjetnosti Benjaminom Buchlohom, Richter insistira na doživljaju slike kao “dobre” ili “loše”. Buchloh pokušava da zadre dalje od te osnovne podjele, ali ne uspijeva da smjesti Richterov rezon u postojeće obrasce. Na kraju ipak pita da li je “dobro” ustvari “istinito”, čemu se Richter vidno obraduje, potvrđujući da jeste tako. Sam Richter će o slikama govoriti kao o moralnom činu, kako na ličnom, tako i na nivou društvenog angažmana.

Jedan od najupečatljivijih utisaka nakon filma biće da je Richter upravo istinit, iskren prema sebi i drugima, čovjek sa integritetom.

 

1 Samim tim, predstava o umjetniku kao ekstravagantnom i neuračunljivom genijalcu romantična je, površna i pogrešna. Ako to i jeste slučaj, prije je posljedica nego uzrok. Jedan od najvećih, Vasilij Kandinski u umjetnost će uskočiti iz fotelje univerzitetskog profesora Rimskog prava, tek sa 30 godina. Iz jedne druge perspektive (iako ja tvrdim da su principi svuda isti), Nikola Tesla će reći kako “čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud”. Nijedan uslov nije dovoljan sam po sebi, potrebno je oboje.

 
PRVI MRAK

Da je te večeri sa nama u barci bio kakav pjesnik, pa da u stihove pretoči slike. Ili slikar, da napravi ulje. Atmosfera i svjetlo su ipak, prije svega, bili filmski, no ovog puta čuvaće ih samo porozna traka sjećanja. I ono što ovom prilikom uspijem pretočiti u riječi.

Osti. Najprimitivniji i najljepši način ribanja. Prvi mrak. Bonaca – ulje je na vodi1. Motor na najmanjem gasu ili vesla. Na provi ferao i S. koji spremno i samouvjereno osmatra, stojeći u rupi. Prati se razuđeni profil obale, tačno onuda gdje plićak prelazi u dubinu. Ruta je: do Markove ponte – uvala iza Todorovića – Morinjska rijeka – iza svetionika u Lipcima – parapet na kraju Strpa, pa sve do Sopota. A onda nazad, pod nebom punim zvijezda, sa svjetlima na obali i blagim obrisima zalivskih brda, bez mjeseca.

A samo dio u Morinjskoj rijeci dovoljan je za film: s ulice dopire prigušena oker rasvjeta, ulje je na platnu morske površine, dok tanka, paperjasta magla lebdi tik iznad nje. Kroz maglu se prvi probijaju kljun barke i zupci ostiju, te mišićavi S. koji drži dugačku dršku s obije ruke, što sve dodatno doprinosi dramatičnosti. Taj dan padala je kiša i zahladilo je – nema nikog na ulicama.
Nailazimo na ogromno jato cipola. Kad shvate zašto smo tu – panično se razbježavaju, iskačući iz mora na sve strane. Ja za veslima – ne mogu da sakrijem uzbuđenje, pa glasno reagujem. S. se ne da omesti i smireno gađa. Jedan cipol sam uskače u barku, a jedan se odbija od prove i pada ponovo u more na drugoj strani. Ja predugo gledam u more oko ostiju, dok korito rijeke sve više krivuda, a treba provesti barku i ispod uskog luka mosta… Sve to s obale posmatra jedna prljavobijela guska, nervozno se premještajući s noge na nogu.

U konobi nakon toga, gledaćemo kako izlazi mjesec, jesti tek ulovljene cipole sa žara i piti Smokvicu.

 

DRUGI MRAK

Te noći zaspaću u strahu za S. Priča neposredno prije našeg rastanka dodatno će nadražiti moja čula. Sav razdražen, jedva ću utonuti u san. Osluškivaću da li se neko šunja oko kuće i bojaću se zla ljudskog, našeg balkanskog. Čuću ženske krike koji to nisu i škripu guma koje su slučajno glasne. Slušaću huk mora (pravičnog ali strogog). Iz krhkog sna probudiće me sijevanje munja i udari gromova, te teška kiša čije će mi kapi padati pravo na živce. Potpuno razbuđen, kroz škura ću gledati kako lampa u brdu kostanjičkom. Pitaću se koliko će hrabrosti biti potrebno, da li će sve to predstavljati uživanje i gdje je ustvari moj mir. Koliko treba da pobjegnem od sebe, a koliko sebi da se približim, da taj mir nađem…

 

Umor će ipak savladati strepnje, zaspaću, a onda će početi i novi dan. Poslije kiše će granuti sunce, u nekoj drugoj konobi igraćemo briškulu i trešetu, i scene će opet biti filmske2. Sve će proći, do iduće južine (“…za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost…”).

 

1 Rekao bi reditelj Darko Rundek.

2 Moti, kucanje i slišavanje, grimase i gestikulacije, graja za našim stolom i dobacivanje sa šanka, kombinacije i strategije, glumljena ljutnja i usiljeni smijeh, pelinkovci i piva.

 
 

[...]

 
 

Kiš me uvijek natjera iz svakodnevnice u univerzalne teme, iz proaktivnog u kontemplativni modus, iz akcionog filma u dramu.

Nije ni da je došlo tako naglo, makar u smislu prebacivanja na balkanske teme. Pisao sam već bio tekst o Boki i Mediteranu, vaterpolisti su tih dana igrali za titulu prvaka svijeta, a radni petak, dan prije, naglo je prekinut (koncentracija nepovratno izgubljena) saznanjem da je član familije prijatelja iz ranijeg perioda – osumnjičen i uhapšen za teški kriminal. Te da su među nekakvim vođama ljudi sa kojima sam išao u školu, neki sa kojima sam odrastao, ili se čak čarkao sa njima oko djevojaka.

Pada mi na pamet – ovi zadnji detalji mogu se svesti i na sukob generacija, New Kids on The Block (u bukvalnom, i u prenesenom, značenju), no ponajviše, ipak, na malu baru prepunu krokodila1,2.

Ovdje ide mala digresija. Za pomenutu familiju prijatelja vezana je jedna od scena na koju se često u mislima vraćam. Ljeto je, godina možda 2006., a mi smo i tada bili naivna i budalasta familija. Odlazimo na izložbu slika u jednoj kotorskoj galeriji, gdje je vjerovatno bilo više radnika kojekakvih službi nego poklonika lijepe umjetnosti (vrhovni popovi, zajebani ministri, princeze, kriminalci…). I kao što sam se ja svojevremeno pridružio jednom bendu debilnog imena, iako skupini odličnih momaka, koji je svirao “pjevljivi rok”, tako će i moj otac te večeri (samo da nam je pjevat) iz gušta i punog glasa (kao na radnim akcijama) pjevati ruske pjesme, itekako doprinoseći opštoj zamisli3. Meni će, te večeri ili nekom drugom prilikom, svejedno, od strane organizatora biti prebačeno da sam “filozof”, što valjda samo na Balkanu ima negativne konotacije.

Uz zid galerije, te večeri, stoje mama, glasoviti tata, sin i tjelohranitelj (možda je ovog posljednjeg ipak trebalo staviti u prvi plan). Znajući za priče o nadarenom mlađem sinu, a uvijek brzoplet i nepromišljen, prilazim i spontano pitam, “Je li to L? Dosta sam čuo o njemu.” Tata, koji me nikad dotada nije lično upoznao, na lice natjera nekakav osmijeh, i odgovori samo kratkim pitanjem – “S kim si?”. Tu mi je već bilo sve jasno. Tata je kasnije likvidiran.

 

 

I nakon svih tih prisjećanja – Kiš. Ukazivaće na opšte stanje duha, na totalitarnu svijest; podsjećaće na zločine sa svih strana; opominjaće zbog nepromišljenosti koja ne samo rasipa, nego i protjeruje/uništava sopstveni talenat i sposobnost. Govoriće o sveopštem zlu, kanceru koji će kasnije pojesti i njega sama, izvana i iznutra. Podsjetiće me, usput, na jednu hrvatsku umjetnicu, nihilisticu koja me je svojevremeno u Amsterdamu ubjeđivala u apsurdnost naših života (govoreći mi da je “primim za sisu”), stalno ponavljajući rečenicu koja sve jasno sažima: krmača koja proždire svoj okot.

Kiš će primiti Andrićevu nagradu, gospodin kicoš Danilo Kiš iskoristiće svoj propratni govor ne da govori o sebi, već o instituciji Iva Andrića. Ukazaće na principe kojima se i sam povodi, na sve što je Andrić piscima ostavio u amanet, upozoriće pisce i žiri na odgovornost koju Andrićeva nagrada nosi. Na kraju, Andrićevim će riječima ustvrditi kako se u 60 i više godina – ništa nije promijenilo.

 

 

Postaće mi jasan jedan drugi Andrić, čijem sam stavu sve bliži, a koji se dugo nakon posljednjeg rata nije htio vratiti u zavičaj. Objasniće mi se do kraja sintagma “odabrano izgnanstvo”. Kišovo i Džojsovo, ono Tomasa Mana, moje sopstveno.

Cvetajeva i njeno “tamo je previše tamo, ovdje je previše ovdje” nisu više dovoljni. Stvari su ozbiljnije od toga.

(…)

“Pišem pomalo i teško, nema ništa bez naše zemlje, a ja niti mogu da živim s njom, niti bez nje.”

 

 

1 Kakav je to, pobogu, prostor, na kom sin zoološkog vrta može postati najopasniji kriminalac?

2 Za to vrijeme u Amsterdamu…






3 Da ne bude zabune, veza između ove dvije asocijacije isključivo je na nivou pomenutog samo da nam je pjevat momenta. Vrijeme provedeno u bendu debilnog imena biće mi jedno od najdražih sjećanja, koje će nositi drage uspomene i jake emocije.

kategorija: ego
tagovi: ,

Otkad sam postavio prošli tekst, a ima tome puna 4 mjeseca, par ljudi me je pitalo kad ću napisati novi. Pa iako je u međuvremenu bilo par ideja koje su se krčkale sa strane (jer mozak je u tom periodu bio usredsređen na on-side), a neke su već i do kraja sazrele, ipak sam odlučio da se prije svega oglasim jednim kratkim tekstom, po temi sličnim prethodnom. Naime, nekom vrstom kulturološkog zapažanja.

Budim se na jutro svog rođendana. Noć prije, smanjio sam telefon i pošao da spavam prije nego što je otkucala ponoć, no to nije bilo neophodno: niko me, kao što je to bio slučaj ranijih godina, u međuvremenu nije zvao niti poslao poruku. Vidio sam samo da su stigla dva e-maila, ali ih nisam čitao.

Obaveza radi, dan ranije se mailom oglasila jedna tinejdžerska veza, jer – stara ljubav zaborava nema. U toku dana, javljali su se prijatelji sa svih strana, ali meni je prvi utisak ostao upečatljiv…

Naime, od dva pomenuta e-maila, jedan je bio od Turkish Airlines-a: svojevremeno sam uzeo od njih karticu da šparam milje i zađa’ola, izgleda, ostavio i datum rođenja; drugi – od mog osiguravajućeg društva, kome sam morao dati svoje tačne podatke.

To je jedna strana priče. Druga je da ne postojim na Facebook-u, pa sam izgleda potpuno isključen iz svih socijalnih relacija – mojih podataka nema u de facto registru, ljudi ne dobiju obavještenje da mi je tog dana rođendan, a što bi se mučili da pamte informacije o izopštenicima kao što sam ja.

Poenta je – shvatili ste već – kompanije znaju o nama više nego naši prijatelji i rođaci, a ako možda i ne znaju više, onda sigurno brže dolaze do podataka. I za to uopšte nisu krive – one samo rade svoj posao :) . Krivi smo mi, ljudi, koji uvijek biramo liniju manjeg otpora. Peščanikovci bi rekli: Ako vam je dobro, onda ništa.

Rođendan ne slavim već godinama, ovdje je samo poslužio kao povod za kulturološku crticu.

 

Jedna vrlo interesantna nus pojava Internet tehnologija jeste to što nudi mogućnost da se, uz pomoć čuvanja podataka i statistike, isprate pojedini kulturološki trendovi. Recimo, Google-ova autocomplete funkcionalnost (koja je rezultat sumiranja mnogih drugih, ranijih pretraga) prvenstveno treba da olakša i ubrza unošenje željenog upita, međutim ponekad daje uvid u neočekivana pitanja za koja ljudi, globalno, konsultuju Internet. Tako je prije nekih godinu i po dana, Technology Review objavio tekst u kom se autor na sličan način bavi pretragama na temu preljube.

Primjera radi, ako unesem svoje ime u Google-ov pretraživač, sugestije koje dobijam su ‘dr vladimir nedovic’ i ‘vladimir nedovic blog’. Ok, nije strašno. Sa druge strane, ako npr. unesem ime Mila Đukanovića ;) , dobijem ‘milo djukanovic imovina’ i ‘milo djukanovic srbin’. Šta da se radi, statistika je nekad neumoljiva. Dodam li još slovo ‘k’ da započnem treću riječ, sintagme postaju ‘milo djukanovic kurir’, ‘milo djukanovic kriminalac’ i ‘milo djukanovic kuca’. Itd.

Slično tome, prateći način na koji ljudi dolaze do mojih off-stranica, redovno budem oduševljen stvarima koje ljudi traže na Internetu (s obzirom da je sajt na srpskohrvatskom jeziku, ovo se uglavnom odnosi na južnoslovenski prostor). Naprimjer, jedan trend koji sam zapazio jeste da ljudi iz Srbije i Crne Gore jako često traže informacije o Pablu Escobaru. Drugi, da su zaista čudni putevi Google-ovi, kad pojedinim pretragama narod ariva kod mene, s obzirom da ja (kao nekakvo inteligentno biće) ne vidim nikakvu vezu između riječi iz upita i sadržaja ovih stranica.

Sve ovo meni je vrlo interesantno, pa sam u tekstu želio da navedem sve najluđe upite na koje sam dosad nailazio, no čini se da WordPress ne mari za long tail, već samo čuva najčešće korišćene pojmove u pretragama. Ali ako pogledamo i samo detalje za posljednjih mjesec dana, ima dovoljno materijala za analizu.

Prvo da se osvrnem na globalnu statistiku, odnosno najkorišćenije pojmove (ovo se odnosi na period od otprilike godinu dana – prikazano na prvoj slici desno). Zanemarujući enkriptovane upite (mogu mislit čega bi tu sve još bilo), najčešće pretraživana riječ preko koje je neko nabasao na moj sajt jeste – zlo. Dosta češće nego što je za istu svrhu direktno korišteno ime autora ovih stranica. Štaviše, ako i saberem pretrage koje moje ime pišu sa i bez ‘ć’, a zlu dodam 7 pretraga bliskog pojma zlo i naopako, opet me zlo šije sa 69:64. Jedino ako iskoristim rođa Vukana (pojma nemam ko je čovjek), Nedovići vode zlo sa jednim poenom razlike. ‘Bem ti život, ko bi rek’o (1) da je naš narod toliko fasciniran zlom (da li se radi o metafizičkim kontemplacijama ili moralnim dilemama ili…?) i (2) da će mi neki primitivni Balkanci, koji su svojevremeno poslužili kao inspiracija za jedan pjesnički pokušaj, ovoliko podići PageRank (fala im đe čuli i ne čuli).
Nastavak prikazane liste je prilično neinteresantan, sem što sam u 4 slučaja dobio posjetu nakon što je neko tražio najžešće slike.

E sad da pogledamo ove pojedinačne pretrage, koje su uvijek najzanimljivije (druga i treća slika). Ok, ovdje ja vodim, mada me Pablo Escobar zajedno sa porodicom prešišava. A onda, između ostalog (komentar u zagradama moj):

- nerdovi i autizam

- kako talijani hvataju soma 

- sreća bez alkohola (e jebi ga)

- slike ne želim bolju imam najbolju (omajgad)

- pa gdje si ti meni (ko? Internet, Google?)

- zašto sve više ima travestita (kažem vam, analiza je…)

- upravo je otvoren novi kafić butik (…kulturološka)

- rosa salvaje crna gora (možda sam je pominjao, života mi, to su mi traume iz devedesetih)

- ego ce4 clear para je izgubila ukus (votafak?)

- bahata familija

- grbaljski rukopisi (Svetog Marovića jesam spominjao)

- crnci goli (ekju mi? rekli bi majamski Kubanci)

- ulignji špaher (e ovaj mi se sviđa i dobrodošao je)

- nadima me mlijeko (da probate sojino? stvarno ne znam šta da kažem :) )

Uz to dosta Escobara i, na kraju, sveprisutno zlo.

Interesantno, zar ne?
 

Niče je negdje rekao kako ne postoje fakti (istine), postoje samo interpretacije. Čini mi se da je mislio na moralne kategorije, ali valjda se neće ljutiti ako ja tu misao primijenim na percepciju1.

Sa druge strane, Solženjicin je napisao da linija između dobra i zla prolazi posred svakog ljudskog srca. Što se može protumačiti i kao tvrdnja da su ljudi u stanju prepoznati fundamentalne vrijednosti i istine.

Ja stalno osciliram između ova dva pola. Između etičkog subjektivizma (koji vodi ka kainovskom individualizmu) sa jedne, i vjere u ljude sa druge strane (ne kažem da gore navedene misli, ili njihovi autori, predstavljaju te polove; ja ih samo koristim kao ilustraciju2). Neki će to protumačiti kao nesigurnost, drugi u tome vidjeti moj horoskopski podznak (Vaga), no šta god da joj je uzrok, činjenica je da ova stalna tenzija prilično zamara.

Što sam stariji, ipak, sve sam bliže ovom prvom stavu. Nadovezaću na njega Heraklitovu izreku da su oči i uši ljudima loši svjedoci ako imaju varvarske duše. No da ne bismo pošli previše u širinu i počeli se baviti pitanjem savjesti, vratiću se na interpretacije.

U romanu Na rubu pameti, Miroslav Krleža piše, ”Pa u tome i leži tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih ‘pogleda na svijet’ što je kroz hiljade i hiljade godina svaki ‘pogled na svijet’ za sebe lično uvjeren da se ‘on jedan jedini podudara s istinom’! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do ljudožderskog, diluvijalnog, prahistorijskog, uzajamnog životinjskog upravo proždiranja tih ‘pogleda na svijet’. Jedni vjeruju, drugi spašavaju, treći ljube, četvrti su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, šesti, sedamdeset i sedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi prvenstvo, svi se pobijaju međusobno, svi se isto tako međusobno uništavaju.

Ne vjerujem u apsolutne i univerzalne istine. (Čak i “zakoni” fizike su samo teorije u skladu sa trenutno prihvaćenim modelom.) Naprotiv, mislim da svako ponaosob projektuje istinu (nekakav idealan i apsolutni pojam), odnosno ono što čuje i vidi, na sopstvene koordinate (ose, dimenzije…3), tj. na svoje postojeće znanje, iskustvo, stavove, interese, strahove…

I u ovim posljednjim pojmovima mogu se možda pomiriti dvije misli sa početka. Jer ako Solženjicin i implicira da su ljudi u stanju prepoznati istinu, on ne tvrdi da se oni tom spoznajom povode kad djeluju. U zavisnosti od čovjeka, ta spoznaja ostaje u svijesti ili biva potisnuta u podsvijest, te joj se u skladu sa tim i određuje važnost.

Što znači da ima izuzetaka, i jedino sa takvima ima smisla razgovarati: ako je neko otvoren za nova saznanja, za adaptaciju svog modela, za promjenu svijesti, on zavrjeđuje pažnju. Sve drugo je gubljenje vremena. (Ovo podsjeća na Kišove frustracije vis a vis francuskih ljevičara, koji nisu željeli da prihvate postojanje staljinističkih logora; najupečatljivije od svega, Kiš će se, a propos, obrušiti na dvojac Sartr-de Bovoar u eseju Sveta Simona.)

I oni koji govore ili pišu (uopšte, kreiraju) ne treba, na kraju krajeva, uopšte da brinu o tome kako će njihove riječi biti interpretirane. Jednostavno, oni ne mogu ništa učiniti povodom toga. Nema te preciznosti u izrazu koja će uticati na percepciju čitaoca/slušaoca. Pojašnjenjima se samo kiti priča i udaljava se od suštine. Naprotiv, poruku treba svesti na osnovne pojmove, na crte i krugove, simbole poput onih sa slika Miróa ili Kandinskog. Ko zna, shvatiće. Što više zna, više će shvatiti. Što su kompletniji njegovo znanje i iskustvo, na više nivoa će funkcionisati njegova percepcija, dublja će i kompleksnija biti njegova predstava. I tu se nema šta više reći.

Sem da, počinjući ovaj tekst, uopšte nisam imao namjeru da dođem do Miróa ili Kandinskog. Ono što sam htio jeste da dam potporu stavu, u skladu sa kojim (iako umnogome homo politicus) nikad nisam imao ambiciju da ‘mijenjam svijet’ ili se sa drugima povezujem u nekakve grupacije koje sebe ozbiljno shvataju (a kamoli pišem manifesta, programe i deklaracije). Jer već grupa od dvoje implicira nepotpuno međusobno razumijevanje i znači kompromis. Riječima Serena Kjerkegora, “Egzistencija je uvijek ono pojedinačno [...] Pojedinac se treba distancirati od mnoštva; gomila je laž.” Svako mora sam za sebe doći do spoznaje, i lični primjer treba da bude maksimum zalaganja, odnosno aktivizma.

I uopšte ne znam zašto me je na sve ovo ponukao tekst jednog predavanja Jonathana Franzena, koji govori o pojedinačnom iskustvu i sjećanju kao zaista vrijednim stvarima, nasuprot površnim zadovoljstvima koje pruža tehnološki napredak. Možda su to negdje ipak iste stvari.

 

Mnogi filozofi, pogotovo objektivisti, bavili su se ovim pitanjem, ali su njihove misli uglavnom pretjerano zamršene, pa se njihovim intelektualnim masturbacijama nećemo baviti. Mene, pritom, ovdje ne zanima percepcija u širem smislu riječi, već prije nekakvom sociološkom - percepcija ograničena društvenim pojavama i ljudskom komunikacijom.

Izvlačeći obije misli izvan konteksta i korišteći ih za svoje potrebe, donekle potvrđujem Ničeov stav.

Oni koji su se bavili geometrijom, a pogotovo linearnom algebrom (za mene najljepšom granom matematike), prepoznaće ovdje analogiju sa smanjivanjem dimenzionalnosti i nalaženjem baze (tehnički termini su nekad neumoljivi!) u vektorskim prostorima.