| PRAVA STRANA

Većina tekstova koji se na Internetu bave filmom Big Lebowski pisana je od strane Amerikanaca. Ovo je logično s obzirom da film duboko zadire u njihovu kulturu, pa se Amerikanci u njemu najlakše prepoznaju. No i iz ugla autsajdera, film govori o tipičnoj Americi na mnogo nivoa.

Ono što autori tekstova – Amerikanci, navikli na melting pot kulturu, ne spominju, to je da nijedan od glavnih likova u filmu nema anglo-saksonsko ime (mada ovo Coenovi non-stop rade). Naime, The Dude se ustvari zove Jeffrey Lebowski, i njegovo prezime meni zvuči poljski. Za Waltera (Sobchaka) znamo da je poljski katolik, samo zbog bivše žene navodni veliki Jevrejin. Donny je grčkog porijekla, i zove se Theodore – Donald Karabotsos. (I dalje – The Jesus je Quintana – dakle Latinoamerikanac; tip koji je prvi napravio sranje vršeći nuždu na tepihu je Woo; Bunny Lebowsky je ustvari Fawn Kneutsens, a tip koji je unajmljen da je prati – Da Fino…) Ovo je interesantno zbog činjenice da u Americi visoku klasu skoro isključivo i dalje čine WASP-ovci (White Anglo Saxon Protestant), dakle protestantski bijelci, anglo-saksonskog porijekla. Nasuprot njima, običan američki narod dolazi sa svih strana i praktikuje mnoštvo religija. S obzirom da se u filmu The Dude i njegovi uglavnom konfrontiraju s jednim drugim Lebowskim (o njegovoj ulozi nešto kasnije), moglo bi se zaključiti da ova teza ne stoji, jer su i oni koji predstavljaju bogataše porijeklom stranci. Međutim, vremenom postaje jasno da hendikepirani Lebowski nije pravi vlasnik novca oko kog se sve vrti, već da isti pripada njegovoj pokojnoj ženi (kojoj, doduše, ne znamo porijeklo). Čovjek u kolicima je jednostavno vrlo sujetan, i voli da se predstavlja kao uspješan i bogat. Realnost je drugačija, i prava moć je behind the scenes.

Krenimo u analizu pojedinačnih likova. Naravno, počećemo sa Dude-om.

Casualness runs deep...

Casualness runs deep...

Jeffrey Lebowski, The Dude actually, pravi je kuler (in the parlance of our times). Počevši od gore pomenute rečenice kojom je uveden u priču, sve u filmu govori nam da ovog tipa previše ne zanimaju opšte prihvaćeni društveni prioriteti, a pogotovo ne oni koji se tiču karijere, poslovnog uspjeha ili sticanja materijalnog bogatstva (Is this a…what day is this?). Ustvari, jedino što ga zaista zanima jesu kuglanje, kokteli i džointi (occasional acid flashback), te neka vrsta Dude-meditacije koju izvodi na svom tepihu (sic!). Sve što radi, svodi se na uživanje i relaksaciju (kokteli, trava, slušanje kasete sa kuglaškog turnira, svijeće, muzika tokom ljekarskog pregleda…).

Međutim, The Dude ipak nije tek bilo kakav hipik (netko bješe Strahinjiću Bane). On sam najviše otkriva o sebi u jednoj kratkoj epizodi nakon što “pomaže” Maude da zatrudni. Između ostalog, on tom prilikom navodi da je svojevremeno bio autor originalne verzije Port Huron deklaracije. Naime, ovaj proglas bio je nešto poput manifesta američkog anti-ratnog pokreta tokom rata s Vijetnamom. The Dude takođe napominje da je, sa još šestoricom tipova, sačinjavao The Seattle Seven, što je ustvari bila radikalna anti-ratna grupacija iz sedamdesetih (a poznato je da je lik Dude-a uglavnom napravljen po uzoru na Jeff Dowd-a). Pri početku filma, navodi da je tokom studija često dolazio u sukob sa vojnim pitomcima na koledžu (breaking into the ROTC). No kako se čini iz ostatka filma, mora da se već davno razočarao (not the compromised second draft) i odustao od bilo kakvog aktivizma, posvetivši se pasivnom pacifizmu (These guys are like me, they’re pacifists. Smokey was a conscientious objector). Što ne znači da je postao indiferentan, naprotiv (I do mind. The Dude minds.)

You're entering a world of pain

You're entering a world of pain

Walter Sobchak je naizgled nespojiv sa The Dude-om. Doduše, i on se nekada deklarisao kao pacifista (I myself dabbled in pacifism at one point), ali je Vijetnam očigledno sve promijenio. Otada, Walter sve posmatra kroz prizmu vijetnamskog iskustva, zagorčavajući život ljudima oko sebe. Principijelan do ekstrema, militantan (This is not ‘Nam, this is bowling. There are rules.), živi u prošlosti (fanatično poštujući običaje religije svoje bivše žene), i predstavlja pravu, tvrdu ali poštenu, republikansku Ameriku (What’s mine is mine.). Ameriku koja poštuje pravo na drugačije mišljenje i drugačiji sistem vrijednosti (Say what you like about the tenets of National Socialism, Dude, at least it’s an ethos). Walteru se sve čini kao otuđivanje od principa za koje se sa svojom generacijom borio (Those rich fucks! This whole fucking thing – I did not watch my buddies die face down in the muck so that this fucking strumpet, this fucking whore…). The Dude, iako junak filma, svojim blagim (pacifističkim) pristupom teško može da se suprotstavi agresivnom Walter-ovom načinu (sic!), i ovaj posljednji ustvari određuje fabulu filma (počevši od tvrdnje I’m talking about drawing a line in the sand, Dude).

Lik Donny-ja je meni lično potpuno nejasan. Moguće je da je u cjelosti nastao kao hir braće Coen, pogotovo s obzirom na njihov raniji film Fargo, u kom Steve Buscemi igra jednu od glavnih uloga. U svakom slučaju, Donny je u ovom filmu potpuno izgubljen (Forget it, Donny. You’re out of your element.), uvijek van konteksta priče (I am the Walrus), i čini se kako služi da bi se na njemu praznile Walterove frustracije.

Nobody fucks with the Jesus...

Nobody fucks with the Jesus...

Od tipova u kuglani interesantan je, ustvari potpuno fascinantan, Jesus (u originalu bi trebalo da se čita Hesus) Quintana, a.k.a. The Jesus. Ovaj Latinoamerikanac sa pedofilskim dosijeom (Eight-year-olds, Dude) pojavljuje se u samo dvije scene, ali ostavlja možda najjači utisak svojom ekstravagancijom. U političkom smislu, vjerujem da njegova pojava ima dvostruko značenje. Kao prvo, predstavlja latinoameričku manjinu, koja u Kaliforniji (a i u nekim drugim američkim državama) sve više prijeti da pređe u većinu, pa je stoga razumljivo pitanje koje Quintana upućuje Amerikancima: Are you ready to be fucked, man? Sa druge strane, svojim imenom i pedofilskom pričom predstavlja Crkvu, i svu hipokriziju vezanu za nju. Posebno indikativno, tip sebe naziva ne bilo kojim, nego The Isusom, što ukazuje na isključivost i ispolitiziranost svake religije.

Lebowski, tip u invalidskim kolicima, je, ispostaviće se, žešći kompleksaš. Pored toga što saznajemo da bogatstvo koje naizgled posjeduje ustvari nije njegovo (We did let father run one of the companies, briefly, but he didn’t do very well at it), stari Lebowski ima konstantnu potrebu da priča o svojim navodnim dostignućima (and without the use of my legs). Predstavlja suštinsku suprotnost The Dude-u: ne podnosi ljenčine (Condolences, sir! The bums lost!), kreće se u krugovima establishmenta (And in fact he met privately with the President), opsjednut je uspjehom isključivo u materijalističkom smislu riječi (I can look back on a life of achievement) i perfidno smišlja igru u kojoj koristi The Dude-a da ukrade pare iz fonda familije (Well, aren’t you?). Politički, on je simbol bogate ali pohlepne, visoke američke klase, ili barem onog sloja koji pripadnici te klase odluče da isture u prvi plan. Vezano za posljednju tvrdnju, interesantno je obratiti pažnju na Brandtove riječi Mr. Lebowski is in seclusion in the West Wing, s obzirom da su odaje predsjednika Amerike u zapadnom krilu Bijele kuće.

Hah! That's marvelous!

Hah! That's marvelous!

Brandt je za mene vrlo interesantan lik. Čini se da je prilično obrazovan i načitan, služeći se vrlo biranim knjiškim izrazima, ali ipak je samo sluga starog Lebowskog. Govori uvijeno, uvijek diplomatski (Wonderful woman. Very free-spirited.), za razliku od The Dude-a koji ne zna za političku korektnost (He’s a crip…,uh, he’s handicapped, huh?). Pritom, fizički takođe jako podsjeća na svog gospodara (onako kako Ivica Dačić liči na Sloba Miloševića). Očigledno, on je neko čije su aspiracije vezane upravo za uspjeh i ugled kakve je postigao stari Lebowski. U političkom smislu, vjerujem da Brandt predstavlja inteligenciju koja služi establishmentu, intelektualce koji nisu nezavisni od centara moći, već naprotiv, upravo njihove marionete.

Jeffrey. Love me.

Jeffrey. Love me.

Maude Lebowski je vrlo emancipovana i uspješna žena, mada je život koji je izabrala vrlo drugačiji od onog koji propagira establishment u liku njenog oca (he doesn’t approve of my lifestyle and, needless to say, I don’t approve of his). Njena uloga predstavlja feministički pokret, još jednu važnu promjenu u američkom načinu života koja se desila krajem šezdesetih. Maude ne zazire od eksplicitnih seksualnih referenci (My art has been commended as being strongly vaginal), nema potrebe za muškarcem kao ocem familije (In fact I don’t want the father to be someone I have to see socially), i seksualno iskorištava The Dude-a da bi zatrudnila (Look, Jeffrey, I don’t want a partner). Uz gorepomenutu inverziju The Dude-a vezanu za vulgarni materijalizam Jackie-ja Treehorna, ovdje se dešava jedna nesvakidašnja zamjena uloga dva pola, u kojoj žena nedvosmisleno biva prikazivana kao dominantnija i nezavisnija od muškarca. Sem vezano za feminističke reference, nisam siguran kakvu drugu političku simboliku nosi njen lik. Jer iako je ona pravi vlasnik para Lebowski fondacije, dakle de facto centar moći, u našoj priči predstavlja apsolutno pozitivan lik, kako intelektualno i duhovno (baveći se stvaralaštvom i pomažući siromašnoj djeci da plate studije), tako i u smislu političkog morala (birajući The Dude-a za model, odnosno njegove gene za svoje nasljedstvo).

Pored opisanih, u filmu se pojavljuje i plejada interesantnih sporednih likova, poput porno industrijalca Jackie-ja Treehorna (Mr. Treehorn draws a lot of water in this town, Lebowski), kauboja Sama (I can’t say I seen London, and I never been to France), privatnog detektiva Da Fina (I’m a private snoop! Like you, man!), i milion drugih freakova koji, kao njemački nihilisti (Vee belief in nossing), žele da dođu do milion dolara fondacije Lebowski, ili koje jednostavno srećemo u prolazu. Pa iako su neki skroz slučajni, i rezultat režiserskih hirova braće Coen, većina ih ima jasnu funkciju u političkoj alegoriji koju predstavlja ovaj film, a kojom ću se pozabaviti u nastavku.

Otvoriću ovu stranicu s tekstom o jednom filmu, i jednom liku, ustvari o jednom simbolu koji je prevazišao sva očekivanja ‘u narodu’. Kao što se može zaključiti iz naslova, radi se o sedmom filmu braće Coen, pod imenom The Big Lebowski. Sjećam se kad me je prije par godina u svojoj kužini, a u svom K und K maniru (re: D. Kiš), dr. Miloš Milošević upitao čime je to gospodin Lebowski zaslužio da se nađe na mojoj majici. Pokušao sam da odgovorim nekim opštim i razumljivim odredbama, ali nisam uspio da zadovoljim radoznalost doktora istorije. Ovaj tekst biće pokušaj da malo dublje zadrem u motive svojih afiniteta vezanih za ovaj film i njegove likove.

Bowling Together

Bowling Together

Ukoliko neko od posjetilaca nije gledao film, molio bih je/ga da isti pogleda barem dvaput prije čitanja ovog teksta. Ko je gledao, ne mora mu se mnogo objašnjavati. U Americi, čija kultura obično na nivo heroja ne uzdiže nezaposlene ljenčine koje samo misle na koktele i džointe, film je u deset godina postigao kultni status. Najodaniji njegovi fanovi već odavno su organizovali godišnji Lebowski fest posvećen ovom filmskom ostvarenju, gdje dolaze obučeni kao likovi iz filma (ili kao Creedence tape), kuglaju se i piju white russian/caucasian. Ogroman broj ljudi (uključujući autora) je prilično zaluđen filmom, u svaki razgovor ubaci barem jedan citat (jer jednostavno, sve asocira na The Dude-a), a kad izađe u grad naručuje white russian (i čuje barmena kako govori ¨this will be one hell of a caucasian¨- što bizarnošću asocira na jedan drugi izuzetan film iz devedesetih, Fight Club).

Elem, ogromnom broju ljudi film je ušao pod kožu (It really ties the room together), mnogi u njemu prepoznaju ili sebe ili svijet u kom se kreću, ali rijetko je ko u punoj mjeri svjestan šta je to što ovaj film u skoro svakom vremenu i svakoj situaciji čini tako adekvatnim, primjenljivim, istinitim… jednom riječju, kvalitetnim. Zvanično je katalogiziran kao komedija, što se može okarakterisati kao njegov najpovršniji nivo, mada je i u samoj komici prilično uspješan. E sad, siguran sam da na Internetu postoji milion tekstova koji se filmom bave na tom nivou, i o tome bismo mogli da pričamo danima (ili recimo o činjenici da je većina garderobe koju u filmu nosi Jeff Bridges ustvari njegova lična; o podatku da Donnyju non-stop govore da shut the fuck up zato što lik Steve Buscemija u filmu Fargo nikako ne prestaje da priča, itd.). Ali ono što mene ovdje interesuje jeste nešto drugo, i ja sam odlučio da iz podsvijesti dovedem u svijest razloge zbog kojih je citate iz filma moguće svakodnevno primijeniti. Odlučio sam da se pozabavim njegovim nešto subliminalnijim porukama – onima koji se tiču simbola, naročito političkih1.

The Dude

The Dude

Na Internetu, naravno, već postoje i tekstovi koji ulaze u dublju analizu Lebowskog. Jedan od eseja koje bih izdvojio jeste onaj Rob Aggera koji u filmu nalazi mnoštvo seksualnih referenci i simbola. Ovakvo tumačenje filma ima dosta smisla, i to je možda najbolje oličeno u onoj genijalnoj inverziji u kojoj The Dude konstatuje kako Jackie Treehorn treats objects like women(, man). Jedno drugo interesantno tumačenje jeste tekst Pepper Landisa koji film čita kao odu budizmu, odnosno prosvećenju. No iako su oba ova tumačenja prijemčiva, bilo da su režiseri u tome bili namjerni ili ne, meni se politička strana cijele priče čini očiglednijom, i primamljivijom za analizu. U tom smislu interesantan je i kratki tekst tipa pod pseudonimom Left Coast Leaner, koji se bavi pitanjem kako je The Big Lebowski postao simbol za borbu protiv establishmenta (simbol nečega što se zove counter-culture).

Za razliku od drugih članaka koji su u Lebowskom takođe vidjeli političke reference, ja neću početi sa analizom likova, već sa kontekstom – kuglanjem. Naime, iz filma je očigledno da se radi o aktivnosti koja za likove predstavlja najvažniju (ne sporednu) stvar na svijetu (DUDE: Fuck the tournament! Fuck you, Walter! WALTER: Fuck the tournament?!), koja prelazi granice prijateljskog ponosa (Yeah, I’ll be at practice), poštovanja religijskih načela (Come pick me up or I’m off the fucking bowling team) i pitanja života i smrti (I told him if it was during League play…). Dakle, otkud i zašto kuglanje?

Pa čini se da je kuglanje bilo nevjerovatno popularan sport u Americi prve polovine XX vijeka. Čak i u nedostatku statističkih podataka, izvodi se zaključak da je kuglanje bilo jedno od aktivnosti koje su u najvećoj mjeri okupljale narod, dakle imalo je jak socijalni aspekt. Ovo je posebno jasno ako pažnju obratimo na knjigu Roberta Putnama iz 2000. pod imenom Bowling Alone. U njoj, ovaj poznati profesor uzima kuglanje kao metaforu za stepen ujedinjenosti, odnosno fragmentiranosti američkog življa. Tvrdi da, s obzirom na atomiziranost i nedostatak povjerenja među ljudima, niže socijalne klase imaju sve manje vremena da se bave politikom, pa konflikte sve više rješavaju konfrontacijama, umjesto razgovorom. Čak je i američki predsjednik Richard Nixon, na posteru u The Dude-ovoj kući, prikazan tokom kuglanja (što ja doživljavam kao svojevrsnu sprdnju ovog drugog). Još jedan zapaženi nastup na američkoj kulturnoj sceni u posljednje vrijeme, sa izraženim komentarom na politička zbivanja, jeste Michael Mooreov film Bowling for Columbine, mada je pitanje da li je u ovom slučaju riječ ‘kuglanje’ izabrana s istom namjerom.

Dakle, likovi filma o kojem govorimo smješteni su u povoljan američki kontekst (mjestom barem). U prilog gore postavljenoj tezi, špica filma ide preko scene u kojoj se kuglaju ljudi oba pola, i svih mogućih rasa. No polako uviđamo da, iako se glavni likovi filma lijepo druže, u komunikaciji nisu baš uvijek uspješni. Od vremena kad je kuglanje vezivalo ljude, izgleda da se dogodilo nešto što je ovim tipičnim Amerikancima blago poremetilo odnose.

Sam Elliot

Sam Elliot

Da se osvrnemo za trenutak i na vremenski kontekst. U priču smo uvedeni od strane kauboja koji predstavlja Uncle Sam-a – staru, tvrdu, Western Ameriku, po svemu daleko od The Dude-a i njegovog načina života (But then, there was a lot about the Dude that didn’t make a whole lot of sense to me). Jer sam Dude najavljen je slijedećim riječima: His rumpled look and relaxed manner suggest a man in whom casualness runs deep. Pošto je otvorio pakovanje mlijeka, pomirisao ga i okusio, The Dude piše ček na 67 američkih centi (jedan nevjerovatan detalj u ovom filmu iz 1998. jeste da je datum na čeku 11. septembar). A sve se dešava u vrijeme neposredno pred početak prvog Zalivskog rata, ili kako kaže kauboj, the time of our conflict with Sad’m and the Eye-rackies (obratiti pažnju na speling). Već u prvoj sceni vidimo Georgea Busha kako sa televizije priprema narod za okupaciju Kuvajta: This aggression will not stand… Tokom filma postaće jasno da se ustvari prikazuje način na koji se američki narod u moderno vrijeme nosi sa ratom u koji je, negdje daleko, uključena njegova vojska.


1 Pošto ja nisam ni u koju ruku kompetentan za ovakve analize, pošto nemam formalno obrazovanje filmskog kritičara, a kako tema koju sam pokrenuo može biti prilično ambiciozan projekat, ovaj tekst, kao i uglavnom sve drugo na ovom sajtu, treba shvatiti na uobičajen način – kao bullshit.