| PRAVA STRANA

Otvoriću ovu stranicu s tekstom o jednom filmu, i jednom liku, ustvari o jednom simbolu koji je prevazišao sva očekivanja ‘u narodu’. Kao što se može zaključiti iz naslova, radi se o sedmom filmu braće Coen, pod imenom The Big Lebowski. Sjećam se kad me je prije par godina u svojoj kužini, a u svom K und K maniru (re: D. Kiš), dr. Miloš Milošević upitao čime je to gospodin Lebowski zaslužio da se nađe na mojoj majici. Pokušao sam da odgovorim nekim opštim i razumljivim odredbama, ali nisam uspio da zadovoljim radoznalost doktora istorije. Ovaj tekst biće pokušaj da malo dublje zadrem u motive svojih afiniteta vezanih za ovaj film i njegove likove.

Bowling Together

Bowling Together

Ukoliko neko od posjetilaca nije gledao film, molio bih je/ga da isti pogleda barem dvaput prije čitanja ovog teksta. Ko je gledao, ne mora mu se mnogo objašnjavati. U Americi, čija kultura obično na nivo heroja ne uzdiže nezaposlene ljenčine koje samo misle na koktele i džointe, film je u deset godina postigao kultni status. Najodaniji njegovi fanovi već odavno su organizovali godišnji Lebowski fest posvećen ovom filmskom ostvarenju, gdje dolaze obučeni kao likovi iz filma (ili kao Creedence tape), kuglaju se i piju white russian/caucasian. Ogroman broj ljudi (uključujući autora) je prilično zaluđen filmom, u svaki razgovor ubaci barem jedan citat (jer jednostavno, sve asocira na The Dude-a), a kad izađe u grad naručuje white russian (i čuje barmena kako govori ¨this will be one hell of a caucasian¨- što bizarnošću asocira na jedan drugi izuzetan film iz devedesetih, Fight Club).

Elem, ogromnom broju ljudi film je ušao pod kožu (It really ties the room together), mnogi u njemu prepoznaju ili sebe ili svijet u kom se kreću, ali rijetko je ko u punoj mjeri svjestan šta je to što ovaj film u skoro svakom vremenu i svakoj situaciji čini tako adekvatnim, primjenljivim, istinitim… jednom riječju, kvalitetnim. Zvanično je katalogiziran kao komedija, što se može okarakterisati kao njegov najpovršniji nivo, mada je i u samoj komici prilično uspješan. E sad, siguran sam da na Internetu postoji milion tekstova koji se filmom bave na tom nivou, i o tome bismo mogli da pričamo danima (ili recimo o činjenici da je većina garderobe koju u filmu nosi Jeff Bridges ustvari njegova lična; o podatku da Donnyju non-stop govore da shut the fuck up zato što lik Steve Buscemija u filmu Fargo nikako ne prestaje da priča, itd.). Ali ono što mene ovdje interesuje jeste nešto drugo, i ja sam odlučio da iz podsvijesti dovedem u svijest razloge zbog kojih je citate iz filma moguće svakodnevno primijeniti. Odlučio sam da se pozabavim njegovim nešto subliminalnijim porukama – onima koji se tiču simbola, naročito političkih1.

The Dude

The Dude

Na Internetu, naravno, već postoje i tekstovi koji ulaze u dublju analizu Lebowskog. Jedan od eseja koje bih izdvojio jeste onaj Rob Aggera koji u filmu nalazi mnoštvo seksualnih referenci i simbola. Ovakvo tumačenje filma ima dosta smisla, i to je možda najbolje oličeno u onoj genijalnoj inverziji u kojoj The Dude konstatuje kako Jackie Treehorn treats objects like women(, man). Jedno drugo interesantno tumačenje jeste tekst Pepper Landisa koji film čita kao odu budizmu, odnosno prosvećenju. No iako su oba ova tumačenja prijemčiva, bilo da su režiseri u tome bili namjerni ili ne, meni se politička strana cijele priče čini očiglednijom, i primamljivijom za analizu. U tom smislu interesantan je i kratki tekst tipa pod pseudonimom Left Coast Leaner, koji se bavi pitanjem kako je The Big Lebowski postao simbol za borbu protiv establishmenta (simbol nečega što se zove counter-culture).

Za razliku od drugih članaka koji su u Lebowskom takođe vidjeli političke reference, ja neću početi sa analizom likova, već sa kontekstom – kuglanjem. Naime, iz filma je očigledno da se radi o aktivnosti koja za likove predstavlja najvažniju (ne sporednu) stvar na svijetu (DUDE: Fuck the tournament! Fuck you, Walter! WALTER: Fuck the tournament?!), koja prelazi granice prijateljskog ponosa (Yeah, I’ll be at practice), poštovanja religijskih načela (Come pick me up or I’m off the fucking bowling team) i pitanja života i smrti (I told him if it was during League play…). Dakle, otkud i zašto kuglanje?

Pa čini se da je kuglanje bilo nevjerovatno popularan sport u Americi prve polovine XX vijeka. Čak i u nedostatku statističkih podataka, izvodi se zaključak da je kuglanje bilo jedno od aktivnosti koje su u najvećoj mjeri okupljale narod, dakle imalo je jak socijalni aspekt. Ovo je posebno jasno ako pažnju obratimo na knjigu Roberta Putnama iz 2000. pod imenom Bowling Alone. U njoj, ovaj poznati profesor uzima kuglanje kao metaforu za stepen ujedinjenosti, odnosno fragmentiranosti američkog življa. Tvrdi da, s obzirom na atomiziranost i nedostatak povjerenja među ljudima, niže socijalne klase imaju sve manje vremena da se bave politikom, pa konflikte sve više rješavaju konfrontacijama, umjesto razgovorom. Čak je i američki predsjednik Richard Nixon, na posteru u The Dude-ovoj kući, prikazan tokom kuglanja (što ja doživljavam kao svojevrsnu sprdnju ovog drugog). Još jedan zapaženi nastup na američkoj kulturnoj sceni u posljednje vrijeme, sa izraženim komentarom na politička zbivanja, jeste Michael Mooreov film Bowling for Columbine, mada je pitanje da li je u ovom slučaju riječ ‘kuglanje’ izabrana s istom namjerom.

Dakle, likovi filma o kojem govorimo smješteni su u povoljan američki kontekst (mjestom barem). U prilog gore postavljenoj tezi, špica filma ide preko scene u kojoj se kuglaju ljudi oba pola, i svih mogućih rasa. No polako uviđamo da, iako se glavni likovi filma lijepo druže, u komunikaciji nisu baš uvijek uspješni. Od vremena kad je kuglanje vezivalo ljude, izgleda da se dogodilo nešto što je ovim tipičnim Amerikancima blago poremetilo odnose.

Sam Elliot

Sam Elliot

Da se osvrnemo za trenutak i na vremenski kontekst. U priču smo uvedeni od strane kauboja koji predstavlja Uncle Sam-a – staru, tvrdu, Western Ameriku, po svemu daleko od The Dude-a i njegovog načina života (But then, there was a lot about the Dude that didn’t make a whole lot of sense to me). Jer sam Dude najavljen je slijedećim riječima: His rumpled look and relaxed manner suggest a man in whom casualness runs deep. Pošto je otvorio pakovanje mlijeka, pomirisao ga i okusio, The Dude piše ček na 67 američkih centi (jedan nevjerovatan detalj u ovom filmu iz 1998. jeste da je datum na čeku 11. septembar). A sve se dešava u vrijeme neposredno pred početak prvog Zalivskog rata, ili kako kaže kauboj, the time of our conflict with Sad’m and the Eye-rackies (obratiti pažnju na speling). Već u prvoj sceni vidimo Georgea Busha kako sa televizije priprema narod za okupaciju Kuvajta: This aggression will not stand… Tokom filma postaće jasno da se ustvari prikazuje način na koji se američki narod u moderno vrijeme nosi sa ratom u koji je, negdje daleko, uključena njegova vojska.


1 Pošto ja nisam ni u koju ruku kompetentan za ovakve analize, pošto nemam formalno obrazovanje filmskog kritičara, a kako tema koju sam pokrenuo može biti prilično ambiciozan projekat, ovaj tekst, kao i uglavnom sve drugo na ovom sajtu, treba shvatiti na uobičajen način – kao bullshit.

8 komentara

Brano Koćalo

June 19th, 2009

Prvo da pohvalim blog, Vladimire – pocetak zaista obecava mnogo toga zanimljivog. Prijatno sam iznenadjen gornjim tekstom, moram priznati da nijesam ocekivao da ce to biti film (i to kakav!). Zanimljive reference na ovaj zaista kultni film brace Cohen. Tekst jeste pisan iz ugla filmskog fana, ali je filmski ukus potpuno po mjeri. Uz Fargo i Miller’s Crossing, meni je ovo sigurno najbolji film iz njihovog opusa.

Mada se ne slazem sa nekim referencama koje kriticari nalaze u filmu, ovo je svakako po mnogo cemu njihovo posebno djelo. Ne treba zaboraviti da je u to vrijeme “tarantinomanije” ponuditi neku ovakvu pricu sirokoj (tada jos uvijek “off-Hollywood”) publici bio prilicno riskantan potez. Kao sto je Tarantino “digao iz mrtvih” Johna Travoltu, tako su Coheni odlicno odigrali kad su u The Big Lebowski ubacili tada pomalo demode Jeff Bridgesa, koji je potpuno zablistao. Kao i John Turturro ili John Goodman (protagonisti jos jednog bracinog zanimljivog filma, Barton Fink), Bridges je prosto donio neki trademark ovom ulogom, vjerovatno jednom od najblistavijih u njegovoj karijeri.

No da ne duzim, a imao bih stosta jos da kazem – ali cini mi se da ovo nije prostor u kom treba da “lijecim” sopstvenu profesionalnu deformaciju:). Autoru bloga jos jednom zelim uspjesan rad. Kad je film u pitanju, imao bih jos nekih sugestija, ali o tome prvom zgodnom prilikom, nadam se uskoro…

Veliki pozdrav

June 19th, 2009

Vlado,

Ovo je najzanimljivija, najisnpirativnija, ”out of the box”, filmska kritika koju sam citao. Ubijedio si me da film pogledam jos dva puta prije nego sto se vratim citanju ovog teksta i njegovih nastavaka. Sjajno!

Ime

June 20th, 2009

@ Ime

Ne znam s kim razgovaram, ali možda nema ni veze. Nemojte me toliko hvaliti, to bi možda želio ovaj Crnogorac u meni, ali mu ne dam da proviri ;) A i ovo je tek početak.

June 20th, 2009

@ Brano Koćalo

off-Hollywood? off-side! :)

Meshtar

June 20th, 2009

Eto mene, da pokrenem diskusiju neslaganja:)
Iskreno, ja ne nalazim nista narocito u ovom filmu, osim mozda nesto humora. Nije da mislim da je los, ali ipak mislim da je daleko od toga da zasluzuje kultni status. Kad saberem sve sto si naveo kao sjajne momente ovog filma, ne cudi me sto nisi uspio da ubijedis dr. Milosevica:) Jednostavno ja takodje u svemu tome sto si naveo ne vidim nista narocito vrijedno paznje. Ponekad, neke obicne stvari postanu simbol neke borbe, ideje i slicno i ako je u tome velicina ovog filma onda, iako mozemo da slavimo vrijednost te ideje, ne shvatam zasto film treba prikazati kao nesto sto nije bila njegova svrha i uzdizati ga u smislu koji ne zasluzuje. Uzgred sta je u svemu ovome i sama ideja? Borba protiv Hollywood-made mainstream-a? Zasto onda to raditi ovakvim filmom, koji po meni, osim cinjenice da zaista jeste drugaciji od Holivudskih, ne nosi nikakvu narocitu vrijednost, ni u umjetnickom smislu, a ni idejnom. Zar nije smislenije bilo uzeti za simbol neki film koji zaista ima sve ono sto moderni holivudski filmovi nemaju?
Braca Koen spadaju u onu vrstu rezisera koje ili obozavas ili uopste ne volis, pa izgleda da ja spadam u ovu drugu kategoriju. Iako su im filmovi generalno gledljivi, iako u njima ima neke umjetnicke vrijednosti(recimo u ” O brother where art thou?”, je interesantna paralela sa Odisejom, ali opet u tome nije bilo nikakve dubine) , ne shvatam zasto ih ljudi vide kao filmove sa idejom.
Na kraju mogu reci da ima neceg veoma logicnog u cinjenici da je Lebowski tako masovno prihvacen kao buntovnicki film. Recimo kao sto je za mnoge Da Vincijev Kod predstavljao otvaranje ociju u smislu Biblije. Postoji pogresan, a postoji i pravi nacin za otvaranje ociju za neke istine. Pogresan nacin obicno ljude oslobodi nekih starih, ali ih zaspe novim zabludama. Jasno je valjda sta mislim o tome gdje ovaj film spada :)

Brano Koćalo

June 21st, 2009

Ili off the record, whatever :) .

Sto se tice ovog filma, zanimljivo je da je to njihov posljednji veliki film. Nakon ovoga su skliznuli svim silama u Hollywood, a ako trazimo politicku teoriju zavjere – moze se pretpostaviti da je industrija dala “ponudu koja se ne odbija”. Slicno se desilo i sa Jarmuschem u par slucajeva (Ghost Dog ili Broken Flowers), s tim sto se on nekako uspijevao donekle vracati svojoj estetici, bar do sada.

Kad pomislim na ovaj film, nekako mi uvijek u glavi odzvoni ono pitanje s pocetka filma: “Where is the money, Lebowski?” :)

Where is the next great film by Cohen bros? I think we could wait a while…

June 22nd, 2009

@ Meshtar

Rekao bih da je tvoj komentar preuranjen, jer ja sam obecao 3 dijela ove analize, a zasad sam samo napisao uvod, i dao generalni kontekst. Tako da je mozda bolje da sacekas barem drugi dio, koji ce izaci u narednih par dana, i u kom cu pokusati da argumentujem svoj utisak da film nosi mnogo politickih i drugih simbola.
No naravno, sasvim je moguce da sam ja upao u zamku koju je tesko izbjeci, a to je da sam neke svoje povrsne utiske ili teorije na silu pokusao da opravdam, na misice trazeci u filmu razloge za to. No tako radi ljudski mozak, tako nastaju i skoro sve naucne teorije, i to je ono sto veliki Jan Koenderink zove ‘Sherlock Holmes pristupom’, a Moshe Bar ‘the proactive brain’.
No jos jednom, sacekaj jos koji dan, pa ce biti vise povoda za diskusiju.

kotor je u smokve pasao

June 22nd, 2009

Vlado,

odlican “projekat”!

Adio!

ostavite komentar