| PRAVA STRANA
kategorija: aktivizam
tagovi: , , , ,


“I asked my father,
I said, ‘Father change my name.’
The one I’m using now it’s covered up
with fear and filth and cowardice and shame.”

Leonard Cohen, “Lover lover lover”

U jednom od posljednjih ovoljetnjih crnogorskih momenata, na onom dijelu puta sa kog pukne pogled na brežuljke pokraj Skadarskog jezera, stvoriše se uslovi za jednu lucidnu misao. Ne pretendujem sad na originalnost umjetničkog izraza, ali mi se slijedeće učinilo vrlo interesantnim za eventualni performans.

Reče mi tako tata kako po našem zakonu svaki čovjek (a samim tim i žena), nakon navršenih 18 godina, može promijeniti svoje ime i prezime u bilo šta što mu padne na pamet. Dobro, za ime sam znao, tu se koriguje jedan neuspjeli roditeljski izbor, ali da se u Crnoj Gori tek tako može preći u drugu familiju, drugo bratstvo i pleme, drugu slavu i tradiciju, to stvarno nisam znao da je moguće.

Ubijediše me primjerom jednog čovjeka s Njeguša. I ja se zapitah – a vrtjelo se tih dana dosta oko jednog oca i sina (bez Svetoga Duha) prepoznatljivog prezimena – Bože, kako bi to bilo zvati se Milo Đukanović (na barem jedan dan)!?

caffe milo

Zamislite sve stvari koje bi se na taj način mogle završit. “A jedan poziv menja sve”, rekao bi Cane iz Partijbrejkersa. Zamislite sva vrata koja bi se na to ime otvarala – kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Zamislite sve investicije koje bi mogle bit odobrene. Zamislite sve pozicije na koje bih mogao postavit svoju ekipu. A zamislite samo mog brata – pa strva mu se ne bi znalo!

Interesantno za neki ekstremni umjetnički performans (u stilu Marine Abramović) – komentar naše jadne političke stvarnosti.

Momo restaurant, bar & lounge


* Kao i mnoge druge stvari u mom umjetničkom izrazu, i ova zamisao naslanja se na školu Liberalnog Saveza Crne Gore, čiji su najbolji predstavnici svojevremeno predložili da se Milo Đukanović proglasi za kralja, a njegov sin Blažo za prestolonasljednika – da bi mogli s mirom vječno vladat Crnom Gorom.