“…zbog hitnje i radoznalosti, majke otkrića i sagrešenja…” Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča
Radoznalost kao neuroza. Radoznalost, koja je za mene uvijek bila mač sa dvije oštrice. Jer koliko god da mi je utoljena zeđ za znanjem pričinjavala zadovoljstvo, toliko mi je nedostatak vremena (da se sazna/odradi/završi sve što je potrebno/što me interesuje/tangira) stvarao ogromno opterećenje. Uvijek lista želja, gomila nepročitanih knjiga, otvorenih browser tab-ova, preporučenih filmova, uvijek nove rupe u znanju, nikad kompletna slika, nikad potpuna istina…
Moj prijatelj Alberto, sa druge strane, ima modus vivendi – filozofiju koja mu značajno olakšava život. Alberto je takođe vrlo radoznao tip – do svoje tridesete godine obišao je polovinu svijeta, i to onu manje pristupačnu, a lani formalno postao i Musliman (prošavši “obuku” u jednoj holandskoj džamiji) da bi mogao da posjeti i Meccu i Medinu. Elem, Alberto vjeruje da se ništa u životu ne dešava slučajno i da sve stvari saznaje u pravom momentu za njega. Odnosno, ako nešto propusti – da je tako iz nekog razloga trebalo da se desi – on nije bio spreman, nije bio zreo momenat, itd.
Nasuprot njemu (a umnogome smo jako slični), ja upravo vjerujem u Slučaj, u neke lude raspodjele vjerovatnoće na koje mi (ljudi) želimo nakalemiti teorije i pravila da bismo makar donekle ublažili strah od haosa koji nas okružuje. S takvim ubjeđenjem, teško je povjerovati da postoji razlog zbog kojeg je nešto trebalo da propustim (mada mogu prihvatiti tezu da kao osoba nisam još bio spreman da to primim). I onda – grabim. A to nije uvijek ni dobro, ni lako, kako za mene, tako ni za moje okruženje.
U svakom slučaju, ova godina dana će najbolje pokazati da li je takav moj pristup životu izvodljiv u praksi, ili je nešto potrebno mijenjati. Moderno doba dosad nije imalo baš previše sluha za one koji teže idealu renesansnog čovjeka (doduše, postoje neke indicije da se i to možda mijenja, a u Holandiji je moguće obaveze prilično prilagoditi svom ritmu). Ja sam dosad uspijevao nekako sve da postignem, te nije bilo razloga da ne nastavim na isti način. Ali nedavno sam ušao u posljednju godinu doktorata, kad treba privoditi stvari kraju, biti mudar, skoncentrisan, usredsređen – jednom riječju, konvergirati. Zato će ova godina, tj. stepen do kog tokom tog perioda završim zadate obaveze, na najbolji način pokazati može li se ovako dalje. Eto, ja ovdje pišem, a trebalo bi da pokrenem MATLAB script…
P.S. I tako sam vozio biciklu kao manijak i razmišljao ima li smisla da postujem ovaj tekst i onda mi je palo na pamet da treba da zovem Roberta da mi izbuši one rupe na balkon i onda sam jednom rukom vozio a drugom vadio telefon iz džepa i onda mi se telefon zaglavio u džepu i onda sam ga nekako izvadio ali mi je iskliznuo i pao na asfalt a nema pet dana da sam uzeo novi i onda sam popizdio. “Hoću sad i hoću sve…”
Prvo pokreni Matlab script pa onda sve ostalo, skoro sve ….
modus opperandi & vivendi:))
Ja bih prije uzeo oba principa zajedno nego samo jedan, ali razumijem i tvog prijatelja Alberta a i tebe. Više volim sled Slučajnosti, upravo stoga što je “slučajno” u ograničenom konceptu percepcije, samo fraza:)
Neretko se izrazim da je Slučajnost moja ljubavnica, sestra od tetke Smrti a bratanica Pretpostavke:)
OK je radoznalost, ali valja imati i mjesto arhiviranja “ugrabljenih” momenata. U suprotnom, sve i da si najimućniji na cijelom svijetu, umiraćeš vjekovima u samo jednom danu, od pretakanja iz šupljeg u prazno, na temu dosade.
U Holandiji su zanimljivi odredjeni uglovi koje je čuvena nordijska pažnja smetnula s uma, pa su se zapustili. Posmatrači onih koji takve uglove zapaze, su posebno zanimljivi. Sreća njihova da su odgajivači cvijeća, inače bi to bila najbolesnija nacija.
@ Leon
Negdje kod Ceslava Milosa svojevremeno nadjoh ‘Mnemosine mater musarum’. Pamcenje je majka svih muza. Pohranjena ‘arhiva’ predstavlja mi jednu od najvecih vrijednosti u zivotu.
I da, pricao sam o ovome s Albertom – moguce je da oba principa konvergiraju u jedan, vidjecemo – mladi smo mi jos!
Sto se tice Holandije, bas nisam u stanju da vas ispratim. Moze li kakav ‘znak pored puta’ na uglove o kojima govorite?
Prije svega ne persiraj mi. Cjenim to ali eto kad ja tebi već nijesam u statu persirao što bi ti meni?!:)
Što se uglova osmatranja tiče…sjetim se jedne gnostičke sentence: Ostvari Veliko u Malim stvarima.
Tako i ovaj ukaz. Mogao bih ti reći tačno šta i gdje ali to je mimo mojih principa o Nenamjetljivoj asocijaciji. Ranije sam grešio po tom pitanju i svjesno uticao na ljude. Iako bih mogao nanizati opravdanja zašto je to valjan način, to sam ipak poslije nekog vremena shvatio da nijesam bio u pravu. Ili, kad sam i to shvatio, promjenila se unutrašnja oscilacija mirnoće. Danas sam puno mirniji:)
Aludiram na tvoju inteligenciju i tvoju domišljatost. Iz priloženih opservacija koje si iznio, pokretanja ovog sajta i svega pratećeg, primam utisak da si domišljat. Da znaš PRIMJETITI mnogo toga, što se i inače “gdje treba” definiše znanjem. Stoga, promjeni putanju. Putanju kretnje. Onda ćeš uočiti Uglove na koje sam ukazao. Lutanje u Holandiji skoro da nije moguće. Ne stoga što je malena država;) nego stoga što je strogo kontrolisana i skoro svaki pokret se referiše u mnoštvenom sistemu opšte kontrole. S jedne strane taj koncept ima svoje razloge koje u potpunosti odobravam – e da je bar upola tako kod nas – ali s druge strane, stranci brzo izgube svoj orjentir u takvoj sredini. Ako ne prodaju dušu neće se uklopiti i vazda će oscilirati povrh tog sistema. A to nije dobro. Niti će dobiti šta im treba niti će od njih uzeti šta vrijedi. Stoga, pronadji za svaku teritoriju svoj koncept kretanja. Nikako isti za Francusku i Holandiju:) Poznavao sam jednog momka, Crnogorca rodom, koji je glumio Velikog Crnogorca u Crnoj Gori a Velikog Francuza u Francuskoj čiji je državljanin. I nikako nije mogao doći do izražaja. A da to preokrene nije znao pa je i ostao potpuno neostvaren iako ima uslove o kojima većina ljudi može samo da mašta. Završio je 4 prestižna fakulteta ali džaba. Oženili ga na kraju protiv njegove volje…skrenuo dečko skroz. Šteta zaista. Izgubiti toliko vrijeme na učenje koje i te kako košta a uz to samog sebe nigdje ne naći! I ovaj tvoj “P.S.” u samoj temi koju komentarišemo, pripada kompluzivnoj maniji, iako je sasvim cool i na mjestu ( i ja bih ga tu stavio ! ) te te tako dobro opisuje i govori o tebi stvari koje ni sam ne bi pretpostavio da su vidljive. A to s da vidjeti samo iz tih Uglova osmatranja. Isto tako, pronadji uglove koje su oni sami, Holandjani, zapustili. To je velika vrijednost sama po sebi. U Italiji ih ima na milione, ali to niko ne uklapa u posebnost, jer je narod drukčiji…ne zazire od toga. U Holandiji su se naučili zazoru i ne primjećuju stvari koje nestaju. Ne vide sopstveno nestajanje i maštaju vanredne i ekstremno posebne situacije u budućnosti. Zato se gube u orjentaciji spram ostatka svijeta i postaju Niko i Nigdje s posebnom etiketom: Holandjanin. Skoro da ne postoji nacionalni identitet koji je nekada bio vrlo poseban. To je teritorija na kojoj se svi stranci proveravaju koliko su povodljivi. Za to je definisana i zato je tamo “toliko slobode”. Lakše se uočavaju kadrovi za buduće predsjednike koloniziranih državica:) Ili da se izrazim riječnikom mog drugara kibernetičara: Vrijeme u Holandiji protiče sve brže i brže tako da se ne uočava prostor.
@ Leon
Malo previse misticno za moj ukus. No u svakom slucaju, komentar u skladu sa tekstom – mozda jos nisam spreman tu pricu da primim…
Bilo kako bilo, ja se dosta oslanjam na intuiciju u ‘primjecivanju’, povodim se stvarima koje ne bih tako lako mogao artikulisati u rijeci, pa je opet moguce da vi i ja pricamo istu pricu, ali na razlicite nacine.
Pozdrav!
“Moderno doba dosad nije imalo baš previše sluha za one koji teže idealu renesansnog čovjeka…”
Evo primjera pritiska informacija…zato s jedne strane, jedva cekam da odem u penziju:
Evo kako o pojmu vremena uopšte piše Theodore Zeldin u svojoj Intimnoj istoriji čovječanstva:
So most of the humans who have lived have not been bothered by the passing of time. The modern idea of time is peculiar because it includes a new sense that once something has happened, it is gone for ever, that time means change, and so insecurity. Humans welcomed the clock’s regular tick, its unalterable habits, its tyranny, because it consoled them for this new insecurity. It was a tyranny which began as a liberation, as so many other tyrannies have… But some thought the price of security was too high: Rabelais protested, ‘Never will I subject myself to the hours; the hours are made for man and not man for the hours… I treat mine like stirrups, which I shorten and lenghten as I please.’ He was announcing a quarrel between the easy-going and the orderly which was to last for several centuries, until the hours won.
…
But only in the 1770s did the word ‘punctuality’, meaning exactness to the minute, come into use. Enormous effort went into persuading factory workers to regard obedience to time as a virtue. In the early part of the Industrial Revolution, a Scottish industrialist wrote of ‘the utmost distaste on the part of the men to any regular hours or regular habits’, and incomprehension that ‘they could not go in and out as they pleased, and have what holidays they pleased’.
…
William Grossin, who spent many years studying how French people spent their time, found that two-thirds of them suffered tensions in their relations with time, and that the well-educated and the rich were the most dissatisfied of all. The wider the choices before them, and the more numerous their desires, the less time they have to give to each one. Leisure has become organized, and so full of opportunities too tempting to miss that it does not necessarily offer freedom… Technology has been a rapid heartbeat, compressing housework, travel, entertainment, squeezing more and more into the alloted span, Nobody expected that it would create the feeling that life moves too fast.
Sad postaje jasnije zašto sam fasciniran The Dude-om, sa kojim sam i započeo priču na ovim stranicama – jer je ono što ja (još) nisam, jer mi je u velikom dijelu komplementaran, i jer posjeduje mnoge karakteristike koje bih ja u većoj mjeri želio takođe da posjedujem. Dobar primjer iz koga mogu da učim, na osnovu koga mogu razvijati svoj Dudeness…
Evo jednog izuzetnog članka pisca Nicolasa Carra, koji ima veze sa gornjim postom, Zeldinovom knjigom, načinom na koji nas progres (?) mijenja a da toga nismo ni svjesni, itd.
Ja ću samo izdvojiti jedan djelić koji se tiče pojma vremena, u kom Carr citira jednog drugog autora:
“In Technics and Civilization, the historian and cultural critic Lewis Mumford described how the clock “disassociated time from human events and helped create the belief in an independent world of mathematically measurable sequences.” The “abstract framework of divided time” became “the point of reference for both action and thought.” ”
Nakon čitanja ovog pasusa, postaje mi do kraja jasna genijalnost rečenice Saladina-Saća Pupovića iz Kotora, koji je svojevremeno, na pitanje ‘Koliko je sati?’ odgovorio sa ‘Tri minuta od benzinske’.
Članak se bavi mnogo širom problematikom, i definitivno ga preporučujem.