“a feeling that the camera is less an expertly operated tool than the seamless extension of a mind and body that are preternaturally alert to the world.”
Iz članka u New York Times-u, povodom knjige o velikoj njujorškoj fotografkinji Helen Levitt.
Već dugo se opirem digitalnoj fotografiji (razloge ćemo natenane obraditi u posebnom tekstu). Trošim velike pare na 35mm filmove – uglavnom crno-bijele, na njihovo razvijanje i skeniranje. Industrija u izumiranju postaje sve skuplji hobi.
Opirem se i forama potrošačkog društva na koje pokušavaju da mi uvale stalno nove uređaje – gadget-e, telefone, televizore i home dvd cinema set surround sound pizde materine. Možda ćemo i o tome u nekom drugom tekstu, mada mislim da to Rambo Amadeus već dovoljno dobro obrađuje.
Ipak, moram priznati da novi gadget ponekad dobro dođe, pogotovo u spontanim momentima1 kad veliki foto-aparat nije pri ruci. Elem, otkad imam novu pretplatu za mobilni, nosim neku čuku koju su mi dali uz ugovor, koja je najmanje telefon, a više kompakt PC kompjuter (čiji me operativni sistem prilično iritira).
Inače sam uvijek bio fasciniran refleksijama, i često sam ih pokušavao ukrotiti fotografijom. Staklene fasade zgrada, lokve poslije kiše, poneke oćale za sunce, mesingani luster, saobraćajna ogledala, česma/špina kod Noordermeer-ovih… Početna opsesija odrazom amsterdamskih zgrada u vodi kanala značila je skočiti iz kreveta oko 7-8 ujutro, kroz zavjesu vidjeti da je dan vedar i da nema vjetra, a onda se sa stativom i aparatom uspentrati na biciklu i žuriti u grad prije nego vodu zamreškaju turistički brodići. Ili sličnu proceduru ponoviti uveče, dobijajući još bolji efekat…
Ali prošle su me te postcard-forice. U isto vrijeme, shvatio sam da su, u Amsterdamu, još efektnije refleksije u staklima auta. Poenta je u slijedećem: kako svaki model auta ima drugačiju zakrivljenost šoferšajbne ili zadnjeg stakla, besplatno se ustvari dobija neizmjerno mnogo različitih sočiva, koja se mogu iskoristiti za fotografiju. Vrlo jednostavno, a vrlo efektno, samo ako je lijep dan a stakla na autima čista.
Ono što slijedi je, dakle, grad u šoferšajbnama. Smatrao sam da može biti vrlo interesantno predstaviti grad na takav jedan, neuobičajen, način. Razni su motivi, razni uglovi i efekti. A biće toga još, pokušaću možda malo i da eksperimentišem…
1 “The decisive moment, it is the simultaneous recognition, in a fraction of a second, of the significance of an event as well as the precise organization of forms which gives that event its proper expression.” – Henri Cartier-Bresson
I na kraju, malo života…
