| PRAVA STRANA


Sinoć u Amsterdamu sin Pabla Escobara, Juan Pablo Escobar.

IDFA je jedna od rijetkih stvari koje osunčaju sumorni, sivi amsterdamski novembar. Ali, kvalitetna. Najveći svjetski festival dokumentarnog filma, na kom se uvijek može itekako mnogo naučiti. Kojeg uvijek očekujemo s nestrpljenjem, i koji uvijek opravda očekivanja.

Nakon što šef kartela u Medellinu svojim kokainskim parama više nije imao šta da kupi, sujeta mu ne da mira i on poželi još više moći. Uključuje se u politiku, odlučujući da podrži Novu Liberalnu stranku. Njegove narcotrafico aktivnosti još uvijek nisu opštepoznate, i harizmatični lideri Luis Carlos Galán i Rodrigo Lara Bonilla ne mogu sebi objasniti nagli porast popularnosti u kraju oko Medellina. Kraju u kom je Pablo Escobar Bog, u kom za sirotinju gradi kuće i fudbalske terene i u kom ga narod slijepo prati.

galan

Ovdje dolazimo do prvog bitnog račvanja u priči. Kad Galán i Lara Bonilla saznaju odakle potiče tolika Escobarova moć, oni se javno, putem televizije, odreknu njega i njegove podrške i pomoći. Sve se ovo dešava početkom osamdesetih godina u siromašnoj Kolumbiji, u Južnoj Americi koju još uvijek potresaju šokovi zločinačke politike Richarda Nixona i Henryja Kissingera.
Za Escobara ovakav potez Novih Liberala predstavlja veliko poniženje i on od tog momenta u Galánu i Lara Bonilli vidi svoje najveće neprijatelje. Ljude koje, kad ih ne uspijeva zastrašiti, odlučuje da ubije. Prvo jednog… pa drugog.
Ovim činom Escobar prelazi crtu i dolazi u sukob sa državom, od koje sada mora da se krije. Svojim ogromnim parama plaća likvidacije ljudi iz okruženja novog predsjednika Gavirie, kao i one iz sve jačeg Cali kartela, koji koriste nemilost u kojoj se Escobar nalazi. U Kolumbiji vladaju građanski rat i opšti haos.

Tokom Escobarovog skrivanja, njegova porodica takođe mora da pazi na svoju bezbjednost. Ljudi iz Cali kartela ne žele samo Pablovu glavu, već da zatru i čitavu njegovu familiju. Nakon što se zajedno sa Pablom pokušavaju skloniti u Panamu, pa Nikaragvu, on ostaje u kolumbijskoj džungli a žena i dvoje djece predaju zahtjev za SAD, Njemačku, Ekvador, Peru, Brazil, Južnu Afriku i Mozambik… i nigdje ne uspijevaju dobiti azil. Neposredno nakon Pablovog ubistva, do kog dolazi jer je tek nešto duže bio na telefonu sa svojim sinom, porodica napušta zemlju. U dogovoru sa državom, odlazi za Buenos Aires, za Argentinu. Sva imovina, uglavnom uložena u nekretnine, biva konfiskovana, a sin mijenja ime u Sebastian Marroquin, da zaštiti sebe i familiju i pobjegne od očeve stigme.

pecadosU filmu pod nazivom Grijesi moga oca (Los pecados de mi padre), koji potpisuje Nicolas Entel, Escobarov sin je narator. Svih ovih godina pokušava da u svojoj glavi pomiri sliku brižljivog oca koji mu čita priče pred spavanje, i monstruma koji hladnokrvno naređuje ubistva. Porodica za svrhu filma po prvi put otvara svoje arhive, daje na korišćenje fotografije, video i audio snimke. To prate policijski snimci Escobarovih razgovora u kojima poziva na građanski rat da bi natjerao političare na nagodbu, naručuje konkretna ubistva i vodi narko poslove iz skrovišta.

Juan Pablo, odnosno Sebastian, 16 godina živi u egzilu, i ne otkriva nikome svoj identitet. Pa iako je na vijest o smrti oca obećao da će ga on lično osvetiti, u međuvremenu je shvatio da definitivno ne želi da živi istim životom, već naprotiv, da učini sve da on i njegovi neprijatelji izađu iz začaranog kruga mržnje, osvete i nasilja. Pominje situaciju u kojoj se porodična kuća nalazi pod policijskom opsadom, pa oni sa četiri miliona dolara u kešu maltene umiru od gladi, jer ne mogu nabaviti ni zrno riže za sebe. Pare zato koriste za potpalu kamina, da se ogriju.

Ovdje dolazimo do drugog ključnog račvanja. Juan Pablo, osjećajući kajanje zbog sveg zla koje je učinio njegov otac, kao i potrebu da se izvini porodicama žrtava, piše poruku sinovima ubijenih političara, Lara Bonille i Galána. Dok trojica Galánovih sinova žele neko vrijeme da razmisle o svemu, sin Lara Bonille odlazi u Argentinu da se vidi sa Juan Pablom. Taj susret, kao i onaj koji će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, sa svom četvoricom potomaka ubijenih političara, predstavlja ono najbolje što Južna Amerika, ona márquezovska i borgesovska, ima da ponudi: vrlo jak emotivan naboj, ali bez patetike; petoricu izuzetno inteligentnih ljudi, dovoljno zrelih da praštanje ne doživljavaju kao slabost.

poruka

Film želi da kolumbijskom narodu pošalje plemenitu poruku o potrebi pomirenja, potrebi prekidanja začaranog kruga mržnje i osvete. Kažu da je dobio jako pozitivne kritike čak i sa ekstremnih pozicija političkog spektra i siguran sam da će snažno odjeknuti u kolumbijskom društvu.

No pored obilja emocija i fascinantne priče Juan Pabla Escobara, koji je poslije filma odgovarao na pitanja publike, mene su se u čitavoj priči posebno dojmile dvije stvari.
Prva stvar tiče se političke i ljudske, moralne odgovornosti ubijenih političara Lara Bonille i Galána. Ljudi koji su imali petlje (aah, fak it, najprikladnije je ako stoji muda) da se odreknu podrške u novcu, autoritetu i ljudstvu kakvu je mogao da im donese pakt s Pablom Escobarom. Ljudi koji su se usudili da donesu odluku koja ih je koštala života, ali kojom su postali simboli kolumbijske političke borbe i zaslužili spomenike.
Druga stvar vezana je za mlađu generaciju, za sinove Pabla Escobara i ubijenih političara. Za mlade ljude koji su naučili greške svojih roditelja, pružili odnosno prihvatili ruku pomirenja i prevazišli sujete i animozitete. Za ljude koji su toliko veliki da mogu praštati čak i ubicama svojih roditelja ili koji su toliko zreli i mudri da naprave prvi korak, jer on otvara začarani krug.

Prepričao sam ukratko ovaj film jer sumnjam da će biti dostupan kroz široku distribuciju. Volio bih kad bi svako na Balkanu mogao da ga pogleda, ali ako to već nije moguće, da barem izvuče neku pouku iz ove moje reportaže.

P.S. Ovaj tekst posvećujem svojoj dobroj prijateljici iz Medellina, Alini – Maloj Pinedi.



13.05.2010. Kao update na ovaj članak, želim ovdje postovati dokumentarni serijal o generaciji novih kolumbijskih političara, prvenstveno Antanasu Mockusu. Naime, Mockus je trenutno najbolje rangirani kandidat za predsjednika Kolumbije, koji se bira na izborima 30. maja 2010. Bivši profesor matematike, rektor univerziteta i dvostruki gradonačelnik Bogote, Mockus se istakao svojom iskrenošću i ekscentričnošću u rješavanju problema. Dokaz koliko čovjek čvrstog integriteta može da postigne, čak i u gradu/državi koju razaraju nasilje i kriminal: