| PRAVA STRANA

DIO PRVI

U principu, ja bih se uvijek dosta teško nakanio da napišem nešto na ovim stranicama. To je tako uglavnom iz dva razloga. Kao prvo, i manje važno, ja sam faking perfekcionista, i ništa ne puštam “u etar” ako nije pet puta revidirano i deset puta provjereno. Kao drugo, i važnije, imam generalno problem sa samim konceptom bloga (ili home photo/video varijanti u kojima je “svako umjetnik”, odnosno stvaralac), i uvijek se pitam zašto bi bilo kome bilo interesantno to što ja pišem, ko sam ja da svoje riječi obnarodujem tako ležerno, zašto je potrebno to objaviti čitavom svijetu (iako je stranica samo teoretski dostupna svima, a u suštini posjećena od strane par prijatelja i slučajnih ‘naletilaca’). Zato ja, uostalom, ovu stranicu nikad nisam ni doživljavao kao blog, već samo kao nekakav ventil, koji ne treba uzimati za ozbiljno, jer se radi o – bullshitu.
blog
Gore sam zaboravio da napomenem i da ja imam priličnu potrebu da zaštitim svoju intimu i razgraničim privatnu od javne sfere, pa sve što napišem mora proći kroz filter nekakve deintimizirajuće sublimacije. To je vjerovatno dodatni razlog što ne pišem češće. Ili bolje. Ili samouvjerenije.

E dobro, pošto smo se dovoljno ogradili, sad možemo i o nečemu konkretnom. No svakako, ja ću samo nabaciti crtice i slike koje mi se motaju po glavi, pa kome bude interesantno da me prati dobrodošao je, i fala mu đe čuo i ne čuo.


DIO DRUGI

Htio sam da objavim mnogo ozbiljan tekst na temu svoje crnogorštine, odnosno konačnog i potpunog odbacivanja iste (ostaje ono ‘iz’, ali sam raskrstio sa onim definišućim ‘sam’), i to je ispao užasno dugačak i patetičan tekst. Dobro je ovako kad napisano ostane koji dan u špajz, ili vanka na kišu i jaki jugo, pa mu otpa’ne žuto lišće (ljubavi?), to jest sve nevažno, što ne zaslužuje da bude objavljeno. Jer sam još i shvatio da je sve ono što sam ja htio reći stalo u jednu jedinu Paulinu rečenicu:

“Pitala sam se koja je priroda i porijeklo snažnog otpora kojeg sam osjećala prema tome da dijelim identitet sa onima koji su mi ga do nedavno osporavali, koji su se uselili u njega kada im se učinio dovoljno ubjedljivom legitimišućom potkom za perpetuiranje monopola moći i, još važnije, može li nam ikada ovaj identitet oboma biti dom?” (Paula Petričević, “Dijagnoza: Nostalgija”, Rubrika Forum crnogorskog dnevnika “Vijesti”, 30. jun 2010.)

Slika "Policija i zdravstvo u zagrljaju mafije", Zorana Živkovića Žileta

U svakom slučaju, treba se držati podaleko od svakakvih krda, i ne dozvoliti evolutivnim & drugim strahovima da nas u njih tjeraju.
(Ovo je na fonu nečega o čemu sam ranije htio da pišem, a tiče se činjenice da Chomsky isključivo djeluje kao pojedinac, sam i slobodan; rezonujući na sličan način, smatram individualni aktivizam jedinim pravim djelovanjem, odnosno onim koje razvodnjavanje, uprljavanje i banalizovanje ideja svodi na minimum.)

DIO TREĆI

“Ne mislim na cilj već na čovjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.”
Meša Selimović, Tvrđava

E sad, potpuno nevezano za ovo prethodno, a ko će ga znat, možda i njemu sasvim blisko, moram reći slijedeće: mene ni u kakvoj priči uopšte ne zanima slava, već isključivo život. Znam, to može svašta da znači, i nadam se da ću vremenom doći do bolje formulacije, ali pokušaću da pobliže ukažem na ono što pod tim podrazumijevam. Naime, ne zanima me grandioznost, veliki ciljevi i velike riječi/pojmovi, ne zanima me politika u generalnom smislu te riječi (naime, geopolitičkom), već isključivo kroz pojedinačni život, njegovu patnju, stradanje ili ljepotu. draw-home Zato nikada nisam volio perspektivu istoričara, generala i političara – oni stvari gledaju iz aviona, izražavaju se u hiljadama ljudi, kvadratnim kilometrima teritorije i milionima para.

Ovo (viši ciljevi) se očigledno može nadovezati na priču Ivana Karamazova o Velikom Inkvizitoru, ima i drugih referenci, međutim meni jako paše način na koji sve to komentariše Danilo Kiš  (naravno, tu je i njegova Grobnica, odnosno borba Borisa Davidoviča sa istražiteljem Fedjukinom) :

“Mislim da književnost treba da ispravlja Istoriju, zato što je Istorija uopštena, a književnost je konkretna. Istorija je mnoštvo, književnošt – individualno. Istorija je bez strasti, bez zločina i bez obzira na brojke: šta znači šest miliona mrtvih (!) ako ne vidimo jednog jedinog čoveka i njegovo lice, njegovo telo, godine i njegovu ličnu povest.
Neodređenost Istorije postaje jedan određeni pojedinac, a književnost ispravlja ravnodušnost istorijskih činjenica.”
(Danilo Kiš, “Gorki talog iskustva”, 1985)1

Kapiram da bi se, pogotovo nakon Kišovog citata, moglo reći da u meni sigurno preovlađuje Homo poeticus u odnosu na Homo politicusa.

Kod mene se ovaj ‘život a ne slava’ princip manifestuje u svakoj prilici. On je, naravno i prije svega, moralno načelo. On prezire više ciljeve, a pogotovo prezire patetičnu romantiku (i obrnuto) koja tim i takvim ciljevima pruža opravdanje. Ipak, on najžešće reaguje na varvarstvo kojem viši ciljevi daju oduška (ako, pritom, to varvarstvo ostane nekažnjeno). Evo primjera. Kad je Napoleonova vojska 1812. godine zaposjela Granadu u Španiji, poharala je i oštetila mnoge dijelove Alhambre. alhambra1 Pored toga, tokom svog povlačenja, postavila je pod ovaj hram i dinamit, da ga potpuno raznese. Ovaj fascinantni kompleks spasio je u posljednjem trenutku španski vojnik invalid, José García, koji je ostao iza vojske i prekinuo fitilje. E sad, nakon posjete Alhambri, njenim palatama i vrtovima koji su najjasnije ovaploćenje Ljepote2, ja sam potpuno zabezeknut da je nekom ljudskom biću moglo pasti na pamet da to uništi. Ovo nisu uradili Španci, koji su rat sa muslimanskim Mavrima, graditeljima Alhambre, smatrali svetim (oni su samo zapalili 80 000 islamskih knjiga). Ne, ovo su jedni Evropljani, šatro napredni i civilizovani, radili drugim Evropljanima. Time se Napoleonova francuska vojska ni na koji način ne razlikuje od Talibana, koji (danas) uništavaju one ogromne spomenike Buddhi.

I ja da se divim Napoleonu? Ne pada mi na pamet. Ni njemu, ni Cezaru (koji je pobio 30 000 građana Córdobe, ovog centra kulture, kad su podržali Pompeju protiv Rima), ni čak, za mene, najvećem od svih njih, Simónu Bolívaru (čiji mizerni kraj života opisuje Gabriel García Márquez u knjizi General u svom lavirintu). Ne.

DIO ČETVRTI

Kad smo pomenuli varvarstvo, pada mi na pamet ono što mi je svojevremeno rekao dr. Anton Sbutega, mudejar/islam+gotika/barokkako su čak i u Italiji iz starog doba ostala samo “dva babina zuba”, jer je ljudski rod tek odskora počeo da cijeni staro (mada ja i dalje ne razumijem one Francuze, jer Alhambra je poezija, prelijepi cvijet, dragulj). I to je očigleđno ako uđete u neke velike firentinske crkve, recimo, gdje ni 500-600 godina patine nije dovoljno da se prekrije kič nadograđivanja, umetanja, preuređivanja, kalemljenja (jadni Giotto se vjerovatno u grobu okreće). A pogotovo je očigledno u građevinama koje su, nakon što su bile svetinje jedne vjere, prešle (ako nisu skroz porušene) u ruke nekog plemena (krda) druge vjere. Tako je, recimo, današnja katedrala u Córdobi (koju, uprkos užasno pristrasnoj brošuri katoličke crkve, narod i dalje zove Mezquita, tj. džamija :) ) prvo bila gotička crkva koju su svojevremeno sagradili Vizigoti. gotika+islamOnda su došli Arapi (Mavri), pa joj nakalemili još dosta prostora i napravili najveću od svih njihovih džamija, doduše i najljepšu (zna to, kad prođe koji vijek, ispasti da valja). A onda su u XVI v. došli Španci i prekrojili džamiju po svome, minaret pretvorili u zvonik (standardna praksa) i zapatali mnoga džamijska vrata. (Isto ovo, u obrnutom smjeru, dešavalo se, naravno, u Carigradu/Istambulu, itd.) A kad vidite sva ova prenamjenjivanja, kad svuda prepoznate iste oblike i simbole, bifore i trifore, postanu vam posebno smiješne polemike o razlikama među religijama i njihovim folklorom (taman kao priča o tome da li su pojedina jela izvorno grčka ili turska; a taman bješe turska riječ, zar ne?). Sve ista pašta – ne zna se ko je od koga više pokupio.

EPILOG

Za kraj, moram i sam da priznam jedno varvarstvo. Naime, bilješke za ovaj tekst škrabane su na salveti najstarijeg tapas bara u Sevilli, El Reconcilla, osnovanog davne 1670. godine i dugogodišnjeg svratišta pisaca, boema i intelektualaca svake fele. No eto, i ovdje je, valjda, prevagnuo život.


Napomena: Druga po redu slika u tekstu nosi naziv “Policija i zdravstvo u zagrljaju mafije”, i djelo je kotorskog slikara Zorana Živkovića-Žileta; treća je crtež kuće djevojčice koja je provela II svjetski rat u koncentracionom logoru.


1 I još: “Panorama zaleđenog Dunava. Kod gradskog kupališta, tamo gde stoje drvene kabine, u ledu je, kao zasečena u staklenu masu, probijena, velika rupa; preko rupe prebačena je daska trampuline. Naokolo vojnici; na brkovima im se nahvatala slana, iz nozdrva im izbija para. Iz pravca kabina pojavljuje se odjednom jedna mlada žena, gola; drži za ruku devojčicu. I devojčica je gola. Koža im je crvenomodra od hladnoće. Vojnici ih guraju na dasku trampuline. Pucaju im u teme ili ih probadaju bajonetima. Žrtve padaju u tamnozelenu vodu Dunava. Jedan ih civil gura čakljom pod led. Prizor je snimljen iz božanske perspektive apsolutne objektivnosti sivog zimskog oblaka gde glasovi ne dopiru. Sada se objektiv širi i vidimo kako sa one strane kabina stoje redovi. Iz ove visine, gde stoji kamera koja ne drhti , ne razlikujemo lica; jedva razaznajemo muškarce, žene i decu. Vidimo jedino, negde pri kraju reda, u grupi onih koji su pristigli kamionom među posljednjima, jednog čoveka sa šeširom i naočarima, u izlizanom sivom kaputu, jer onaj ko je smestio kameru u te visine (kako bi time izbegao napasti detalja, opise golih telesa, prizore poniženja – kad telo reaguje na smrtni strah svojim sopstvenim načinom – kako bi izbegao scene silovanja, razbijenih lobanja i krvi na izgaženom snegu, kako bi izbegao da se čuju glasovi, urlici, jauci, vapaji, molbe, molitve i preklinjanja, azulejo kako bi, dakle postigao božansku objektivnost u tom svetu bez Boga), taj, dakle, ne može da ne izdvoji, pristrasno, iz te gomile onog koji je njegov otac.” (Danilo Kiš, “Gorki talog iskustva”, 1986)

2 Arabeske od azuleja na pločicama i tavanicama, pored opčinjavajuće ljepote, posjeduju i sve karakteristike fraktala, jednog od najnovijih matematičkih i geometrijskih pojmova, formulisanih tek prije nekih 30 godina od strane francuskog (sic!) matematičara Mandelbrota.

16 komentara

Magdalena

October 5th, 2010

Gosp. Nedovicu, vi se kao cudite Napoleonovoj vojsci,a vasa crnogorska vojska rusila je nemilosrdno nas Dubrovnik, biser nase kulturne bastine, prije samo nekoliko godina.
Kakva farsa, kakvo licemjerje!

October 6th, 2010

@ Magdalena

Gospodjice Magdalena (pretpostavljam da ste mladji), ne znam kako bih vas jednom recenicom ubijedio da nijedna vojska nije moja, a pogotovo ne ona koja je rusila vas i nas Dubrovnik. Ali ako imate strpljenja i vremena, prosetajte se malo ovim sajtom, pa sam siguran da cete shvatiti da je vasa prvobitna ocjena mog stava bila brzopleta i pogresna. Za kraj, stihovi jednog pravog crnogorskog pjesnika:

NOĆ SA DUBROVNIKOM

Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
I s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
Ali ipak ćutim ovu mržnju staru
Koju nikogović sipa, obezdušen,
Na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
A naša je patnja u suzi skrivenoj,
Što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
Kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
Onog velegrada krasnih sarkofaga
Što ga, nakon dvije hiljade godina,
Zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,
Ni pijane rulje njihove i naše;
Mogao se Solin spasiti strahote,
Mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
U ovoj noći bratske krvomutnje,
Dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!

Vito Nikolić

Noć, 11-12. novembra 1991.

jelena tasovac

October 28th, 2010

Bravo, Vlado! I za Vita, i za sve…
Eto, cudni su putevi… virtualni :)
Pozdrav

October 28th, 2010

@ jelena tasovac

Wow, zdravo Jelena! I hvala! Koliko li je samo proslo – od Bijele skoro citavih 15 godina!

Svrati slobodno, a ja cu se potruditi da bude koji fildzan viska ;)

Pozdrav!

P.S. Dobar ti (stric?) Dino!

Zile

October 28th, 2010

Bravo, Vlado!
Tekst je sjajan i osim bogatstva u ispricanom bogat je u svemu sto nosi pricu o tebi, makar za nas koji te znamo. U tom smislu, ne znam da li bi ikad trebao da budes “samouvjereniji” ili manje vezan obzirima kojima jesi inace vezan u pisanju. Svi najbolji ljudi, stvaraoci ili ne, su upravo takvi, skromni i oprezni jednako koliko su puni i nadareni. Nazalost, uz svo razumijevanje za(pretpostavljam)uzasno iskustvo gospodje Magdalene, mislim da te nije zeljela stvarno prepoznati vec smjestiti onamo dje ti nije nikad bilo mjesto. Njen komentar se, ipak, ne moze razumjeti niti opravdati. Paradoksalno je da se upravo istorijskom relativizacijom, o kojoj sjajno govoris, moze objasniti i to kako su svi sa ove strane postali agresorska vojska u poravnanoj odgovornosti. S obzirom da se vlasti Crne Gore i Hrvatske ponasaju po modelu koji si opisao, istina ce ostati samo u formalnim odrednicama koje bi morale da nas po automatizmu identifikuju. Nijesi ti (a ni makar mali procenat ljudi “s ove strane”)bili agresori ali zato jesu oni koji su onda i sada bili na vlasti. Upravo se to apstrahovanje i relativizovanje cinjenice dogadja uz obostranu saglasje. Ondasnji i sadasnji premijer Crne Gore bez problema (zapravo,uz sveukupno uvazavanje) boravi u Hrvatskoj a sad bi kao Vlado trebao da bude odgovoran i jos da se brani od napada da je licemjeran. Kakav apsurd.

October 28th, 2010

@ Zile

Hvala, Zile. Ali, ne uzbudjujem se ja previse. Ovaj sajt, kao moj licni projekat, je tu i nadam se da ne ostavlja mnogo prostora za zabunu kad su u pitanju principi i izbori kojih se drzim. Ako me se ponekad i moze uhvatiti za rijec, tu sam da objasnim, dopunim, pa i izvinim se ako treba. Pozdrav!

jelena tasovac

October 29th, 2010

Cekaj, Bijela prije 15 god… sretna vremena djece koja obecavaju, i beskonacnog resavanja zadataka iz fizike? Ili je to ipak bila Podgorica… Ja se ipak bolje sjecam beogradskih menzi :D
Drago mi je da citam redove nekoga ko ima i zna sta da kaze, a ima i volje to da uoblici i podijeli sa drugima, u ovom vremenu kad, sto bi Ivo A. rekao – pametan zacuti, budala progovori, a fukara se obogati…
Samo tako nastavi, a nas, koji rado svracamo na kavicu i lijepu rijec, ce uvijek biti ;)
P.S. Stric,da

November 1st, 2010

@ jelena tasovac

Hvala puno. Mislio sam se da li ovdje da ti odgovaram, jer sam ti pisao preko LinkedIn-a. Pa ako prvo svratis ovdje, check your mail!

>.

Omer Sarkic

November 2nd, 2010

Udjoh na site, poslije dužeg vremena. Nekako sam ga izgubio iz vida. Pročitah ovaj Kišov citat. I sjetih se skorog dogadjaja.
Onog, kada je ona nesretna djevojka, negdje u Bosni valjda, bacala kučiće u vodu. I kakvu je reakciju to (ne)djelo izazvalo, ne samo kod nas, već u svijetu; osude, zgražavanje, prijetnje, poziv na linč, pozivi da se djevojka uhapsi/osudi. Raspisivane su čak novčane nagrade za otkrivanje njenog identiteta. Reagovale su neke medjunarodne organizacije…
U istoj toj rjeci, možda, a sigurno u nekoj susjednoj, u skorašnjem ratu su bacani ljudi; preklani, pretučeni, izgladnjivani, živi ili poluživi, sa žicom na rukama i nogama ili bez nje. Ali nije bilo na internetu, nije bilo na TV-u. Ti ljudi su samo brojke. Statistika. Ratna.
Protesti i apeli su bili uopšteni, povremeni, često neiskreni, uglavnom pojedinačni.
Stvar politike!?
A njihove ljudske patnje, sudbine, njihov život i smrt?
Licemjerno.

P.S.
Potpuno shvatam reagovanje Magdalene. Odakle Magdalena zna da “tamo neki” Vladimir Nedović nije “novokomponovani” mirotvorac, humanista, ljubitelj antike, etike i estetike, koji je do juče podržavao agresiju na Dubrovnik i njegovu pljačku, a od juče priča sasvim drugu priču? Zar Crna Gora nije puna takvih ljudi, od onih sa vrha do običnog naroda?

November 2nd, 2010

@ Omer Sarkic

Potpuno ste u pravu, i u vezi Magdalene i u vezi ovog drugog. Zato se i nisam uvrijedio na njenu opasku, vec je uputio da prosara sajtom, i sama zakljuci da li je sve ovo dobra mimikrija (a primjera za to imamo dovoljno, i medju familijom i medju poznanicima, da i ne pricamo o pokusajima novog Elite-look lica Crne Gore – Igora Luksica – da u beskrupuloznu dvadesetogodisnju vladavinu kriptokomunista udahne zivota). Ja se nadam da off-side nedvosmisleno ukazuje na principe u koje vjerujem, a ako ne bude tako – to je prvenstveno do mene.
A sto se tice ‘price o rijeci’, rekao bih da se tu, izmedju ostalog, radi i o jednoj groznoj cinjenici iz ljudske psihologije – da postajemo zasiceni. Kad se nesto desava u toj mjeri da postane svakodnevica – mi jednostavno na to oguglamo. Naravno, ne svi, i valjda je to ono sto cini razliku medju ljudima u kriticnim situacijama. No i za to ima jedan adekvatan Kisov citat, koji cu pokusati da potrazim dovece, pa postavljam.

P.S. Drago mi je kad me ne pohvale u prvoj recenici (mada znam da ni Jelena ni Zile nemaju potrebe da me tapsu po ramenu), da ne lici na omiljenu crnogorsku igru ‘ja tebi serdare-ti meni vojvodo’ :)

November 3rd, 2010

Evo citata, donekle vezanog za Omerovu priču:

“Svaka totalitarna ideologija razara ljudskost, a istorijsko iskustvo poučava da čovek u uslovima neslobode razvija bitno radikalnije, egoističnije mehanizme za sprovođenje i očuvanje svojih interesa nego u liberalnoj državi koja normalno funkcioniše. S druge strane, u ljudima koji su prinuđeni da žive pod vladavinom totalitarnih sistema često se razvijaju kvaliteti i vrednosti koji se bez pritiska ekstremnih situacija nikada ne bi razvili.
(…)
U stvarnosti ljudska svojstva pod datim okolnostima vrlo često proizvode sasvim suprotne efekte
(…)
To znači: određeni negativni i pozitivni kvaliteti vide se u punoj meri samo u uslovima ekstremnog pritiska.
(…)
Mi, naravno, možemo poći od toga da naročito jaka forma tlačenja deformiše i na kraju ukida čovekovu sposobnost za ljudskost, ali kod nekih budi i neslućene snage otpora, pobune. Dolazi do neke vrste ‘procesa hemijskog preobražaja’. I zato bih rekao da totalitarni sistemi naročito oštro iznose na videlo pozitivna i negativna svojstva ljudi kojima vladaju.”

(Danilo Kiš, Gorki talog iskustva, 1989.)

Brano Koćalo

November 12th, 2010

@ magdalena

To što je “naša”(Vladimirova) vojska rušila Dubrovnik jednako je tome da je “vaša” (Magdalenina, dakle) ustaški gradila Jasenovac. Na potpuno ste pogrešnom tragu sa takvim diskursom na ovom sajtu. Ta je priča podesnija za neki d mnogobrojnih formuma za etničko kasapljenje. Na ovom portalu dominiraju neki drugi NAŠI ;)

November 12th, 2010

@ Брано Коћало

А немојте ми дират више Магдалену, отјерали сте је са сајта, а мени је сваки посјетилац драгоцјен ;)

ujedinjena Hipokrizija i Javašluk

December 7th, 2010

Evo sam ti pronašao i sajt!..juhu…a ti me izbaci ako sasvim ne shvatiš moj stil pisanja tj. obraćanja, tj. razmišljanja…

Kao pasionirani ljubitelj ruševina, žalim što Dubrovnik nije bar djelomično razrušen, jer bi Hrvatska imala na raspolaganju sredstva prinude i potražnje da joj Crna Gora i fizičkom silom potom sve iznova izgradi…a i ova sadašnja vlada ne bi bila ovog sastava. Njeni bi čelnici bili na odsluženju zatvorskog roka u Hagu ili dje u blizini;) Pritom da se razumijemo mislim i na Momira i na Mila. Obojica zaslužju prave lance da ih ižljube propisno.

Vidim cijeniš Danila Kiša. Imam njegovo naliv pero, pa ako se kad sretnemo pokloniću ti ga. Možda te usreći. Njemu bi bilo drago. A i meni kad vidim da je neko pasionirani poštovalac nekih sličnih misli.

December 7th, 2010

@ ujedinjena Hipokrizija i Javašluk

Ha-ha, vidim da ste impulsivni, i jako mi je drago zbog toga, jer ovo nase ‘prijateljstvo’ i nije bas bilo izgledno kad smo se prvi put ‘sreli’ ;)

Nema govora o izbacivanju bilo koga, sem kad je ocigledno da se radi o spamovanju. Ja ovaj vas komentar (pogotovo dio o Dubrovniku) shvatam zbog gore pomenutog iskustva, ali nisam siguran da ce ga shvatiti i onaj ko vas prvi put cita. Doduse, ne slazem se potpuno sa njim, jer on mi pomalo lici na ‘vise ciljeve’ koje opisujem u gornjem tekstu i kojima nisam spreman nista da zrtvujem (a ima ona prica Anta Markovica kako je Tudjman svjesno ‘zrtvovao’ Dubrovnik zarad brzeg priznanja Hrvatske).

Sto se Danila Kisa tice, na njega se danas pozivaju mnogi sa kojima ja bas i ne bih u isto kolo. Ali ako se razumijemo malo bolje (odnosno manje povrsno nego sto to podrazumijeva filosofija palanke ili zivkonikolicevska primitivnost), onda nema problema. U svakom slucaju, bice mi drago ako bude prilike!

December 7th, 2010

Uh&J(ao),

moram dodati da se slazem da je za Crnogorce najbolja (ili najgora, kako se uzme) kazna drustveno-korisni rad. Mozda nije trebalo vas komentar tako ozbiljno da shvatim, ali gotovo je sad! ;)

ostavite komentar