tagovi: amsterdam, baba dana, crna gora, geni bokeški, istorija, ja, južna amerika, kostanjica, lunfardo, neuroza, new york, ulcer ventriculi, đede špiro
“Ovo je zemlja za nas
Ovo je zemlja za sve naše ljude
Ovo je kuća za nas
Ovo je kuća za svu našu decu”
Zemlja, EKV
Kažu mi da je Crnogorac ubio Che Guevaru. Kažu mi i da je visoka klasa u Boliviji, ona koju psujem kad gledam kako organizuje separatističke proteste i pučeve protiv ljevičara Eva Moralesa, sačinjena skoro isključivo od Crnogoraca i Hrvata. Kažu mi kako mladi Crnogorci i dan-danas odlaze u Južnu Ameriku da služe u privatnoj gardi i paramilitarnoj vojsci nekog davnog iseljenika.
Popili smo po tri belgijska teškaša, Duvela, neko i crno vino, i selimo se u komšiluk na holandsku ‘rakiju’ – Oude Jenever. Pitam kako pričaju. Pitam kako zvuči. Sjećam se ideje dede Miloša o doktorskoj disertaciji na temu bokeškog izgovora, koja bi se bazirala isključivo na stihovima, a zaključci izvodili na osnovu rima. Sjećam se kako mi je rekao da je njegova baba, iz Cavtata, za čep govorila “c’p”. Saznajem kako stari Crnogorci, oni južnoamerički, ne znaju šta je viljuška, već isključivo govore ‘pirun’ (uzgred, riječ koja se koristi u albanskom, i u mnogim drugim balkanskim jezicima i dijalektima). Saznajem i da im ništa ne govori riječ ‘sto’ – znaju samo za trpezu.
Pominjemo Aljasku, Montanu, Urugvaj, Argentinu. Ladino, jezik pred-inkvizitorskih Sefarda, i Lanfardo, jezik argentinskih imigranata, a danas jezik tanga. Ellis Island, ulaz za sve sjeverno-američke imigrante ili strane radnike, te njegovu bazu podataka na Internetu. Ekipu doma, nukleuse pozitivne energije, i nadu.
Počinjem da im pričam o mom prađedu, Špiru Todoroviću. O knjizi koju je moja tetka pisala o Špirovoj ženi, mojoj prababi Dani. O tabuu koji je vladao u kući moje majke, te pričama koje su nam govorene ispod glasa, i u kojima su škrte informacije vjerovatno samo polu-tačne. O obavezi koju osjećam da priču nastavim ja, odnosno te da je objavim na neki način.
Godina je 1941. Špiro je rahitični primorac, todorovićke sičijave i nervozne rase, i noštromo – vođa palube. Ima dva naočita sina – Mirka i Aleksandra, i ženu Danu. Prababu Danu pamtim po posebnoj naklonosti koju je gajila prema meni – sinu njene omiljene unuke (sklanjanju pogleda dok se pentram uz odrinu); suzama zbog svađe sa snahom, a mojom babom, Crnogorkom iz Cuca (sukob svjetova očitovao se kroz tu razdaljinu između mora i brda); te sitnjenju crnog zelja – raštana – na pižulu ispred kuće (za kokoške). Špiro te 1941. godine odlazi na brod, i dok je usidren u njujorškoj luci – na Balkanu počinje još jedan rat.
Tu sve postaje mutno i zamagljeno, zbrkano i neprecizno. Dok Špiro živi u Njujorku, na Menhetnu – 311 W 23rd Street (Petom avenijom do Flatiron zgrade, onda desno skoro do Hudsona), njegov stariji sin Mirko će 1944. iz nekog razloga (navodno političkih ubjeđenja, a najverovatnije ljubomore) ubiti prvo svoju curu pa sebe, dok će mlađi sin sa 15 godina oboljeti od dječije paralize. Moja tetka će kasnije pisati, sasvim razumljivo, o babi Dani, kojoj jedan sin nije više među živima, drugi postaje invalid, a muž se nalazi preko sedam mora i sedam gora. Rat je, Amerika je daleko koliko danas Mars, i pisma ne prolaze, a ako i prođu, traje to čitavu vječnost.
Elem, ne znamo u detalje kako su Todorovići sve to preživjeli. Znamo samo da je Špiro, po svršetku rata, krenuo brodom na put doma, u Kostanjicu. Da je sa sobom imao pet baula ličnih stvari i poklona za familiju, te uz sebe nešto gotovine i lična dokumenta. Da mu je brod kod Trsta naišao na minu, kojom prilikom je potonulo svih pet baula stvari i poklona. Špiro je uspio da spase sebe i akten tašnu u kojoj su bila lična dokumenta, na osnovu kojih je kasnije potraživao američku penziju. Neko mudar bio ga je savjetovao, ili je on sam bio toliko bistar, da u Americi otvori bankovni račun na kom je bio pohranjen ostatak ušteđevine. Od američke penzije, nakon Špirove smrti, školovala se na beogradskom PMF-u moja majka, kao i njene sestre.
Ne znamo mnogo više ni o periodu nakon Špirovog povratka. Imamo otpusnicu iz bolnice, u kojoj se liječio od čira u stomaku (ulcer ventriculi), i nešto pisama od poznanika iz Amerike, sricanih u pravom K und K maniru. Znamo i da je Špiro većinu zarađenih para uložio u kupovinu zemlje u Kostanjici, iste one koja je prodavana kad američka penzija nije više bila dovoljna, i sa koje i dan-danas gledamo na zaliv i peraške školje pred sobom.
Ne znamo kako je Špiro govorio i koje je riječi poznavao, te da li bi razumio ovaj tekst.
Ovaj tekst pisan je uz potpuno iracionalnu uznemirenost želuca, stomačnu tjeskobu nepoznatog uzroka.
.
