| PRAVA STRANA

Kažu mi da je Crnogorac ubio Che Guevaru. Kažu mi i da je visoka klasa u Boliviji, ona koju psujem kad gledam kako organizuje separatističke proteste i pučeve protiv ljevičara Eva Moralesa, sačinjena skoro isključivo od Crnogoraca i Hrvata. Kažu mi kako mladi Crnogorci i dan-danas odlaze u Južnu Ameriku da služe u privatnoj gardi i paramilitarnoj vojsci nekog davnog iseljenika.

petanovic

Popili smo po tri belgijska teškaša, Duvela, neko i crno vino, i selimo se u komšiluk na holandsku ‘rakiju’ – Oude Jenever. Pitam kako pričaju. Pitam kako zvuči. Sjećam se ideje dede Miloša o doktorskoj disertaciji na temu bokeškog izgovora, koja bi se bazirala isključivo na stihovima, a zaključci izvodili na osnovu rima. Sjećam se kako mi je rekao da je njegova baba, iz Cavtata, za čep govorila “c’p”. Saznajem kako stari Crnogorci, oni južnoamerički, ne znaju šta je viljuška, već isključivo govore ‘pirun’. Saznajem i da im ništa ne govori riječ ‘sto’ – znaju samo za trpezu.

Pominjemo Aljasku, Montanu, Urugvaj, Argentinu. Ladino, jezik pred-inkvizitorskih Sefarda, i Lanfardo, jezik argentinskih imigranata, a danas jezik tanga. Ellis Island, ulaz za sve sjeverno-američke imigrante ili strane radnike, te njegovu bazu podataka na Internetu. Ekipu doma, nukleuse pozitivne energije, i nadu.

Počinjem da im pričam o mom prađedu, Špiru Todoroviću. O knjizi koju je moja tetka pisala o Špirovoj ženi, mojoj prababi Dani. O tabuu koji je vladao u kući moje majke, te pričama koje su nam govorene ispod glasa, i u kojima su škrte informacije vjerovatno samo polu-tačne. O obavezi koju osjećam da priču nastavim ja, odnosno da je objavim na neki način.

mirko_1

Godina je 1941. Špiro je rahitični primorac, todorovićke sičijave i nervozne rase (u toj kući, beštimalo se i kasnije pola na talijanskom – porca miseria!, a pola na našem – jebem ti Boga tovara!), i noštromo – vođa palube. Ima dva naočita sina – Mirka i Aleksandra, i ženu Danu. Prababu Danu pamtim po posebnoj naklonosti koju je gajila prema meni – sinu njene omiljene unuke (sklanjanju pogleda dok se pentram uz odrinu); suzama zbog svađe sa snahom, a mojom babom, Crnogorkom iz Cuca (sukob svjetova očitovao se kroz tu razdaljinu od mora do brda); te sitnjenju crnog zelja – raštana – na pižulu ispred kuće (za kokoške). Špiro te 1941. godine odlazi na brod, i dok je usidren u njujorškoj luci – na Balkanu počinje još jedan rat.
(A sve bi bilo lakše da su Dani onda, u Zagrebu, odobrili vizu. Pridružila bi se sestri koja je otišla još mnogo ranije, da se nikad ne vrati. Ovako je ostala samo ta velika porodična slika za okvir – čovjek s brkovima stoji; ispod njega uredno začešljan dječak u ljetnjem odijelu i mlada žena sa novorođenčetom u naručju. Foto Rubens – Zagreb, 1923.)

Tu sve postaje mutno i zamagljeno, zbrkano i neprecizno. Dok Špiro živi u Njujorku, na Menhetnu – 311 W 23rd Street (Petom avenijom do Flatiron zgrade, onda desno skoro do Hudsona – ruta kojom ću i sam proći 2004. godine), njegov stariji sin Mirko će 1944. iz nekog razloga (navodno političkih ubjeđenja, a najverovatnije ljubomore) ubiti prvo svoju curu pa sebe, dok će mlađi sin sa 15 godina oboljeti od dječije paralize. Moja tetka će kasnije pisati, sasvim razumljivo, o babi Dani, kojoj jedan sin nije više među živima, drugi postaje invalid, a muž se nalazi preko sedam mora i sedam gora. Rat je, Amerika je daleko koliko danas Mars, i pisma ne prolaze, a ako i prođu, traje to čitavu vječnost.

spiro_adr_1

Elem, ne znamo u detalje kako su Todorovići sve to preživjeli. Znamo samo da je Špiro, po svršetku rata, krenuo brodom na put doma, u Kostanjicu. Da je sa sobom imao pet baula ličnih stvari i poklona za familiju, te uz sebe nešto gotovine i lična dokumenta. Da mu je brod kod Trsta naišao na minu, kojom prilikom je potonulo svih pet baula stvari i poklona. Špiro je uspio da spase sebe i akten tašnu u kojoj su bila lična dokumenta, na osnovu kojih je kasnije potraživao američku penziju. Neko mudar bio ga je savjetovao, ili je on sam bio toliko bistar, da u Americi otvori bankovni račun na kom je bio pohranjen ostatak ušteđevine. Od američke penzije, nakon Špirove smrti, školovala se na beogradskom PMF-u moja majka, kao i njene sestre.

Ne znamo mnogo više ni o periodu nakon Špirovog povratka. Imamo otpusnicu iz bolnice, u kojoj se liječio od čira u stomaku (ulcer ventriculi), i nešto pisama od poznanika iz Amerike, sricanih u pravom K und K maniru. Znamo i da je Špiro većinu zarađenih para uložio u kupovinu zemlje u Kostanjici, iste one koja je prodavana kad američka penzija nije više bila dovoljna, i sa koje i dan-danas gledamo na zaliv i peraške školje pred sobom.

Ne znamo kako je Špiro govorio i koje je riječi poznavao, te da li bi razumio ovaj tekst.

Ovaj tekst pisan je uz potpuno iracionalnu uznemirenost želuca, stomačnu tjeskobu nepoznatog uzroka.


spiro4

This post is password protected. To view it please enter your password below:


This post is password protected. To view it please enter your password below:


This post is password protected. To view it please enter your password below: