| PRAVA STRANA

Naslov je, između ostalog, i ime jedne inspirativne beogradske kafane u Tašmajdanskom parku, iako su konotacije u ova dva slučaja vrlo različite.

(1) VIVAT ACADEMIA

… A u Barseloni sam bio na konferenciji. Poslije 4 godine, dolazim ponovo na ICCV i imam priliku da akademski svijet sagledam drugim očima. Kad taj svijet posmatrate izvana, bez ambicija da mu pripadate i u njega se uklopite, lako se uočavaju određeni obrasci i trendovi. Što se tiče  ljudi, u  najgrubljoj aproksimaciji, primjećuju se 3 tipa naučnika  (a vjerovatno se slično može primijeniti i na mnoge druge profesije):

(1) genijalci, briljantni umovi koji su zaljubljeni u oblast i apsolutno na nju fokusirani (kao naprimjer u fudbalu Maradona ili Messi). Oni su ti koji prave skokove, otkrivaju velike stvari i pomijeraju nauku napred.

(2) vojnici, oni koji su naučili posao i odrađuju ga rutinski, iako sa mnogo rada i truda (fudbal: Gattuso). Ogromnim naporima zauzeli su svoje mjesto u struci (a to je borba neprestana, i vrti se uglavnom oko sponzorstava, koja u mojoj oblasti, prečesto, za moj ukus,  dolaze od vojske ili nekih DSZ/ONO instituta), ali prave vrlo male korake u smjeru napretka nauke.

(3) ostali, koji se upinju da budu u jednoj od prve dvije grupe i njima se dodvoravaju, ili su tu dopali maltene slučajno – objavili su rad jednom-dvaput i čulo se za njih (ko god objavi na ovoj konferenciji, postao je poznat), i sad tako životare pišući slabije naučne radove i popunjavaju kvotu (npr. Montella).

Negdje prije 2 godine, ja sam shvatio da tu ne pripadam. Niti sam briljantan1, niti isključivo skoncentrisan na samo jednu disciplinu, vojnik nisam, a ostalo ne želim da budem. Jer ako ću se nečim baviti čitav život, onda to neće biti puki prosjek (odnosno, da ispratimo analogiju, osrednji klub i nacionalna selekcija za utjehu). Pogotovo ako se od njega slabo živi, a satisfakciju donosi tek intelektualna masturbacija.


(2) AMERICAN DREAM

E sad, za moje odstupanje (otklon) od akademije ima i mnogo drugih razloga, i neke od njih vrlo elokventno i precizno u pravilan kontekst stavlja Hrvoje Jurić, pa sam na ovom sajtu napravio presedan i transkript jednog njegovog predavanja u cjelini objavio kao tekst. Univerziteti su postali firme. Na Istoku se čini (a družim se sa par briljantnih momaka s istanbulskog Boğaziçi univerziteta)  kako je još uvijek živ model renesansnog čovjeka i potreba za oplemenjivanjem pojedinca kroz naobrazbu. Na Zapadu je taj model odavno mrtav, u Americi je svo istraživanje sponzorisano od strane vladinih tijela ili velikih kompanija i u funkciji je tržišta. U Holandiji je to manje ekstremno, ali univerziteti moraju ipak da prave pare, i svaki profesor/naučnik da ih donosi kroz sopstvene odobrene projekte. Izazov, ali ako već mora tako, radiću to za sebe lično.

A na Zapadu, odnosno u Americi, ovo je samo manifestacija njihove ukupne kulture i mentaliteta. O tim stvarima najviše sam, svojevremeno, naučio od svoje profesorice sociologije, bucmaste male Jevrejke Dr. Marshe Rose. I gorepomenuta praktičnost, i američki san, i mnoge druge stvari posljedica su kulture u kojoj se užasno mnogo vrednuje rad2, i u kojoj vlada uvjerenje da se sve može naučiti i savladati uz dovoljan trud (kod nas se naglasak mnogo više stavlja na talenat i urođene osobine, dok kod njih nature vs. nurture gotovo da i nije dilema). Prolazeći kroz mnoge knjige o preduzetništvu (entrepreneurship) ili kroz članke na sajtu Harvard Business Review-a, sadržaj umnogome podsjeća na self-help pamflete i popularnu psihologiju (npr. “20 stvari zajedničkih uspješnim liderima”) i užasno su iritantne za nekog iz naše kulture i tradicije. Pritom, uspjeh se uglavnom svodi na materijalni, mada se poštuje i onaj koji znači ostvarenje sopstvenog sna i onda kada nema veze sa materijalnim bogaćenjem. Često se navode primjeri iz popularne kulture (uspješni zabavljači, holivudski režiseri ili hiperproduktivni pisci) ili riječi predsjednika Amerike, što se u našem slučaju jedino može porediti sa primjerom Zorana Đinđića, i to vjerovatno zato što je pokojni.

Ipak, ima naznaka da se i na Zapadu, u ovom smislu, dešavaju stvari koje su donekle kontra struje. Dva najpopularnija TED (Technology Entertainment Design) predavanja su od Daniel Pinka i Sir Kena Andersona: prvi govori kako ljude ne treba mamiti za posao velikim platama, već kombinovati posao sa onim u čemu svaka osoba ionako uživa (sposobnostima i unutrašnjim afinitetima); drugi kaže kako nam je obrazovni sistem potpuno nakaradno postavljen i ubija kreativnost kod djece. Knjige Drive, Rework, Making Ideas Happen (da, bukvalno patetičnih naslova) i one Seth Godina promovišu djelovanje kontra struje, ustaljenih pravila i društvenih normi. Iako su i one sve manje-više u funkciji tržišta, ipak se odnose na slobodu i ostvarenje pojedinca (a individualizam je najveća religija u Americi), i ne moraju obavezno značiti njegovu upotrebu ili eksploataciju.


(3) BALKANE MOJ

A ničeg od toga nema kod nas. Prije svega, rad se uopšte ne vrednuje, i na jednu inicijativu dođe pedeset kritičara, koji ne pokazuju ni trunku poštovanja za entuzijazam, samoinicijativnost i uloženi trud pojedinca (jer ipak smo mi i dalje Pleme, kao što to argumentovano tvrdi Radomir Konstantinović). Ipak, na vrat-na nos uvesti pravila koja važe na Zapadu i nakalemiti ih na naš mentalitet nema nikakvog smisla (pritom se i to radi po navedenom self-help principu, i ne znam je li to bio i Đinđićev pristup ili to, sa školama za lidere i ostalim idiotarijama, nakaradno tumače mediokriteti koji su ga naslijedili). Čak i ako po strani stavimo činjenicu da su tranzicija i transformacija u službi tržišta, odnosno velikih kompanija (u novogovoru se to kaže evro-atlantske integracije), oni koji kod nas sasvim dobronamjerno žele primijeniti pojedine pozitivne elemente Zapadnih sistema, moraju naći drugačiji modus komunikacije sa domicilnim stanovništvom (s obzirom da na vrat-na nos očekivano rezultira otporom i konfliktom). Ovo podrazumijeva i svijest o tome da nije dobro da se svi momentalno stavimo u službu krupnog kapitala, već da je bolje naći kompromis sa postojećim malim proizvođačima, njihovim mogućnostima i potrebama. (Ovdje se naročito vodim skorašnjom pričom sa prijateljima o malim poljoprivrednicima u Srbiji, koji ne prihvataju moderne načine proizvodnje nego se drže svojih tradicionalnih. Iako nema toliko veze sa preduzetništvom, vjerujem da dio u vezi komunikacije stoji.)

Jer sve je šansa, i ako nije moguća (ni poželjna) masovna industrijalizacija ili elektronizacija, pa onda budimo zelena zona Evrope, budimo prostor autentičnih proizvoda i raznovrsne, lokalne proizvodnje. Budimo eko i seoski turizam, napravimo kulturu od onog što je već autohtona i autentična kultura umjesto da slijepo i naglo preuzimamo recepturu sa Zapada. Zdravo je, dobro je, ekološki je, predstavlja kontinuitet kulture i mentaliteta, predstavlja specifičnost koja se sve više traži u moru gradova i zemalja koji počinju da liče jedni na druge i nude potpuno isto3. Ovdje mislim na prostor čitavog Balkana.

Sve je šansa. Kriza je šansa, i tranzicija je šansa, jer otvaraju ogroman prostor novih mogućnosti i prilika (slično rezonujući, svojevremeno sam svoj članak za crnogorske novine Vijesti naslovio sa Nepodnošljiva lakoća tranzicije). Ali sve to podrazumijeva odgovorne lidere i ljude sa vizijom. A s tim smo na Balkanu u najvećem deficitu. Kompleks siromaštva stvorio je domaće izdajnike koji su orobili sopstvene države i narode gore nego bilo koji okupator – zato je ovaj predlog naivan, jer podrazumijeva svijest o opštem dobru i sporo, ali sigurno bogaćenje, umjesto naglog i brzog kakvo traži pohlepa.


(4) RADOST

A da umije neko da razmišlja, pa da na primjeru Crne Gore kaže: Primorje su preplavili Rusi, u redu, evo nudimo da njihovo prisustvo na našem prostoru bude još izraženije. Nudimo da npr. od stare kotorske Rivijere naprave svoj kulturno-umjetnički centar u kom će se izlagati slike iz Ermitaža (ionako ne znaju šta će s njima, i dio kolekcije su prenijeli u Amsterdam). Austrijanci neka na ostrvu Mamula naprave svoj muzej i prave izložbe Schiele-a, Kokoschke i Klimta. Tvrđava Krstac iznad Budve Jevrejima i njihovoj kulturi. Prostor u Podgorici – turskoj. Neka tvrđava uz more – talijanskoj. Itd. Napravimo od Crne Gore jedan veliki muzej, neka se prepliću kulture i neka ljudi kod nas dođu u priliku da sve to vide iz prve ruke (o prihodima od turizma da i ne govorimo). To bi kreiralo svojevrstan Medići efekat, na dobrobit svih.



U ovom dijelu sam pokušao da nategnem tekst i u njega uvrstim nekih par stvari sa naših prostora čija mi je idelja vodilja inspirativna. No shvativši da se ipak ne uklapaju dovoljno u izloženi kontekst, jednostavno ću neke ilustrirati ovdje, pa ako neko uspije naći nit koja sve povezuje, utoliko ljepše (radosnije).

Beogradski hor Viva Vox koji pjeva bez pratnje, i glasom imitira svaki instrument:



Francuska reportaža o crnogorskom slikaru Dadu Đuriću, čijih je radova pun pariški Centre George Pompidou:


P.S. Sve ilustracije u tekstu djelo su rumunskog umjetnika Dana Perjovschija.

1Gledajući posljednjih dana video predavanja briljantnog Geoffreya Hintona, smrznem se na pomisao da mi takvi ljudi budu među recenzentima rada i razbucaju me na komadiće.

2Naravno, sve ovo se može povezati i sa sociološkim teorijama Maxa Webera, koji pravi razliku između protestantskih društava, u kojima se promoviše individualnost, i katoličkih, u kojima je zajednica mnogo važnija.

3Na neki način, slična je priča sa svim mentalitetskim karakteristikama: dok neki od nas pizde što su npr. vodoinstalateri stručnjaci za sve i svašta ili što nam taksisti od aerodroma do kućne adrese objasne čitavu političku situaciju u zemlji i inostranstvu, to takođe predstavlja specifičnost našeg prostora, koja sa strane izgleda zanimljivo, ipak implicira interes tih ljudi za razne teme, čini komunikaciju prisnijom, itd. Sve to može biti interesantno kad bi se našao neko da to voli na pravi način.



(1) DUR

Sjedim prije neki dan sa jednim prijateljem, koji sigurno ne čita ovaj moj bullshit na off-u, kad on spomenu potpuno istu onu moju dilemu iz prethodnog posta: posmatrati sliku ili biti dio nje. I još kaže kako slika zavisi od posmatrača, te da je slika bolja što je bolji onaj koji je posmatra. Ja se složih, potpuno1. Jokić & son, priča za sebe.

A svašta se lijepo izdešavalo u prethodnom periodu, i mnogo toga inspiriše na pisanje.

Od družeta Alberta i Stefana dobijam na poklon prvu montiranu kopiju onog našeg kratkometražnog filma, pa se uskoro može očekivati i tekst The White people 2/2. Od Stefana sam dobio još i bočicu domaće austrijske šljivovice – slibowitz – i mogu vam reć (dondo Internete) da uopšte nije (bila) loša.

Bili su Ceyhun iz Istanbula i Luca iz Rima, i bio je momenat kad sam se, uprkos školama & diplomama, osjećao potpuno nedoraslim diskusiji. O računarskom vidu, linearnoj algebri i fizici, ali i filmu i slikarstvu, gdje je Ceyhun argumentovano, a vrlo istočnjački i lijepo, obrazlagao Picassovu površnost. Picassovu, hej! Kaže mnogo je šetao u stilovima (tu se složih), mnogo se švalerisao (i tu se složih), i nije imao fokus i jasnu razvojnu liniju  (tu se zapitah) kao Miró  ili Kandinsky. Luca je pričao o boci viskija koju je popio s Radetom Šerbedžijom.

Bilo je i mnogo drugih divnih ljudi, koji su ukupno prešli više od 27 000 kilometara uglavnom zbog mene, na čemu sam im do neba zahvalan.

Bila je i dobra žurka.

(2) MOL

U susretu sa bliskim genima bokeškim & cuckim, saznajem mnogo o sebi i o davnom vremenu u kom su se žene zvale Aneta, Marijeta i Aderma, a muškarci Georgije i Sergio. Slušam o rođaku koji je u šetnju uz more odlazio u bijelom odijelu pomorskog oficira, sa tranzistorom u ruci (ne može se to opisati, treba imati u glavi silazak niz te skale, tada…). Slušam kako je u vrtu usmjeravao ženu kao tipkama na tastaturi - lijevo! pravo! Slušam o momku s Ubala koji na pitanje kakvo mu je zelje, odgovara sa ‘moderno’. Slušam o ludilu, zlu, zatvoru i samostanu bokeškom. O mnogim drugim pričama koje staju u mrak i morbidnost Živkovih Beštija.

“Onda kad je važio zakon da se za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost.”

Ipak, čujem i lucidnost moje prababe iz doba kad su ljudi još znali kritički da posmatraju stvarnost, a na tržištu vladala zdrava konkurencija, kako je skeptična prema advertisingu: “Ako mora da se reklamira, to je nešto sumnjivo.” Slično rezonira priča stare Njujorčanke Rose (čita se Rouz) o bankama s početka XX vijeka – o vlasniku Jevrejinu, koji identično tretira nju sa svakodnevnim depozitom od $1 kao i one koji kod njega čuvaju mnogo više, jer – “ona ulaže sve što ima”.

(3) DUR pa MOL

A mjesec dana prije toga, po prvi put obilazim Barselonu. Kakav Grad! Njegova ljepota, bogatstvo duha njegovog življa (Gaudí, Picasso, Miró, Subirachs…), ali i njegova drama, izbijaju iz svakog kamena svake zgrade. Grad i narod koji su mnogo propatili, ali koji su svoje ime jasno ucrtali u istoriju, kako onu političku, tako i istoriju umjetnosti. Dok obilazimo grad i uživamo katalanski modernizam, Voll Damm i tapas, saznajemo više o krvavom građanskom ratu, Francovoj diktaturi, Meksičkom kovčegu Roberta Cape (sama priča Cape, Gerde Taro i Chima dovoljna je za film), uništavanju Gaudíjevih djela…

U takvom kontekstu, i potpunom uživanju, nalaze me neka, tada aktuelna, pis(k)a(ra)nja u Crnoj Gori. Ponovo povratak u pizdu materinu i priča o zelenašima vs. bjelašima. Put kroz vrijeme, u Srednji vijek. Kako mi mala izgleda Crna Gora  u tom trenutku, kako mizeran naš narod sa takvim ljudima i riječima!
Što je najgore, remeti me sve to (način, koji za mene često otkriva suštinu, najviše me pogađa). Ponovo sam šizofreničan, i jedan dio mene (onaj racionalni, distancirani Evropljanin) želi sve da iskulira i zaboravi, uživa punim plućima u Barseloni. Drugi dio (impulsivni i neobuzdani, ali donkihotovski Balkanac) želi da se popičkara sa svima i pozove jednog po jednog da mu izađu na crtu2. Sreća pa je Internet između nas, prođe onih 10 sekundi dok se napiše reakcija i već zvuči pretjerano i nepotrebno dok miš dođe do dugmeta za slanje.

Paranoja. Ona klasična, čest slučaj kod briljantnih ljudi, koji zahvaljujući njoj imaju nevjerovatan fokus i koncentraciju, energiju nepokolebljivo usmjerenu ka samo jednom cilju3. Ali koja je mač sa dvije oštrice. No pored te pojedinačne, tu je i kolektivna paranoja, ona koja je podsvjesni znak kompleksa niže vrijednosti (negdje duboko, ja sam svjestan koliko sam mali, pa mora da postoji nešto veliko i moćno tamo negdje, vani) i koja se čini simptomatičnom za Crnu Goru. O ovim stvarima razmišljam dok se šetamo obroncima Montjuïca i gledamo na grad sa njegove tvrđave.

Ombraje mi se srednjevjekovni gospodar, koji je sinovima povadio oči da oni to njemu ne bi uradili. Ili da njihova mladost ne opčini njegove vjerne ljube. Ombraje mi se sekta sa potentnim muškim vođom, kome se žene podaju s oduševljenjem i u transu. Ombraje mi se i južnoamerička serija (recimo, Rosa Salvaje) u kojoj žene čupaju kose jedna drugoj.

Nastaviće se (u duru)… 

1 Uzgred, sinoć mi je sinulo kako je o vrlo sličnim stvarima pisao Kundera u svojoj knjizi Život je drugdje.

2 “Čitavog života stojiš pred odlukom: da li da opsuješ il’ odmahneš rukom?”, Vito Nikolić, Pjesma jednog neodgovornog lica.

3 “Čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud.”, Nikola Tesla.



Transkript predavanja o slobodnom obrazovanju profesora Hrvoja Jurića sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je 3. novembra, u jeku studentske blokade, održao na Filozofskom fakultetu u Beogradu (preuzeto sa www.kontra-punkt.info).

Hvala i hvala svima vama, meni je drago da sam ovdje i na neki način sam i ponosan što sam ovdje jer mislim da i vi imate razloga da budete ponosni na ono što ste pokrenuli, na neke male uspjehe koje ste do sad postigli i nadam se da ćete postići neke veće uspjehe, odnosno, da ćete ostvariti svoje konačne ciljeve.

Dok sam dogovarao šta bi mogla biti tema ovog predavanja sa radnom grupom za alternativna predavanja, razmišljao sam da bi to trebalo biti nešto što bi bilo adekvatno za ovu situaciju i za probleme koji su ovdje naprosto neizbježni. Da sam ekonomist, mogao bih govoriti o javnim financijama, o državnim budžetima, o problematici školarina; da sam politolog mogao bih govoriti o javnim politikama s obzirom na problematiku visokog školstva, ali sam ja ipak, možda na vašu žalost, filozof, pa sam pomislio da bih trebao izabrati neku temu kroz koju bih mogao doći do onoga što je bitno, onoga što je suštinsko u ovoj cijeloj priči, odnosno, da bih trebao zaći iza uobičajne predstave ili percepcije ove situacije.

Osim toga, kao etičar sam tražio nešto što bi nam ovaj kontekst i pitanja koja se u njemu pojavljuju, prikazao ne samo kao društveno politički, već i etički relevantne teme. I tako sam onda došao do ove najavljene teme: Obrazovanje i sloboda. Ta dva pojma su pojmovi koji se dotiču suštine problema koji muče vas ovdje, koji muče nas u Zagrebu, koji muče studente i akademske radnike širom Evrope i svijeta. Takođe ova dva pojma, po mom mišljenju, spadaju zajedno, to su pojmovi koji su unutrašnje ili najunutrašnjije povezani, pojmovi koji su najuže povezani, pojmovi za koje možemo reći da nema jednog bez drugog. Da parafraziram jednu sentencu starog Imanuela Kanta, mogao bih reći da je sloboda bez obrazovanja sljepa, a da je obrazovanje bez slobode prazno. Manje-više implicitno ja ću pokušati odgovoriti u ovom izlaganju na dva pitanja. Prvo pitanje je: šta je to sloboda, a drugo pitanje je: kome ili čemu služi obrazovanje?

Uz to ću pokušati odgovoriti i na pitanje na koji se način oduvijek i u kom kontekstu međusobno uvjetuju obrazovanje i sloboda. Ali vas neću suviše opterećivati sa nekim izvanvremenskim, metafizičko-pedagoškim pitanjima jer ni sam ne mogu da se apstrahiram od toga da govorim na jednom specifičnom mjestu, u jednoj specifičnoj atmosferi. Ne mislim samo na ovaj prostor, nego na cijeli kontekst blokade Filozofskog fakulteta u Beogradu, gdje se problematika slobode i obrazovanja pojavljuje u sasvim specifičnom svijetlu.

Hoću reći da povod našeg okupljanja, to je vaš studentski ustanak, otkriva u dubljem smislu jednu veliku zabrinutost za stvar obrazovanja i slobode. Drugim riječima, otkrivamo da se danas i ovdje i obrazovanje i sloboda nalaze u velikoj opasnosti, tako da su vaša pobuna i otpor sa jedne strane odbrana obrazovanja i slobode, a sa druge strane protivljenje sve snažnijim tendencijama oneslobođivanja, odnosno porobljavanja od strane ekonomsko-političkog sistema kao i borba protiv drugih tendencija, a to je – sistematska neobrazovanost. Da upotrebim izraz austrijskog filozofa Konrada Paula Lismana, dakle “neobrazovanost, to je rezultat rastuće birokratizacije i komercijalizacije obrazovanja koja se protura pod imenom bolonjske reforme”.

Posebno posljednjih godina, iako zapravo nikada nije bilo mnogo drugačije , područje obrazovanja je poligon za intenzivne eksperimente koje provodi država. Naravno, u svrhu jačanja njezine vlastite moći. Ali paradoksalno je da se i u odnosu na obrazovanje, pogotovo na ono visokoškolsko, može govoriti o tendenciji slabljenja države. U onoj mjeri u kojoj država, i to sve više, služi interesima tzv. slobodnog tržišta i kapitala, ciljevi ovih državnih eksperimenata sa obrazovanjem, ili bolje rečeno, njihovih strategija, definirani su od strane ekonomskog kapitalističkog sistema, ali na taj način da to nikada nije javno deklarirano.

Drugim riječima, država se nikada ne ustručava da kaže kako organizira obrazovanje za neke više svrhe, pri čemu se ne uzima u obzir ono što sami pojedinci trebaju i žele od obrazovanja. Dovoljno je ovdje navesti one brbljave floskule o obrazovanju usmjerenom ka stvaranju društva znanja u kojem su očigledno pojedinci tek objekti obrazovanja, ali i objekti uopće. Dakle, sredstva za postizanje tih viših ciljeva. Ali, kapitalizam nije toliko brbljav kao država, naime, kapitalizam djeluje uvijek iz potaje. Kapitalizam upravo živi na račun toga što svoje ciljeve ne deklarira javno, nego ih maskira i podvaljuje i to upravo tako što pokušava svoje interese prodati ljudima kao da su to njihove vlastite potrebe.

Tim ciljevima, ciljevima države i kapitala, podređen je danas čitav sistem obrazovanja. Tome služi hiperinflacija obrazovanja, njegovo totalno programiranje i totalni nadzor od strane političkih i ekonomskih institucija. Iako se te tendencije mogu pratiti i na nižim razinama obrazovanja, tj. u osnovnom i srednjem školstvu, na razini visokoškolskog obrazovanja, postaje jasno o čemu se zapravo radi. Naime, decentni bolonjski proces, unificiranje školovanja na evropskoj, a zapravo na svjetskoj razini, samo nam na prvi pogled može izgledati kao liberalizacija visokog školstva i oslabljivanje tradicionalnog hijerarhijskog humboltovskog krutog sistema univerzitetskog obrazovanja. Čarobne riječi poput kompatibilnosti, fleksibilnosti ili protočnosti prikrivaju nešto što je kudikamo još i gore od podvrgavanja univerziteta državi gdje je barem deklarativno postojala autonomija univerziteta, kao autonomne i samosvrhovite sfere obrazovanosti, znanosti i znanja. Pod krinkom bolonje, univerzitet se sada podvrgava moći kapitala. Sistem koji se nameće univerzitetskom obrazovanju, samo je preslikavanje sistema neoliberalističkog kapitalizma u sferu obrazovanja. Kao i slobodno tržište roba i kapitala, tako je i tržište znanja dirigirano od onih koji jedini profitiraju od njega, jer su oni ti koji definiraju šta je to sloboda. Podvrgavanje sistema obrazovanja jednom centru, neuhvatljivoj, ali svemoćnoj nad-instanci, predstavlja centralizaciju koja sama po sebi sužava prostor slobodne organizacije, slobodnog djelovanja i slobodnog mišljenja uopće. Koliko ima privida slobode u neoliberalističkom kapitalizmu, toliko privida slobode ima i na bolonjskom univerzitetu.

Kao i inače, i ovdje se pokazuje da je novi kapital još opasniji neprijatelj od stare države, barem zbog toga što je on fluidniji, što je fleksibilniji i što je mimikričan, pa ga je zato teže locirati i teže mu se suprotstaviti. Preopterećivanjem profesora i studenata administrativnim i birokratskim obavezama, pretvaranjem sekundarnih ciljeva obrazovanja u primarne, segmentiranje i usitnjavanje studija i samog nastavnog procesa, promoviranje principa natjecanja kao mjerila uspjeha, kreiranje i procjenjivanje obrazovanja i obrazovanosti po tržišnim kriterijima itd., samo su neke od karakteristika te nove obrazovne paradigme. Možda sve to trenutno uspijeva zavesti obije strane u obrazovnom procesu, i nastavnike, odnosno profesore i učenike, odnosno studente i stvoriti im dojam lepršavosti obrazovnog procesa i instrumentalne iskoristivosti stečenoga znanja, ali su posljedice toga katastrofalne.

Ukazat ću samo na dvije posljedice koje mi se čine posebno važnim. Sa jedne strane, ove tendencije koje sam naveo, uništavaju cjelinu, odnosno cjelovitu sliku koja je važna i za smisao obrazovanja, znanosti i znanja uopće, kao i za individualno osmišljavanje obrazovanja i stjecanje znanja. Smisao, naime, uvijek dolazi iz cjeline. Ali pod cjelinom ja ovdje ne mislim na neki totalitarni, nametnuti sistem, već na cjelinu ili cjelovitost koju pojedinac ili neka zajednica stvaraju iz svoje slobode kao orijentacijski okvir svog vlastitog života ili pojedinih njegovih dimenzija. Kad ne znate, u slučaju obrazovanja, čemu sve to služi, a permanentno vam se nude gotova rješenja,odnosno pripremljeni odgovori na pitanje čemu vaše obrazovanje služi, kada nemate pregled nad cjelinom vlastitog obrazovanja i sistema obrazovanja općenito, lako vas je izmanipulirati, a to se upravo i radi.

Sa druge strane – a to smatram drugim problemom, univerzitet, a osobito humanistički segment visokoškolskog obrazovanja, uvijek je, bez obzira na veću ili manju ovisnost o političko-ekonomskom sistemu, bio izvorište kritičke svijesti koja je po definiciji subverzivna. Ako se pobijedi univerzitet u ovim recentnim gibanjima, pobijedit će se jedan važan, a možda i ključan remetilački faktor u jednoj idili vrlog novog svijeta neoliberalističkog kapitalizma, naime, ako zapriječite priljev samostalnih, kritički orjentiranih pojedinaca, zacrtani put totalne kontrole biće vrlo brzo i asfaltiran. Teoretičar Ivan Ilič, na koga ću se nešto kasnije navratiti, rekao je da se u postojećem obrazovanom sistemu brka nastavu sa obrazovanjem. A u bolonjskom procesu, rekao bih, ide se i korak dalje, zapravo, korak unatrag. Studenti, ali i profesori prinuđeni su da se većinu vremena bave organizacijom studija, tj. birokracijom, i problemima koji stvara sam organizacijski sistem. Ostatak vremena posvećen je klasično shvaćenom obrazovanju, a istinski slobodno obrazovanje je cilj koji je sad još udaljeniji nego prije.

Slobodno obrazovanje znači prvenstveno rad pojedinca na sebi, samoizgradnju osobe. U tom smislu, obrazovanje je u suštini samosvrhovito. Ono u prvom redu treba da služi pojedincu koji se obrazuje. Iz perspektive države i kapitala, takvo se obrazovanje čini nesvrhovitim i beskorisnim jer oni uvijek teže instrumentaliziranju pojedinca, pa i obrazovanja, u svoju vlastitu korist, a to je ojačavanje državne moći ili uvećanje kapitala, pri čemu kao prva žrtva pada pojedinac, koji bi trebao biti subjekt, cilj i svrha obrazovanja. Sloboda obrazovanja znači da pojedinac sam ima slobodu da odluči što, kako i koliko. Naravno, to ne govori protiv svake forme obaveznog obrazovanja, npr. osnovnog obrazovanja za djecu, ali naglasak bi uvijek trebao biti na pitanju kako i na koji način, a odgovor na to pitanje trebao bi biti dan iz perspektive pojedinca u skladu sa njegovim mogućnostima, interesima, potrebama, željama, sposobnostima i ciljevima. Slobodno obrazovanje treba biti pomoć, a ne vođenje. Mladim osobama, kao primarnim, ali ne i jedinim subjektima obrazovanja treba pomoći da razviju kritičko mišljenje. Naravno, oko toga se svi slažu, ali takvo kritičko mišljenje podrazumijevalo bi i propitivanje autoritativne, pa i autoritarne strukture, uključujući i same obrazovne autoritete. Zvuči kao tautologija možda, ali slobodno obrazovanje bi trebalo biti obrazovanje za slobodu.

U tom smislu treba shvatiti i npr. ‘pedagogiju potlačenih’ koju je razvijao Paulo Ferer, gdje je obrazovanje bilo sredstvo emancipacije potlačenih pojedinaca i društvenih slojeva. O tome govori i maloprije pomenuti Imanuel Kant kada govori o prosvjetiteljstvu – aufklerung ili lajtung, kako hoćete. Prosvjetiteljstvo je, po Kantu, izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti. Šta to znači? Kant hoće reći da je čovjek sam kriv za svoju nezrelost zato što se oslanja na sve i svašta, na religiju, na državu, na druge institucionalne autoritete, na predrasude, stereotipe itd., a ne na samoga sebe kao na umno, i time slobodno biće.

Prema tome, naš obrazovni sistem je ne samo antiliberterski, usmjeren protiv slobode, nego je također i antiprosvjetiteljski. Naravno da mladima treba poticaj i pomoć u stjecanju znanja koji će im pomoći u osamostaljivanju i stecanju vlastite životne orijentacije. Ali ta pomoć nije isto što i savijanje stabla po dnevnoj modi, kako je još u 18. stoljeću Žan-Žak Ruso opisao nezadovoljavajući sistem obrazovanja. U horizontu slobode, obrazovanje, koje je po definiciji neki oblik odlikovanja i usmjeravanja, može biti slobodno, naravno ako se ispravno shvati sloboda i ako se uspješno balansiraju unutrašnje protivurječnosti slobode.

Ohrabrujuće je da se otpor sadašnjem sistemu obrazovanja u posljednje vrijeme pojavljuje sve češće, pa i kod nas, o čemu svjedoči ovo mjesto gdje se nalazimo. Ali problem je to što čak i kada se artikulira nezadovoljstvo i kada se nezadovoljnici organiziraju poput vas, često ne postoji neka vizija nečeg drugog i drugačijeg, ne postoje neki alternativni koncepti i alternativni modeli, barem neke regulativne ideje kojima bi taj alternativni model bio vođa. U tom smislu, jedan anti-autoritarni slobodarski pristup može ponuditi korisne odgovore. Zato ću pokušati sada reći nešto o problematici obrazovanja iz te slobodarske perspektive, koja nije nužno ideološki isključiva, u smislu da je anarhistička ili tako nešto, nego je ona prije neka vrsta provokacije za radikalno promišljanje obrazovanja i slobode.

Ono što prvo treba istaknuti, jest da se slobodarska ideja obrazovanja iznimno suprotstavlja ideji hijerarhije, odnosno, autoritetima i strukturama koji se formiraju u skladu sa tim na svim razinama – od porodice, do države. Postojeće hijerarhijske strukture, dakle, treba destabilizirati, ali prije toga one moraju biti raskrinkane, odnosno, prethodno treba pokazati da su one povijesni konstrukt koji u najmanju ruku ne smije biti samorazumljiv i neupitan, kao što takav ne smije biti ni jedan po-inerciji-proglašeni ili samoproglašeni autoritet. Dakle, taj hijerarhijski model, hijerarhijski obrazac i institucije koje su se formirale u skladu sa njim su jednom nastale i tek onda su prihvaćene kao samorazumljive i nadalje se, naravno, ne preispituju u svijetlu potreba onih zbog kojih su navodno i nastale. Iz toga proizilazi kao prvo da su te institucije izgubile kontakt sa bazom zbog koje, barem deklarativno, postoje, a kao drugo, proizilazi da one same definiraju i same rješavaju probleme, dok problemi ostaju neriješeni na onim razinama koje te strukture sa svojih visina, ne mogu čak niti percipirati. Ovaj jaz između okamenjenih institucija i žive materije koju čine pojedinci, ljudske zajednice, dakle mi – ljudi, rezultira onim što stoji u samoj srži hijerarhijske ideje i prakse, a to je nejednakost, odnosno koncept po kojem osvajanje vlasti, odnosno, pozicija moći od strane jedne osobe ili grupe ljudi, omogućuje toj osobi ili grupi ljudi da održava postojeća ili definira nova osnovna načela i konkretne smjernice nas kao razvlaštene ili obesnažene većine ljudi i da to provodi u praksi. A to je moguće zato što postoje ti nadindividualni, apersonalni kolektiviteti, umjesto da se kolektiviteti na različitim razinama i kolektiviteti na različitim stupnjevima složenosti formiraju kao zajednice autonomnih slobodnih pojedinaca, koji sami odlučuju o načinu na koji će se udruživati, itd. U svakom slučaju, tom hijerarhijskom pristupu koji uvijek kreće odozgo, suprotstavlja se ovaj slobodarski pristup odozdo. Ako neka hijerarhija uopće mora postojati, a ovdje bolje govoriti o nekoj strukturi, nego o hijerarhiji, onda ona mora biti potvrđena i stalno potvrđivana u bazi. Slobodarski pristup dakle, kao antihijerarhijski, stavlja akcenat na sadržaj, odnosno na pojedince i one kolektivitete koji se uvijek sastoje od pojedinaca, u kojima uvijek vidimo pojedince da tako kažem, a ne stavlja akcenat na formu, odnosno na institucije i birokraciju. Institucije koja se popunjava uvijek, kako to inače biva, izabranom manjinom pojedinaca kako bi oni vladali nad većinom. Dakle, naglašava se ujedno i jednakost, a ne elitizam, naglašava se kriticizam, a ne konformizam, naglašava se odgovornost, a ne moć, naglašava se solidarnost, a ne opći interesi koje definiraju ti samoproglašeni autoriteti. Ta slobodarska ideja je naravno individualistička, ali taj individualistički stav nije atomistički, već on podrazumijeva različite i fleksibilne modele organizacije međuljudskih odnosa.

Tom hijerarhijskom pogledu na organizaciju, ovdje se suprotstavlja drugačiji oblik organizacije, odnosno koncept mreže, horizontalnost, a ne vertikalnost. Takvo zaživljavanje može se omogućiti jedino ako se stavi naglasak na dva pojma, dva etička pojma, koja bi se mogla staviti u središte etike primjerene tom slobodarskom pristupu. A ti koncepti su ‘odgovornost’, kao koncept koji tendira od onog pojedinačnog, prema općem, i ‘solidarnost’ , kao koncept koji tendira od onog općeg, ka pojedinačnom. Dakle, po strani od egoističnog kvazi-individualizma ili kvazi-atomističnog kolektivizma, ovdje se promovira jedan odgovorni individualizam ili bolje rečeno, jedan solidarni kolektivizam.

Takav slobodarski pristup, takav jedan zahtjev za radikalnom društvenom promjenom se odnosi i na obrazovanje. Jer obrazovanje u današnjem društveno-političko-ekonomskom sistemu je naravno obrazovanje za taj sistem. Ono što sistem jest, odslikava se u obrazovanju, a zauzvrat, obrazovanje pomaže održavanju tog i takvog sistema. Slobodarski pristup obrazovanju koncentrira se prvenstveno na pitanje organizacije, na ono o čemu sam do sada govorio, dakle, o hijerarhiji i njezinim posledicama, također se bavi i sa tome pripadnim pitanjem vrijednosti.

Dakle, smatram da su danas problemi obrazovanja ujedno i problemi obrazovnog sistema i problemi obrazovnog procesa i problemi cilja, odnosno smisla, odnosno vrijednosti obrazovanja. Ja sada neću ulaziti dublje u te detalje, jer naravno, što bih dublje išao, to bih vas više davio, nego ću pokušati staviti samo nekoliko naglasaka koji su usko vezani uz to.

Maloprije sam vam spomenuo teoretičara Ivana Iliča, čija je knjiga „Deschooling Society“, kod nas prevedena 70ih godina pod nazivom „Dole škole“, i svi oni koji je nisu čitali, mislim da bi je trebali pročitati jer je ta knjiga, uprkos tome što su decenije prošle, i dalje aktuelna. Ivan Ilič je rekao da se u postojećem sistemu obrazovanja, a postojeći sistem obrazovanja je isti bio i ’70-ih i danas, sa tendencijom da bude još i gori, brka obrazovni sistem sa procesom obrazovanja, ali da se, također, i proces obrazovanja – brka sa suštinom obrazovanja. Ta strukturalna greška, prema Iliču, metastazira na sve razine obrazovanja, kao što metastazira i na sve sfere društva. Ilič kaže da se u tom sistemu uči učenika da brka nastavu sa obrazovanjem, brka se prelazak u viši razred sa obrazovanjem, diploma sa stručnošću, a tečno izražavanje sa sposobnošću kazivanja nečeg novog. Također se učenike prisiljava, a to se naravno odnosi i na studente, da se umjesto vrijednosti prihvaćaju usluge, kao što se općenito u društvu liječenje brka sa brigom o zdravlju, socijalni rad se brka sa boljim životom zajednice, policijska zaštita sa sigurnošću, kao i vojna ravnoteža sa nacionalnom sigurnošću, a jurnjava za novcem se brka sa plodonosnim radom. Definicija zdravlja, učenja, dostojanstva, nezavisnosti, stvaralaštva svodi se, kaže Ilič, na djelatnosti ustanova i institucija koje tvrde da da služe njihovom ostvarivanju.

I u tom smislu Ilič predlaže „deschooling“, odnosno „rasškolovavanje“, i to kako samih škola, tako i društva u cjelini. Ta riječ, „schooling“, zapravo znači institucionalizaciju vrijednosti, a tom je procesu podvrgnuta i škola i društvo u cjelini. Naravno, to rasškolovavanje ne znači nikako instant ukidanje škola, nego prije svega radikalne promjene unutar škole, odnosno sfere obrazovanja. To bi dalje trebalo da vodi radikalnim općedruštvenim promjenama, u onom smislu u kojem je škola jedno od ključnih linija ovih obrazovnih procesa u društvu. Dakle, na tragu ovih ideja, i Iličevih i nekih drugih koje ću ovom prilikom preskočiti, dolazimo do zaključka da bi obrazovanje uvijek trebalo služiti pojedincu, njegovom vlastitom samoostvarenju putem stjecanja različitih znanja i vještina, a ne tom sistemu, apersonalnom, ali itekako moćnom.

Danas je, naravno, drugačije – rad na sebi, znanje koje je samo sebi svrhom, slobodna odluka za oblik i intenzitet obrazovanja, su pali u drugi ili deseti plan pred usmjerenim i strogo kontroliranim obrazovanjem. Promoviraju se, kao što sam rekao već, kvazi-individualističke vrijednosti, koje služe jedino napretku postojećeg sistema, ili jednostavnije rečeno, tržišne vrijednosti. Današnji sistem, kao što kaže Ivan Ilič, obrazuje za život potrošnje, za konformizam, gdje se sloboda sastoji jedino od slobode izbora da se izabere između različitih standardiziranih proizvoda, a ne za život akcije, za kritički pristup i propitivanje temelja sistema – za ono što omogućuje istinsku slobodu izbora i slobodu uopće.

Strukturalni pritisak koji onemogućuje pravu slobodu izbora, zamagljuje pravi cilj i smisao obrazovanja, tako da današnje obrazovanje počiva na istom modelu, kao i poduzetništvo, kao i biznis, jer polazi od ulaganja i očekivanja profita. Obrazovanje bi se moglo usporediti i sa kobasičarstvom, odnosno izradom kobasica, zato jer se bazira na industrijskoj obradi neke žive materije, u jedan gotov, standardiziran, ali na kraju krajeva, jedan beživotan proizvod. Kako je to moguće? To je moguće zato što se ljude, pogotovo mlade ljude koji su, naravno, uvek porozniji za utjecaje, odgaja, a ujedno i obrazuje za to da budu pasivni glasači u političkom smislu i pasivni potrošači u ovom ekonomskom smislu. Dakle, da konzumiraju i da glasaju i da to smatraju svojom slobodom.

Jučer sam, putujući prema Beogradu, čitao zagrebačke novine, odnosno kulturni magazin „Zarez“, u kojima sam našao sjajan tekst od Brusa Levina, koji se zove „ Osam načina za zatiranje pobune među mladim Amerikancima“. Brus Levin zaista sistematski, ali ovako sažeto, u osam točaka iznosi glavne mehanizme pasivizacije mladih Amerikanaca, ali budući da svi živimo u jednoj globalnoj americi, to se odnosi i na nas. Navešću vam te razloge i samo ću istaknuti tri točke. Kao prvu točku, on navodi studentske kredite, nešto što je u Americi već odavno stvarnost, a kod nas tek dolazi. To je jedan mehanizam kojim se pasivizira mlade Amerikance, one naravno koji su u sistemu visokoškolskog obrazovanja. Druga točka je psihopatologizacija i medikacija nesuradljivosti, dakle to da se neizlaženje u zagrljaj sistemu i neprihvaćanje sistema zdravo za gotovo već i u ovim dokumentima Američke psihološke organizacije smatra bolešću „poremećaja neprijateljskog i prkosnog ponašanja“. Zatim, postoji i ovaj mehanizam normalizacije nadzora, dakle to da se mladi od svoga rođenja, od svojih prvih svjesnih kontakata sa stvarnošću susreću sa nadzorom roditelja i drugih institucija i u tom smislu smatraju nadzor nečim neproblematičnim. Zatim, sljedeći taj mehanizam je televizija, to već znamo, ali on to vrlo dobro i sažeto objašnjava. I na koncu to je fundamentalistička religija i fundamentalistički konzumerizam. Dakle mladi Amerikanci se stavljaju pred izbor ili da budu fundamentalisti u religijskom smislu ili da budu fundamentalisti u ovom konzumerističkom smislu, ali u svakom slučaju fundamentalisti, što naravno pritišće i i potiskuje svaku kritičku svijest.

E sad, ova tri mehanizma pasiviziranja mladih koji se tiču obrazovanja: prvi mehanizam jeste „škole koje te uče suradljivosti, a ne demokraciji“, citirat ću: „generaciju ranije o problemu obaveznog školovanja se naširoko raspravljalo kao o sredstvu autoritarnog društva, ali kako taj problem postaje sve teži, o njemu se sve manje govori. Većina školskih razreda, bez obzira na temu, prirodno socijalizira učenike da budu pasivni, da prihvaćaju činjenicu da njima upravlja neko drugi, da poslušno izvršavaju naredbe, da ozbiljno prihvaćaju nagrade i kazne koje im dodjeljuje sistem, da se prave da mare za nešto za šta ih uopće nije briga i da su nemoćni promijeniti situaciju u kojoj se nalaze. Učitelj može držati predavanje o demokraciji, ali škole su u biti nedemokratska mjesta“. To kad kaže škole, on misli na sve škole u čitavom rasponu obrazovanja, sve do univerziteta. Druga stvar koja se tiče pasiviziranja jesu testiranja, kao dril podvrgavanja neutemeljenom autoritetu. To je, kako kaže Levin, tiranija standardiziranim testiranjem koja stvara strah, a strah naravno onemogućuje svako autonomsno djelovanje pojedinca. I konačno, točka „posramljivanje mladih koji ozbiljno shvaćaju svoje obrazovanje, ali ne i školovanje“. Naime, on ukazuje na paradoks. Kaže: „usprkos antiobrazovnom učinku standardnih škola, djeci i njihovim roditeljima sve se više ispire mozak propagandom da dijete ne voli učiti ako ne voli školu“. Tu negdje ima zgodan citat, samo ga ne mogu ovaj čas pronaći, naime to je citat od Marka Tvena, koji je rekao jednom prilikom da nikada nije dopustio da mu školovanje onemogući obrazovanje.

Eto, to je bilo nešto što mi je bilo važno u ovom kontekstu zbog toga što je sažeto i navedeno na jednom mjestu, iako su to stvari koje su manje-više poznate, ali nije na odmet da ih se podsjetimo s’ vrijemena na vrijeme. Ono što bih sad htjeo reći je da sam možda tokom svog izlaganja suviše naglašavao tu individualnu narav i smisao obrazovanja, odnosno to da se trebamo podsjetiti kako je obrazovanje samosvrhovito u tom smislu da prije svega i na kraju krajeva treba služiti razvoju pojedinca. To sam više puta naglasio kako bih otklonio dvije već duboko ukorijenjene teze koje prihvaćaju mnogi bez ikakvog propitivanja, dakle da obrazovanje nije ništa ako nije upregnuto u kola države ili nacije, kao i ta druga teza da obrazovanje ne služi ničemu ako se ne može prodati na tzv. tržištu rada, dakle ako ne služi uvećanju profita i kapitala. To želim otkloniti.

Ali ja ipak ne želim reći da obrazovanje pojedinca nema nikakve veze sa drugim pojedincima, sa zajednicom, kolektivom i društvom. Upravo suprotno – ja smatram da i smisao i individualnog obrazovanja i smisao jedne individualne egzistencije se ispunjava u zajednici, doprinosi zajedničkom prosperitetu i zajedničkom dobru. Međutim, ja takav svoj stav strogo razlučujem od ovoga lažnog individualizma u suvremenom liberalizmu, koji je zapravo perverzija onoga izvornog liberterskog individualizma koji je završio, kako vidimo, u jednom čistom ekonomističkom neoliberalizmu, u jednom antisocijalnom neoliberalnom kapitalizmu. Odnosno, protivan sam tom izopačenju individualizma u tržišno-individualistički kolektivizam koji promovira anonimnost, pasivnost i, na kraju krajeva, glupost. Ja smatram da se mogu i moraju međusobno povezati istinski individualizam i istinski kolektivizam, ali jedino pod vidom slobode, odnosno pod vođstvom odgovornosti i solidarnosti, što su za mene ključni etički pojmovi u cijeloj ovoj problematici.

Kada govorim o odgovornosti i solidarnosti, mislim na cijelo društvo, ali i sfera obrazovanja, iz više razloga, morala bi biti avangarda u tom smislu. Naravno da se nama postavlja pitanje šta da se radi u ovako kritičnoj situaciji kada se morate boriti za takoreći golu egzistenciju u ovome sistemu u kojem nastojite preživjeti. Mi smo nažalost pred velikim zadacima i pred snažnim kontratendencijama koje nas permanentno onemogućavaju da te zadatke ostvarimo. Mi bismo se trebali istovremeno osnaživati i osvještavati kao pojedinci i kao zajednica i prepoznavati i artikulirati probleme sa kojima se suočavamo, i organizirati se i boriti se, kako u društvu općenito, tako i u sferi obrazovanja i znanosti, jer, naravno, znanost i obrazovanje imaju posebnu obavezu da se sa tim problemima bave.

To nas sve skupa tjera da se istovremeno borimo na dvije razine, da vodimo dvije paralelne bitke. Dakle, da se borimo protiv zaglupljivanja i pomračenja uma, što znači da se obrazujemo, a sa druge strane da se borimo protiv tog sistema koji pomračuje naš um i kolektivni um, nastojeći izgraditi, odnosno ojačati alternativne vrijednosti, alternativno zajedništvo, alternativno obrazovanje.

Također sam nedavno, razmišljajući ujedno i o ovim temama, čitao jedan kratki, ali zanimljivi i bombastičan, rekao bih čak, spis od poznatoga mislitelja Petra Kropotkina koji nosi za ovu priliku vrlo signifikantan naslov „Omladini“. Kropotkin kaže u tom svom spisu, koji je i izuzetno aktuelan, iako je pisan znate već kad, da u aktuelnom društvu znanost nije ništa do predmet luksuza koji služi kao ugodnost nekolicini privilegiranih i ostaje apsolutno nepristupljiva stvar velikoj masi čovječanstva. Zapravo ovaj Kropotkinov sažetak stanja znanosti i obrazovanja u, mogli bismo reći, tadašnjem društvu, ne dolazi iz prošlosti, nego bismo prije mogli reći da dolazi iz budućnosti. To bi moglo biti ono što nas čeka. Ali Kropotkin izvodi iz toga jedan zaključak koji je za jednog naučnika, kakav je on bio, možda malo iznenađujući. On kaže „Sad nije više vrijeme da se potajno sakupljaju istina i znastvena iznašašća, naprotiv, treba širiti istine, otkriti znanošću, treba ih uvesti u život i učiniti ih zajedničkim vlasništvom“. I sad, nakon što je iznio i tu ideju da treba zaustaviti ili makar staviti na ‘stand by’ znanstveni napredak kako bismo izborili uopće uvjete za razvoj znanosti i obrazovanja, on govori sljedeće, i to bih možda iskoristio kao zaključak ovoga što sam ovdje pričao: „I onoga dana, koji nije tako daleko, ma što govorili vaši profesori, kad se onoga dana bude oživotvarala promjena za koju ste radili, onda crpeći nove snage od znanstvenog kolektivnog rada i sa moćnim utjecajem radnika, koji će doći da posvete svoje snage za taj rad, onda će se i znanost podići, a to podignuće prema brzom napretku u našim danima, sličit će jednoj prostoj školskoj vježbi. Tek onda ćete se moći nauživati znanosti i to uživanje biće slobodno svakome“.

Vi, naravno, ne možete, kao što ne mogu ni ja, čekati ostvarenje jedne lijepe ideje, odnosno, ostvarenje utopijskih ciljeva koji, naravno, moraju biti pred nama kao regulativne ideje, nego se morate boriti danas. Ali, u svakom slučaju, ne smijete zaboraviti na takve ideje, ne smijemo zaboraviti na takve ideje i koliko god se trudio da ne završim patetično, čini mi se da moram završiti tako patetično, a što se tiče samog zaključka, razmišljao sam dugo, ali sam ga pronašao tek kada sam došao ovdje, sviđa mi se : „Vreme je da shvatimo gde se nalazimo, stanje je kritično“. Hvala.

Samo još nešto, kao što je Levin rekao i k’o za vraga sam to citirao, profesori pričaju o demokraciji, ali vas ne mogu naučiti demokraciji. Tako sam ja isto ovdje sjeo za katedru i održao svoje predavanje „ex cathedra“, ali volio bih da diskutiramo, pa mogu ja sjesti dolje na pod ili vi ustati se, da napravimo nešto kako bi razbili ovu distancu, da možemo dalje diskutirati.