| PRAVA STRANA

(1) DUR

Sjedim prije neki dan sa jednim prijateljem, koji sigurno ne čita ovaj moj bullshit na off-u, kad on spomenu potpuno istu onu moju dilemu iz prethodnog posta: posmatrati sliku ili biti dio nje. I još kaže kako slika zavisi od posmatrača, te da je slika bolja što je bolji onaj koji je posmatra. Ja se složih, potpuno1. Jokić & son, priča za sebe.

A svašta se lijepo izdešavalo u prethodnom periodu, i mnogo toga inspiriše na pisanje.

Od družeta Alberta i Stefana dobijam na poklon prvu montiranu kopiju onog našeg kratkometražnog filma, pa se uskoro može očekivati i tekst The White people 2/2. Od Stefana sam dobio još i bočicu domaće austrijske šljivovice – slibowitz – i mogu vam reć (dondo Internete) da uopšte nije (bila) loša.

Bili su Ceyhun iz Istanbula i Luca iz Rima, i bio je momenat kad sam se, uprkos školama & diplomama, osjećao potpuno nedoraslim diskusiji. O računarskom vidu, linearnoj algebri i fizici, ali i filmu i slikarstvu, gdje je Ceyhun argumentovano, a vrlo istočnjački i lijepo, obrazlagao Picassovu površnost. Picassovu, hej! Kaže mnogo je šetao u stilovima (tu se složih), mnogo se švalerisao (i tu se složih), i nije imao fokus i jasnu razvojnu liniju  (tu se zapitah) kao Miró  ili Kandinsky. Luca je pričao o boci viskija koju je popio s Radetom Šerbedžijom.

Bilo je i mnogo drugih divnih ljudi, koji su ukupno prešli više od 27 000 kilometara uglavnom zbog mene, na čemu sam im do neba zahvalan.

Bila je i dobra žurka.

(2) MOL

U susretu sa bliskim genima bokeškim & cuckim, saznajem mnogo o sebi i o davnom vremenu u kom su se žene zvale Aneta, Marijeta i Aderma, a muškarci Georgije i Sergio. Slušam o rođaku koji je u šetnju uz more odlazio u bijelom odijelu pomorskog oficira, sa tranzistorom u ruci (ne može se to opisati, treba imati u glavi silazak niz te skale, tada…). Slušam kako je u vrtu usmjeravao ženu kao tipkama na tastaturi - lijevo! pravo! Slušam o momku s Ubala koji na pitanje kakvo mu je zelje, odgovara sa ‘moderno’. Slušam o ludilu, zlu, zatvoru i samostanu bokeškom. O mnogim drugim pričama koje staju u mrak i morbidnost Živkovih Beštija.

“Onda kad je važio zakon da se za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost.”

Ipak, čujem i lucidnost moje prababe iz doba kad su ljudi još znali kritički da posmatraju stvarnost, a na tržištu vladala zdrava konkurencija, kako je skeptična prema advertisingu: “Ako mora da se reklamira, to je nešto sumnjivo.” Slično rezonira priča stare Njujorčanke Rose (čita se Rouz) o bankama s početka XX vijeka – o vlasniku Jevrejinu, koji identično tretira nju sa svakodnevnim depozitom od $1 kao i one koji kod njega čuvaju mnogo više, jer – “ona ulaže sve što ima”.

(3) DUR pa MOL

A mjesec dana prije toga, po prvi put obilazim Barselonu. Kakav Grad! Njegova ljepota, bogatstvo duha njegovog življa (Gaudí, Picasso, Miró, Subirachs…), ali i njegova drama, izbijaju iz svakog kamena svake zgrade. Grad i narod koji su mnogo propatili, ali koji su svoje ime jasno ucrtali u istoriju, kako onu političku, tako i istoriju umjetnosti. Dok obilazimo grad i uživamo katalanski modernizam, Voll Damm i tapas, saznajemo više o krvavom građanskom ratu, Francovoj diktaturi, Meksičkom kovčegu Roberta Cape (sama priča Cape, Gerde Taro i Chima dovoljna je za film), uništavanju Gaudíjevih djela…

U takvom kontekstu, i potpunom uživanju, nalaze me neka, tada aktuelna, pis(k)a(ra)nja u Crnoj Gori. Ponovo povratak u pizdu materinu i priča o zelenašima vs. bjelašima. Put kroz vrijeme, u Srednji vijek. Kako mi mala izgleda Crna Gora  u tom trenutku, kako mizeran naš narod sa takvim ljudima i riječima!
Što je najgore, remeti me sve to (način, koji za mene često otkriva suštinu, najviše me pogađa). Ponovo sam šizofreničan, i jedan dio mene (onaj racionalni, distancirani Evropljanin) želi sve da iskulira i zaboravi, uživa punim plućima u Barseloni. Drugi dio (impulsivni i neobuzdani, ali donkihotovski Balkanac) želi da se popičkara sa svima i pozove jednog po jednog da mu izađu na crtu2. Sreća pa je Internet između nas, prođe onih 10 sekundi dok se napiše reakcija i već zvuči pretjerano i nepotrebno dok miš dođe do dugmeta za slanje.

Paranoja. Ona klasična, čest slučaj kod briljantnih ljudi, koji zahvaljujući njoj imaju nevjerovatan fokus i koncentraciju, energiju nepokolebljivo usmjerenu ka samo jednom cilju3. Ali koja je mač sa dvije oštrice. No pored te pojedinačne, tu je i kolektivna paranoja, ona koja je podsvjesni znak kompleksa niže vrijednosti (negdje duboko, ja sam svjestan koliko sam mali, pa mora da postoji nešto veliko i moćno tamo negdje, vani) i koja se čini simptomatičnom za Crnu Goru. O ovim stvarima razmišljam dok se šetamo obroncima Montjuïca i gledamo na grad sa njegove tvrđave.

Ombraje mi se srednjevjekovni gospodar, koji je sinovima povadio oči da oni to njemu ne bi uradili. Ili da njihova mladost ne opčini njegove vjerne ljube. Ombraje mi se sekta sa potentnim muškim vođom, kome se žene podaju s oduševljenjem i u transu. Ombraje mi se i južnoamerička serija (recimo, Rosa Salvaje) u kojoj žene čupaju kose jedna drugoj.

Nastaviće se (u duru)… 

1 Uzgred, sinoć mi je sinulo kako je o vrlo sličnim stvarima pisao Kundera u svojoj knjizi Život je drugdje.

2 “Čitavog života stojiš pred odlukom: da li da opsuješ il’ odmahneš rukom?”, Vito Nikolić, Pjesma jednog neodgovornog lica.

3 “Čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud.”, Nikola Tesla.


8 komentara

bilja

January 5th, 2012

Ove dvije najnovije slike sa jezera,bas slike…zrno,boja,svjetlost,perspektiva…bokeski Klod Mone?!Impresionirana sam!

January 6th, 2012

biljo,

slike se u zaglavlju mijenjaju automatski, i to nasumicno, tako da mogu samo da pretpostavim na koje mislite, jer nisu najnovije ;)

U svakom slucaju, hvala!

bilja

January 6th, 2012

Znam da se slike mijenjaju automatski.Nekad ih i ja mijenjam klikom na off-side,ali slike sa Jezera nisam prije gledala.Sto cu ja kad mi vecu paznju privlace slike sa Gospe ili Jezera ili Serpentina.Ja sam dio tih slika u vise smislova.Cesto prolazim kroz Kostanjicu i svaki put iznova pomislim:Svako ko je od rodjenja ovo gledao(more,Gospu,Perast,sv.Djordja)mora biti posebno bice.To sto si ti skroman znaci samo da si lijepo vaspitan,a nikako da nisi svjestan sebe.Dugo,dugo vremena vi koji ste ponikli iz ovoga mjesta koje je Gospod
obiljezio, odlazite u svijet i postizete uspjehe u svom rangu.To je visi oblik postojanja.I ti to znas.A sto ne znas?Zasto te u Barseloni remete
“konstelacije” iz domovine?Ja cu ti reci:Zato sto si vitez!Ja nemam,ama bas nikakav ,razlog da ti to ne kazem.Ja koja se priblizavam sestoj deceniji zivota nisam tvoja obozavateljka nego neko ko ima dara da nesto od tebe naucim,a mozda i ti od mene.Tvoja emocionalna inteligencija je u ravni sa onom vaznijom(a ko kaze da je vaznija).Ti imas dusu.Jos sam TO, slicno osjetila i kod Brana Kocalo(na njegovom blogu,a ne u politickim komentarima).Sto ja ovo sve objasnjavam?
Zbog svoje duse,naravno.Zbog komplementacije.Jer:
…”Imamo u dusi i sve ono sto je ikada zivjelo u ljudskim dusama.Svi bogovi i djavoli koji su ikada postojali…svi se oni nalaze u nama,tu su kao mogucnosti,kao zelje,kao izlazi.”(Herman Hesse).

January 7th, 2012

Gospođo Biljo,

nemojte mi to radit, da se moram crvenit pred svijetom (monitorom ;)

Kostanjicu i Boku smatram blagoslovom, i ulažem na razne načine da se priča vezana za njih nastavi na najljepši mogući način.

A što se duše tiče, nema druge nego da se Brano i ja najavimo na kakvu pitu kad budemo obojica u Boki, pa da i to pitanje raspravimo ;)

Sve najbolje, i od srca hvala.

tonac

February 4th, 2012

http://skadar.listen2myradio.com/..poštovani..pozdrav u prepoznatim frekvencijama..skadarski radio operateri..i jedan labrador koji se zove špiro..dobro došli na dane radnika u kulturi..izvikana tropikana u bokeškoj ulici u centru pg. ..u svrhu istih, indiskretno bi markirali priču crtežima koje imate na off-u..don kihot i sl.pansa..hvala

tonac

February 4th, 2012

..pardon.. u subkulturi..

February 5th, 2012

Postovani tonac,

pozdravite mi kakvim dobrim komadom mesa vaseg Spira, i ako mozete, napisite mi mail na vkotor [at] yahoo.com, jer nisam najbolje razumio sta biste, i kako, htjeli da iskoristite za vasu manifestaciju. Ako govorite o crtezu Don Kihota pred modernim vjetrenjacama (sa posljednjeg teksta: http://www.off-side.me/2012/01/10/sansa/), mora da vam je promaklo da su svi crtezi na toj stranici djelo rumunskog umjetnika Dana Perjovschija, tako da bih vam tu tesko bio od pomoci kad su autorska prava u pitanju.
Sretno sa manifestacijom u svakom slucaju, i hvala na pozivu, iako necu biti u mogucnosti da navratim.

Pozdrav!

April 24th, 2012

Juče-prekjuče, a trebalo je to mnogo ranije da se desi, su se u mojoj glavi sreli Jokić&son i jedan hrvatski konceptualni umjetnik u Londonu 2007: Što više znaš, to više vidiš.
Jednostavno i primjenljivo na svaku umjetnost.

ostavite komentar