| PRAVA STRANA

Proces (do danas percipiran kao par nepovezanih slika) počinje ovako: negdje početkom marta ove godine, uviđam da

Uspjeh je pitanje stava.
Success is an attitude.

Koliko brzinskom pretragom shvatam (Google = Bible), relativno originalna misao, barem u ovakvoj formulaciji (jer sve je rečeno, samo ga treba otkriti i adekvatno povezati). Ovdje je pojam uspjeha definisan dosta široko, i odnosi se ne samo na onaj materijalno-finansijski, nego i na uspjeh u poslu i životu uopšte, uspjeh kod žena, u igri ili sportu… Jer iako se svaki od navedenih aspekata može na neki način kvantifikovati ili izmjeriti kroz percepciju objektivnog posmatrača, ipak se radi o osjećanju postignutog, o subjektivnom shvatanju uspjeha kod svakog ponaosob. Drugim riječima, ako bih naivno zašao još malo u filozofiju ili političku teoriju (a ostao ipak izvan spiritualnog), stvar je u tome da se ne prihvati nametnuta definicija uspjeha i sreće, već da se postave sopstveni prioriteti, sopstvena mjera i sopstveno viđenje uspjeha. Samo na taj način, u vremenu konzumerizma, propagande i pretrpanosti informacijama, može se sačuvati unutrašnji mir.

Intermezzo:  U dolje prikazanom predavanju (na 11′ 58”),  Sir Ken Robinson pominje Matthieu Ricarda, sina poznatog francuskog intelektualca i filozofa, koji je napustio naučničku karijeru da bi postao budistički monah. Situacija koju Robinson opisuje je interesantna: kad je Matthieu bio dijete, u kući njegovih roditelja skupljao se intelektualni krem tog vremena, ljudi poput Kamija, Beketa, Sartra  i de Bovoar. Međutim, iako su se konstantno bavili teoretisanjem o adekvatnom uređenju svijeta, svi ti “pametni i knjiški ljudi” bili su lično krajnje neurotični, gušeći se u dimu cigareta i kočeći se od količine alkohola, razjedeni anksioznošću. Matthieu je ovu kontradikciju u potpunosti shvatio tek kad se susreo sa budističkim sveštenicima, nakon čega se preselio na Tibet i vremenom postao bliski saradnik Dalaj Lame.

 

Vraćam se na uspjeh. Zbog stvari sa kojima se trenutno susrećem, iz jednog drugog ugla sagledavam mogućnosti za uspjeh na polju karijere. I shvatam koliko društvena klasa u koju je neko rođenjem smješten, ali i stepen uređenosti društva, utiču na isti (ako se pretpostave iste intelektualne i druge sposobnosti). Odnosno, koliko nude preduslove za lakši uspjeh, jer omogućavaju fokus, rasterećuju mozak i novčanik, nude mir. Bez ambicije da pretjerano elaboriram na ovu temu, konstatujem kako je vjerovatnije da će neki pojedinac iz više klase, čija porodica ima tradiciju visokog obrazovanja i adekvatne povezanosti u relevantnim krugovima, imati mnogo jasnije iscrtanu putanju uspjeha. Drugim riječima, životni put tog pojedinca biće opisan pravom linijom, dok će se oni drugi, koji nemaju takve preduslove, uglavnom kretati cik-cak1. (Put ka uspjehu je u tom slučaju teži, ali naravno, nikako nemoguć. U gore prikazanom predavanju, recimo, Robinson govori kako sam dolazi iz radničke familije, kako su mu dva brata fudbaleri i kako se njegov otac nadao istoj karijeri i u njegovom slučaju. Zbog svojih zasluga na polju obrazovanja, međutim, Robinson se proslavio na drugi način i zbog toga bio nagrađen grofovskom titulom ‘sir’).

A opet, kad god stvari, i pored uloženih napora, ne bi išle po planu ili bih nailazio na prepreke, uvijek sam se lično vodio nekim vjerovanjem u život sam, koji će (makar i u posljednjem momentu) riješiti situaciju i odvesti me u pravom smjeru2. To oslanjanje na intuiciju (odradivši usput, naravno, sve što je u mojoj moći) – takođe stav prema životu, ustvari negdje implicira i vjerovanje da ono što trenutno želiš, nije uvijek najbolje za tebe. Odnosno da život zna bolje i da će se pobrinuti da se usklade želje i mogućnosti, subjekat (koji želi, nemajući nikad potpunu sliku) i objekat (te želje), karakter i put.

Čime stižemo do Karla Gustava Junga i njegove knjige Arhetipovi i kolektivna podsvijest (Sabrana djela, IX tom, I dio), literature izabrane za danas. Junga, koga čitam sa oduševljenjem i skepsom. Jer ipak sam ja nekakav naučnik, pritom ponajviše fasciniran neuronaukom (više mi se sviđa kako zvuči – neuroznanost). Govori se o arhetipovima, koji su navodno odraz kolektivne podsvijesti u domenu spiritualnog, međutim zasad se sve to samo uklapa u moju teoriju o tri nivoa biološkog učenja. Naime, prvi nivo se odnosi na evolutivno znanje, koje je ugravirano u našu biologiju kroz učenje ljudske vrste, pa se svaki čovjek boji zmije, mraka ili duboke vode, čak i ako se ranije u životu sa njima nije sretao. Drugi nivo je učenje kroz gene, recimo posljednjih par generacija, koje se prilagođavaju na geografiju i klimu prostora u kom su živjeli čovjekovi preci. I treći je nivo u toku života samog, s obzirom na veliku ‘plastičnost’ mozga, adaptiranje datim okolnostima i učenje zarad snalaženja u životu. Jungovi arhetipovi najbolje korespondiraju sa prvim navedenim nivoom, pa se stoga, po meni, ne radi o simboličkim projekcijama psihe na prirodu (recimo, u Jungovim primjerima mitova sa motivima iz prirode), već upravo obrnuto, o projekcijama strahova ljudske vrste od prirodnih nepoznanica. Kad čovjek zauvijek utvrdi neke stvari iz astronomije ili fizike, ovi mitovi gube na važnosti ili intenzitetu u ljudskoj istoriji; ipak, s obzirom da je evolutivni razvoj ljudske vrste bio neuporedivo dužeg trajanja nego što je to posljednji period racionalnosti i naučnog istraživanja, ovi su strahovi duboko ukorijenjeni i mi se još uvijek podsvjesno uglavnom njima rukovodimo (a to se onda koristi u marketingu, politici, itd.). Ista teorija sa tri nivoa može se primijeniti i na (Jungove)  simbole, pa tako ima onih koji su univerzalni ljudskoj vrsti, onih koji zavise od kulture ili istorije, i onih koji imaju značaj samo u određenom periodu (npr. simbol Apple-a ili Google-a nije budio nikakve asocijacije prije 50 godina).

No Junga sam tek krenuo da iščitavam, i vidjećemo da li će se, i kako, sve to uklopiti.

Ipak, stigli smo do Junga, jer gornje uvjerenje o ‘životu koji zna bolje’ nalazim i u njegovim rečenicama (što odražava dozu spiritualnosti kod mene, iako svoj rezon ne odvodim predaleko u mistiku). Kaže Jung, prateći etimologiju riječi anima – duša, kako na Grčkom ima slično značenje kao leptir – “koji se kreće pijano od cvijeta do cvijeta i živi od meda i ljubavi” (i.e. cik-cak). A onda, opet o animi, “Iako ona može biti haotična žudnja za životom, prati  je nešto čudnovato smisleno, neko tajnovito znanje ili skrivena mudrost, koja intrigantno stoji nasuprot njene iracionalne magične prirode… iza sveg njenog okrutnog poigravanja s ljudskom sudbinom, nazire se nešto poput skrivene namjere koja kao da odražava bolje poznavanje životnih zakona… život je luckast i smislen u isto vrijeme.”

Ovo sve me odvede ka jednoj sličnoj misli kod Danila Kiša. U knjizi Eseji (autopoetike), esej ‘O iracionalnom (Kroz književne teorije)’ bavi se hronološki pojmom iracionalnog (fantazije, simbola, snova) u filozofiji i književnosti. Počinje riječima, “Između transcendentne nesaznatljivosti osećanja i takoreći kartezijanski kristalne svesti postoji – najčešće – jedno srednje stanje fantastične (iracionalne) realnosti i realne (racionalne) fantastičnosti.” No posebno vezano za ovu tematiku, stoji rečenica:

“Nove svetove može otkriti samo pijani brod, vođen rukom proviđenja.”

 

Za danas – sasvim dovoljno.

 

1Polazeći od sopstvenog primjera, ovdje mislim prvenstveno na ljude sa naših prostora koji, u relativno zrelim godinama, moraju nanovo da se dokazuju u nekom uređenom društvu (npr. na Zapadu), dakle da stvaraju ispočetka i probijaju se sami. Ovo je otežano iz više razloga. Između ostalog, tu je iskustvo rata – doživljeno direktno ili indirektno – koje remeti psihološki i opterećuje politički; tu je konstantna drama (kao posljedica ovog prvog, a i kao karakteristika mentaliteta) u porodici, među prijateljima i rodbinom – njihovi finansijski i drugi problemi; tu je (sem u malom broju slučajeva) nedostatak porodične tradicije (a samim tim i adekvatne potpore) u obrazovanju ili preduzetništvu, te usmjerivanju djece u tom smislu; itd.

2Ovdje mislim na svakodnevne životne probleme, ne na tektonske društveno-političke promjene u čijem vihoru se izgube pojedinačni životi.