| PRAVA STRANA
kategorije: ego, razni bullshit
tagovi: , , , , ,

Ljeto je Mediteran. (Što me odmah podsjeća na jedan skoriji razgovor – a nadam se da oni iste ne vode svaki dan, jer meni je imao smisla zato što sam svratio, dok oni to žive: Boka [Kotorska] ne mora da se upinje da bude Mediteran [tvrdio sam], da to naglašava festivalima klapa, pokazuje mušuljadama i potencira jedriličarskim regatama – Boka to jeste sama po sebi, i svaki autentičan i autohton izraz biće neminovno mediteranski.) Ljeto je Mediteran – sunce, more i četinari; krečnjak, plavetno nebo i odsjaj topline u zalivu (po danu blještav, predveče razliven i s blagim prelazima).

Ljeto je dom (i dom je ljeto, blistavo i toplo). Pa iako je sve već ljepše ako počne u Dalmaciji, na Siciliji ili Kikladima, ljeto je tek ono zalivsko, kostanjičko i peraško, kotorsko i njeguško. Ljeto je crnogorsko kameno more (hvala vodiču u Njegoševoj rodnoj kući na insistiranju kod ove fraze), meanderisanje Rijeke Crnojevića, dostojanstven i prkosan profil Lovćena (iz raznih uglova, a ponajviše s mjesecom tik pored vrha, iz peraške perspektive), brežuljci blizanci na Skadarskom jezeru, Kosmač, Goražda i San Giovanni, Pestingrad*. Dhoma je nova riječ u mom vokabularu i na albanskom znači stan. Dom je ono što su Lubarda i Milunović umjeli da vide oko sebe čak iako su živjeli unutar njega (što je rijedak talenat, iako se ponekad može svjesno postići – što ja zovem gledanjem očima prvog puta). Ljeto su blitva, lešo tikvice & prigane bolancane, ulignji, grbaljski sir i pamidore, smokve; pravi (jedini) ukusi i mirisi. Ljeto je dom - užitak, radost i bezuslovna ljubav.

Ljeto je more. Mir u pliskama. Šiljati kamenčići koji padaju ne praveći nikakve šumove ni balone. Gavuni u mreži od zavjese, pravo iz mora u brašno i prosulju. Riba s parangala, iz mreža, s udice, divlja. Maestral (savršena pojava br. 1), koji žaropek sunca čini prijatnim. Bonaca (savršena pojava br. 2) i uranjanje vesala u, kao ulje mirno, more zaliva, u sumrak (zeleno-sivo) ili pod svjetlošću mjeseca (ultramarin-žuto). Zdravi miris i ukus, dodir mora. Na spavanje bez tuširanja, jer so ne peče – ona je moj brat. Barbuni**, fratri, ukljate i palamide; mušlje, kamenice i žbogulje; kozice, krabe i grancigule. Ljeto je more, a more je dom.

Ljeto su i dragi ljudi, ali tu ova priča postaje već previše patetična. Bitno je da su sačuvani duh, ironijska distanca i humor, da se iz male sredine ipak može biti svijet, i da se odoljeva konzumerizmu i usredsređuje na fundamentalno važne (lijepe) stvari.

Ljeto je Mediteran, more, dom, dragi ljudi. Ljeto je radost.

(…)

Po povratku s odmora, zadržavam isti umireni EKG signal dok ne počnu obaveze i stresovi. Osjećam ga kao debeli sloj masti na površini rijetke supe mog temperamenta. Vidim mutnije, reagujem sporije i uzbuđujem se manje. Sad razumijem bolje opuštene (ili malko pogubljene) ljude, a razumijem bolje i one koji ih sporošću nerviraju. Jebi ga, opet dođosmo do podjele. Rekao bi Leonard Cohen, There is a war between the ones who say that there is a war and the ones who say that there isn’t.
 
Update 06.09.2012. Svo vrijeme sam, pišući ovaj tekst, mislio na ovu stvar, i nije mi jasno zašto je odmah nisam ubacio. Pored svih mediteranskih kantautora, ipak – beogradski bend. Neke se stvari bolje osjećaju i ljepše vole izdaleka (jer sreća je lepa samo dok se čeka).

 

* Petar II Petrović je pjevao,
“Danica je istok zasmijala,
čarovite razasula vlasi,
nježno krače cvijetnim stopama
po plavetnom i tihom prostoru…”

** Jedina riba za koju kod nas znam, a da joj lokalni naziv (ako nije slovenskog porijekla) potiče od grčko-turskog (neka se oni dogovore ko je bio prvi), a ne iz talijanskog, kao obično. Na talijanskom se kaže trilja (triglia), što je izraz koji se koristi u Dalmaciji, a ponegdje i u Boki.

 

- Ispričam svom ludom grčkom prijatelju post scriptum prošlog teksta, a on, uvijek smijući se, primijeti: Njemačka je upravo i izbačena sa Evropskog prvenstva jer pola tima nisu čisti Njemci. Kaže – da su to Efenberg, Mateus i Klinsman, bio bi arbajt do posljednjeg daha. Ovako – multi-kulti poraz.

- Neko jutro čitam Brain pickings i shvatam – doktorat me nije naučio kako da nađem bolje odgovore, već kako da postavljam bolja pitanja. Gledajući unatrag, ta putanja naučničkog sazrijevanja ide u cik-cak, proces je spor, previše je praznog hoda i grešaka u startu. Učeći iz tog iskustva, naučnik je u stanju da bolje i preciznije postavi problem, i to je ustvari i svrha čitavog procesa.

- Picasso je jednom rekao kako su kompjuteri beskorisni jer nam samo mogu ponuditi odgovore. Nauka, filozofija i umjetnost bave se istim pitanjima, samo im prilaze iz različitih uglova. Nikad sebe nisam doživljavao kao tipičnog naučnika. Naprotiv, više mi prija pozicija na presjeku ovih triju disciplina.

- Veliki bilbord koji samo kaže: Ubiquity, i malim slovima ispod – JCDecaux. JCDecaux jedna je od dvije najveće svjetske kompanije za proizvodnju bilborda.
U posljednje vrijeme, zgrožen sam brojem firmi, organizacija itd. koje se potpuno debilno reklamiraju, u vremenu u kom je najvrijedniji commodity – ljudska pažnja. To su još početkom osamdesetih u knjigu stavila dva stručnjaka iz marketinga, Al Ries i Jack Trout. Naime, ljudi su vremenom formirali u glavi filtere koji propuštaju samo ono što ih interesuje (ko zna imalo o percepciji i pažnji kao moždanom procesu, itekako ima smisla), pa oglasi i reklame neće postići nikakav efekat ako se ne naslone na želju i namjeru čovjeka-potrošača (koju, činjenica je, nije lako uhvatiti).
Svojevremeno sam zaključio kako se zapravo vrlo malo stvari u marketingu mjeri, barem na način kako bi to zahtijevala nauka i što bi opravdalo ogromna ulaganja u reklame. Naprotiv, čini se da se većina odluka zasniva na nekim procjenama ofrlje. (Ali su sistemi toliko uhodani i cementirani, i donose ogromne pare, tako da firmama nije u interesu da bilo šta mjere kako treba.) Takav rezon doveo me je do tačke da vrlo malo vjerujem u Internet oglase, i da sam skeptičan prema advertajzingu generalno. Ipak, ovaj poster JCDecaux-a ima poentu koja se najbolje može objasniti jednim drugim oglasom koji kaže (vidi sliku): ako me vi možete vidjeti (tj. ako ste me vi primijetili), može i vaša ciljna grupa. Stoji.

- Neko jutro u institutu (vrlo neinspirativnom, tako da su asocijacije koje slijede potpuno nasumične) – miris koji me je podsjetio na Nikšićko pivo, onakvo kakvo je bilo nekad, grko i specifično, posebno. Samo jednom ranije sam se sjetio tog ukusa, kad sam probao izuzetni (sic!) belgijski Petrus Gouden Tripel.
A onda par dana nakon mirisa piva – miris baba Stankine kužine, koljenica ili kaštradina, crno zelje, pucketanje drva u špaheru, zimski ustajali vazduh. Čeeeekaaj – TIME OUT. Na koju foru pisci znaju šta su izvori svih onih mirisa koji se mogu naći u njihovim dugačkim opisima (znate ono – talk, riblje ulje, naftalin, začin ovaj, ljekovita biljka ona…)? Za neke i mogu da povjerujem da su izvirivali ispod babinih skuta i mirisali sve redom, bižikali po kužini i šupi, ali za sve njih – teško. Lažovi su to, sad mi je jasno; majka Danila Kiša (za koga vjerujem da je bižikao) rekla bi – romani su izmišljotine.

- Ipak, ovaj koji sam skoro pročitao – izuzetan je. Mario Vargas Llosa – Jarčeva fešta. Sa prve stranice je već jasno – radi se o velikom piscu. Kasnije se taj utisak samo pojačava.
Interesantno je – bio sam skeptičan prema Llosi, naslovi kod nas popularni zvučali su mi kao ljetnji sezonski hitovi (Avanture nevaljale djevojčice – WTF!?), a otpor je u meni možda čak i pojačan kad je isti dobio Nobelovu nagradu. Obrnuo me je – Miljenko Jergović.
Minhenski aerodrom u doba ručka, ja gutam kobasice i sauerkraut (jebi ga, Minhen), a pustinjak u holu može biti samo homo balcanicus. I to – Jergović. Ulazi u free shop (vidi foliranta!) – ipak, samo prolazi. Idemo! Gutaj i pali. Dobar dan-dobar dan. Jeste za pivo? Nema se kad (Krakov – zakašnjeli avioni – okolo-naokolo za Zagreb). Piše li se? Danas neće. Čita li se? Llosa. Sumnjičav sam. Preporučam.

- Nakon toga sam čitao Jergovićev novi i kratki Roman o Korini, i ništa mi nije bilo jasno. Hiperprodukcija kvari utisak o ovome inače odličnom piscu.