| PRAVA STRANA

Kako lud dan… Tako običan, sunčan i sa svim preduslovima za jedno dobro raspoloženje. Pa ipak.

Imre Kertész i njegova Likvidacija, i nakon jako dugog perioda živo i ozbiljno sučeljavanje s nekim egzistencijalnim pojmovima i pitanjima. Razmišljam o banalnosti, površnosti i patetici svojih nastupa, o cinizmu i kada je opravdan, o dubinama besmisla koje nisam u stanju da pojmim. O nekim karakteristikama jevrejske kulture koji provijavaju kroz Kertésza, a koje je Safran Foer u svojoj knjizi tako inteligentno ismijavao.

Safran Foer, a ni mnogi drugi koji su se bavili sličnim ozbiljnim temama (logora, da se nadovežem na Kiša*), nisu uspjeli da me zamisle do te mjere, da mi u lice saspu svu dramu mogućeg i ogole svakodnevnu banalnost. Safran Foer mi je natjerao suze na oči; Kertész me je pomjerio s mjesta i izglavio iz žlijeba.
(A sa druge strane, neko logore i danas živi. Neki Avganistanac, Sirijac ili Palestinac, Meksikanac ili Sjevernokorejanac, jer istorija je besciljno lutanje – danas vidim da je to tvrdio i Schopenhauer.)

Djeca se igraju u parku i sa strane sve užasno mnogo liči na Charlie Brown crtani film. Moja cura i njen Periodični sistem (?) elemenata, u kom sam ja izgubljeni elektron. U mom trbuhu nekakav betonski blok (donekle zaobljen na ćoškovima, pa se čini više kao bitva) koji me nadima i gura knedlu u grlo. Tjeskoba – o kojoj ću kasnije toga dana takođe naći kod filozofa – u mislima i u mišićima. Sunce, kao za inat, i fantastičan moderni kafić – na mjestu nekadašnje crkve i mrtvačnice…

A kad razmotrim posljednji detalj, stvari dobijaju duboku simboliku i jasnu vezu, kojih dotad nisam bio svjestan. Toliko je jaka da se ne usuđujem dalje da elaboriram. Bježim u druge teme.

Pokušavam da zamislim momenat bijesa u kom bih pokidao cvijeće ili polomio grane. Ne mogu. Često osjetim žal zbog životinje koji je akutniji od onog koji se tiče ljudi. Možda se radi o prezasićenosti čula – iako ne gledam TV, svijet u kom živimo vodi oguglavanju na ljudske nesreće (broj koji je potreban da se pređe prag sažaljenja obrnuto je proporcionalan ekonomskoj moći države iz koje dolaze unesrećeni). Ili je ipak vjerovanje da su ljudi – kao svjesna, razumna i odgovorna bića – donekle i sami krivi za nedaće koje ih spopadaju, bijavši prečesto đavolom omađijani i izvorom mnogih zala. Oči životinjske i oči ljudske.

Ne uspijevam da pobjegnem u druge teme. Tu je bh. profesor Esad Bajtal, podsjećanje na zločine bliže kući, i priča o nastavku rata drugim sredstvima. Sa hrvatske Wikipedije, želim da kopiram link na stranicu o knjizi Safrana Foera – tamo riječ Židov piše malim slovom.

[...]
A na kraju – dok ovo pišem – klap! tap-tap-tap… i ubrzo ništa više. Zaspaćemo sa lešom u kući. Oči životinjske? Pih. Muka mi je od ovog dana, od svega oko mene, od mene samog.

 

* “Usuđujem se reći: da će u skoroj budućnosti, ako sve ne ode dođavola, odgovornost pisca biti odmeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logorâ. Jednih i drugih, podjednako.”