| PRAVA STRANA

Nedjelja ujutro, puste amsterdamske ulice, divan mir na kanalima – biciklom ka foam-u.

Fantastična izložba fotografija Diane Arbus (née Nemerov – da li da kažem, naravno – opet Jevreji), čitava zgrada ovog predivnog malog muzeja njoj je posvećena, svjetlo je idealno, boja zidova usmjerava na fotografije, zavjese su navučene, nema gužve, i unutra je stvoren poseban mali svijet.

Uglavnom portreti, likova “od sjaja do bijede”, od šljaštećih njujorških gospođa i bogatih preduzetnika sa jedne, do polusvijeta (we only come out at night), almodóvarovskih kreatura, travestita i patuljaka sa druge strane. (Klasne razlike rezultiraju potpuno različitim vrstama fotografija: dok su bogati uglavnom uhvaćeni u prolazu, iz zasjede, ovi drugi puštaju Diane u svoje domove ili hotelske sobe, i trenuci su mnogo intimniji.) Mislim da me se ipak najviše dojmila fotografija trojki bliznakinja, čiji pogledi odražavaju potpuno različite karaktere, uprkos svemu. Osjeća se duh Saula Leitera i Helen Levitt, duh Njujorka. I Danilo Kiš provijava iz atmosfere fotografija: nije to nikakav jevrejski momenat, nije da mi se on baš svuda pričinjava, nije to ni polusvijet (koji je i mene uvijek zanimao upravo kroz tu neku književničku radoznalost, koju hrani život u svim njegovim oblicima)… Kasnije se prisjetim da su na slikama i Susan Sontag i Jorge Luis Borges, i shvatim – to je to, to je taj senzibilitet.

I tehnički i estetski, savršene fotografije. Toliko dobre da se odmah isfrustriram oko sopstvenih pokušaja, čak i ovih kao uspjelijih koje se vrte u zaglavlju ovog sajta. Ja i moji penzioneri, dvijehiljaditih, kako cheap, zgrade i sunca – razglednice, bljutavo, bljak, sve neki široki uglovi, hvatanje svega i svačega, nigdje krupnog plana, nigdje fokusa na pojedinačni objekat ili osobu nego gubljenje u sceni (a fino žena negdje kaže, “The more specific you are, the more general it’ll be“)… Pih*. Zašto uopšte fotografisati kad je očigledno da nivo Diane nikad neću dostići (a nisu to nikakve ratne fotografije npr. Roberta Cape, nego puka jednostavnost i život) – dođe mi da nikad više ne uzmem aparat u ruke. A opet, Diane inspiriše…

A zašto i pisati, da, kad je ta ista žena sa 16 faking godina imala ne samo inteligentnije opservacije, nego bila i artikulisanija i preciznija (u primjerku Platonovih Dijaloga stoji podvučeno, “A thing is not seen because it is visible, but conversely, visible because it is seen.”, nakon čega će ona sama napisati, “Nothing is ever the same as they said it was. It’s what I’ve never seen before that I recognize.”)? I ostale njene riječi, odlomci iz njenih članaka ili pisama, odaju apsolutnog genija.

Zašto pisati, zašto išta ‘stvarati’ (iako ja tvrdim da je ovo moje pisanje samo digitalni dnevnik i bez ikakvih ambicija, no ja sam perfekcionista), može li se skupiti hrabrosti da se to sve uništi? Kiš je o tome pisao na hiljadu mjesta, govorio o spaljivanju spisa** i umjetnost nazivao taštinom (jedan će mladi hrvatski umjetnik u Londonu s pravom tvrditi da je ova formulacija pogrešna, i da se može odnositi na umjetnika, ali ne i na umjetnost); MB prije neki dan pominje kako je svojevremeno bacila svoje nekadašnje dnevnike; moja tetka tokom selidbe gubi (namjerno, sad sam već sasvim siguran – kao u priči o požaru na početku Fight Club-a) knjigu koju je pisala o svojim precima… ja sam samo jednom smogao snage da izbrišem svoj tekst sa PCNEN-a, i ništa više.

A bilo bi to lako izvodljivo, kod digitalnih tekstova nisu neophodni ni vatra ni dim, jedan delete završava stvar u sekundi. I trebalo bi to svakako uraditi, toliko je neuspjelih tekstova i ovdje postavljeno, a tek koliko je koncepata/skica/krokija ostavljeno sa strane, da nikad ne doživi svjetlo dana, no ni njih ne bacam i ne brišem, nadajući se valjda da će sazreti u jednom trenutku, da će zavrijediti da budu postavljeni, da će biti uobličeni i upriličeni kako treba. Kakvi, to je iluzija, treba te stvari sjeći u korijenu, u protivnom se desi objavljivanje nekog bućkuriša kao ono usandthem (ili još gori nastavak, predivnog naslova). Ali eto, ta glupava potreba (taština?) je jača, kontradiktornost je i u samom ovom činu, u ovim riječima – pišem kako bi trebalo da prestanem da pišem. Užas.

Završiću sinhronicitetom – jučerašnje veče i današnje jutro prošli su mi u znaku Štulićeve Pametni i knjiški ljudi. Bio sam s Ivom, pili smo belgijskog gospodina od 10 gradi – Maredsous Tripel, i kužili svijet (Kiš je govorio kako se ne zna napiti na francuskom). Sinoć dok sam se trijeznio, u mailu vidim link na Štulićev članak u Vremenu, a jutros, još uvijek pjevušeći isto, zađem među polusvijet Diane Arbus. U pravu je MB, nema slučajnosti, iako sam ja dosad samo u slučajnosti i vjerovao – no izgleda da moram adaptirati mnoge svoje modele…

 

 

* Dianine fotografije, a pogotovo one Saula Leitera (koji je ustvari slikar sa foto-aparatom), navode na unutrašnji monolog tipa, Mislio si da to ne može, a vidiš da može, glupane, samo ti ne umiješ…, a tiče se kompozicije, svjetla, kontrasta… No kako sam za ‘uspjele’ fotografije vazda tražio neke ‘čiste’, a ustvari dosadne kadrove, ostaje nada da među tim mojim filmovima ima i mnogo boljih primjeraka, jer svom oku sam vjerovao tada, a vjerujem i sada…

** Pohvala spaljivanju, prvi od eseja u Kišovoj knjizi Eseji (autopoetike), navodi primjere mnogih koji su se nosili mislima o uništavanju svog djela, a između ostalog i kaže: “Ako nisi umetnik, ako nisi pesnik, spali svoje rukopise i ćuti. Jer umiranje je pasivnost a lomača je delo. Spaljivanje svojih rukopisa u izvesnom trenutku najveća je afirmacija stvaralačke aktivnosti.”