| PRAVA STRANA

A veliki gradovi inspirišu (i to pozitivnim vibracijama, kao Barselona ranije, a za razliku od ranih godina, kad je dert bio glavni potičući faktor za pisanje).

A opet, počeo sam sebe preozbiljno da shvatam, i sve stavljam na papir, pa i onaj prošli tekst je (u domenu fotografije ili pisanja, svejedno) značio nekakvu ambiciju. Sa jedne strane, ufuranost s utiscima i pojačana aktivnost na ovim stranicama (i.e. ne pišem više samo kad me dert-muka natjera), a sa druge alergija na prozaičnost (možda zbog šturog novinarskog stila kog sam još davno primijetio kod svog oca i sebe), i eto opet raskoraka i tenzije. Oh well, ništa novo za mene.

Veliki gradovi inspirišu, i zato su mi čest motiv na fotografijama, kroz cityscapes, metro stanice, urbane scene… Možda je to tipičan refleks provincijalca pred svjetlima velikog grada? U svakom slučaju, nakon posjete izložbama Louisa Stettnera i Voici Paris, shvatam: sve što sam ikad fotografisao i što me je ikad inspirisalo, odrađeno je i ‘provaljeno’ mnogo ranije (u redu je shvatiti da su stari majstori neprikosnoveni, ali baš svaki motiv!?); tako moji pokušaji predstavljaju samo eho nekih slika/scena/motiva koje sam vjerovatno pokupio ranije, nesvjesno i u prolazu; sparky bi to možda protumačio kao prepoznavanje praslika, ali ja sam skloniji tumačenjima koja impliciraju površnost.

[...]

Veliki gradovi inspirišu, i u njihovoj raznolikosti prepoznaju se razni momenti iz ranijeg iskustva. Ona jutra u New Orleansu, naprimjer, kad svi spavaju a ti ne možeš jer si preumoran, ali zato otkriješ fantastičnu Borhesovu kolekciju Dreamtigers (i recogimiento!). (Za to otkriće zahvalićeš se domaćici – koja u stan prima vas osmoro iako samo jedno poznaje – tako što ćeš rukama drhtavim od nesna i kafeina prosuti čitav bokal kafe po njenoj kolekciji cd-ova.) Ili oni trenuci u Barseloni. Ili zgrade na ulasku u Rondu. I Beograd ponegdje. I Njujork na mnogo mjesta.

 


Ako u velikom gradu dozvolite da vas ta inspiracija vodi, otkrićete potpuno neočekivane kutke. Tako se može desiti da se naprasno odlučite da uđete u neki restoran ili kafić iako ste krenuli ka potpuno drugom. Nakon pola sata:

- Odlično vam je ovo mjesto, kako se zove?

- Hotel du Nord, tu je sniman istoimeni film tridesetih godina.

- O?

- Da, vrlo su poznati, i film i restoran.

- Aha.

 

Lakše je i pobjeći od nekih stvari u velikom gradu, iako se to ne može potpuno. Tako jedine rečenice koje tih dana čujete na svom jeziku mogu biti:

- Jesi ti to platila?

- Naravno da nisam. Njemu se sere od para, ne zna šta da radi s njima. Išli smo privatnim avionom, onim malim, s propelerima

Tu priča može da zamre, ako ih pustite da odmaknu, da vam ne bi kvarili utiske. Njih dvije mogu biti mršave kao škorance, što uz gore dobijene informacije može ukazivati na blistavu manekensku karijeru u perspektivi.

 

I taj kakav-takav dijalog mogu biti jedine rečenice na vašem jeziku, ali se može desiti i da čujete još par razbacanih riječi koje će vam se mnogo jasnije ucrtati u pamćenje. Od strane malog Jevrejina, čiji veseli svijet broji desetak kvadrata u samom centru, i koji će vas dočekati kao svoje najrođenije. Te odnekud izvući jugoslovenske riječi uz odličan izgovor i široki osmijeh, a onda vas častiti piće i kafu. Oko vas će biti mnogo moderno obučenih ljudi, koji će se svi znati između sebe, a od kojih će neki uz obrok nositi jevrejske kapice.

I pošto to mjesto ni u kom obliku ne postoji na Internetu, ostaće (a tako i treba) kao vaša mala tajna i skriveni kutak u velikom i blistavom gradu.

 

Ucrtaće se i još pokoja slika – recimo ona sa Rusima (ili nekim drugim Sovjetima, svejedno) na klupama metro stanice, kako uz pivo bistre neku filozofiju (jer biće na istom mjestu i sat kasnije, kad budete išli u suprotnom smjeru).

Ili ona sa novom velikom skulpturom usred grada – ispred najvećeg evropskog muzeja moderne umjetnosti – koja miriše na kulturni rat, diplomatski skandal, odu jednom trenutku generalno protumačenom kao kiks, i ondašnji odličan članak Muharema Bazdulja u Vremenu.

Ostaće i još par drugih momenata koji se ne mogu ispričati ili koji treba da ostanu neispričani. Jer kao što Božo Koprivica kaže“Esej i jeste stid, stid i zavođenje. Esej sve najbolje rasipa u pesak, u morske talase. Esej gordo zna da ono najbolje u duši i ostane. U telu i duši ostane.”

kategorije: drugo, razni bullshit
tagovi:

On je jako pijan, gleda je pravo u oči i primiče glavu preblizu njenoj.

Ona je iskusna i mudra, izdržava pogled, a onda ga ljubi u vrat.

 

Nakon toga, njemu je jasno da treba da kaže ‘Laku noć’ i ode.