| PRAVA STRANA

Niče je negdje rekao kako ne postoje fakti (istine), postoje samo interpretacije. Čini mi se da je mislio na moralne kategorije, ali valjda se neće ljutiti ako ja tu misao primijenim na percepciju1.

Sa druge strane, Solženjicin je napisao da linija između dobra i zla prolazi posred svakog ljudskog srca. Što se može protumačiti i kao tvrdnja da su ljudi u stanju prepoznati fundamentalne vrijednosti i istine.

Ja stalno osciliram između ova dva pola. Između etičkog subjektivizma (koji vodi ka kainovskom individualizmu) sa jedne, i vjere u ljude sa druge strane (ne kažem da gore navedene misli, ili njihovi autori, predstavljaju te polove; ja ih samo koristim kao ilustraciju2). Neki će to protumačiti kao nesigurnost, drugi u tome vidjeti moj horoskopski podznak (Vaga), no šta god da joj je uzrok, činjenica je da ova stalna tenzija prilično zamara.

Što sam stariji, ipak, sve sam bliže ovom prvom stavu. Nadovezaću na njega Heraklitovu izreku da su oči i uši ljudima loši svjedoci ako imaju varvarske duše. No da ne bismo pošli previše u širinu i počeli se baviti pitanjem savjesti, vratiću se na interpretacije.

U romanu Na rubu pameti, Miroslav Krleža piše, ”Pa u tome i leži tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih ‘pogleda na svijet’ što je kroz hiljade i hiljade godina svaki ‘pogled na svijet’ za sebe lično uvjeren da se ‘on jedan jedini podudara s istinom’! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do ljudožderskog, diluvijalnog, prahistorijskog, uzajamnog životinjskog upravo proždiranja tih ‘pogleda na svijet’. Jedni vjeruju, drugi spašavaju, treći ljube, četvrti su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, šesti, sedamdeset i sedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi prvenstvo, svi se pobijaju međusobno, svi se isto tako međusobno uništavaju.

Ne vjerujem u apsolutne i univerzalne istine. (Čak i “zakoni” fizike su samo teorije u skladu sa trenutno prihvaćenim modelom.) Naprotiv, mislim da svako ponaosob projektuje istinu (nekakav idealan i apsolutni pojam), odnosno ono što čuje i vidi, na sopstvene koordinate (ose, dimenzije…3), tj. na svoje postojeće znanje, iskustvo, stavove, interese, strahove…

I u ovim posljednjim pojmovima mogu se možda pomiriti dvije misli sa početka. Jer ako Solženjicin i implicira da su ljudi u stanju prepoznati istinu, on ne tvrdi da se oni tom spoznajom povode kad djeluju. U zavisnosti od čovjeka, ta spoznaja ostaje u svijesti ili biva potisnuta u podsvijest, te joj se u skladu sa tim i određuje važnost.

Što znači da ima izuzetaka, i jedino sa takvima ima smisla razgovarati: ako je neko otvoren za nova saznanja, za adaptaciju svog modela, za promjenu svijesti, on zavrjeđuje pažnju. Sve drugo je gubljenje vremena. (Ovo podsjeća na Kišove frustracije vis a vis francuskih ljevičara, koji nisu željeli da prihvate postojanje staljinističkih logora; najupečatljivije od svega, Kiš će se, a propos, obrušiti na dvojac Sartr-de Bovoar u eseju Sveta Simona.)

I oni koji govore ili pišu (uopšte, kreiraju) ne treba, na kraju krajeva, uopšte da brinu o tome kako će njihove riječi biti interpretirane. Jednostavno, oni ne mogu ništa učiniti povodom toga. Nema te preciznosti u izrazu koja će uticati na percepciju čitaoca/slušaoca. Pojašnjenjima se samo kiti priča i udaljava se od suštine. Naprotiv, poruku treba svesti na osnovne pojmove, na crte i krugove, simbole poput onih sa slika Miróa ili Kandinskog. Ko zna, shvatiće. Što više zna, više će shvatiti. Što su kompletniji njegovo znanje i iskustvo, na više nivoa će funkcionisati njegova percepcija, dublja će i kompleksnija biti njegova predstava. I tu se nema šta više reći.

Sem da, počinjući ovaj tekst, uopšte nisam imao namjeru da dođem do Miróa ili Kandinskog. Ono što sam htio jeste da dam potporu stavu, u skladu sa kojim (iako umnogome homo politicus) nikad nisam imao ambiciju da ‘mijenjam svijet’ ili se sa drugima povezujem u nekakve grupacije koje sebe ozbiljno shvataju (a kamoli pišem manifesta, programe i deklaracije). Jer već grupa od dvoje implicira nepotpuno međusobno razumijevanje i znači kompromis. Riječima Serena Kjerkegora, “Egzistencija je uvijek ono pojedinačno [...] Pojedinac se treba distancirati od mnoštva; gomila je laž.” Svako mora sam za sebe doći do spoznaje, i lični primjer treba da bude maksimum zalaganja, odnosno aktivizma.

I uopšte ne znam zašto me je na sve ovo ponukao tekst jednog predavanja Jonathana Franzena, koji govori o pojedinačnom iskustvu i sjećanju kao zaista vrijednim stvarima, nasuprot površnim zadovoljstvima koje pruža tehnološki napredak. Možda su to negdje ipak iste stvari.

 

Mnogi filozofi, pogotovo objektivisti, bavili su se ovim pitanjem, ali su njihove misli uglavnom pretjerano zamršene, pa se njihovim intelektualnim masturbacijama nećemo baviti. Mene, pritom, ovdje ne zanima percepcija u širem smislu riječi, već prije nekakvom sociološkom - percepcija ograničena društvenim pojavama i ljudskom komunikacijom.

Izvlačeći obije misli izvan konteksta i korišteći ih za svoje potrebe, donekle potvrđujem Ničeov stav.

Oni koji su se bavili geometrijom, a pogotovo linearnom algebrom (za mene najljepšom granom matematike), prepoznaće ovdje analogiju sa smanjivanjem dimenzionalnosti i nalaženjem baze (tehnički termini su nekad neumoljivi!) u vektorskim prostorima.

 
 

4 komentara

March 27th, 2013

“An exercise in virtuosity, with undeniable intelligence, but with no particular relation to the history of philosophy….Can come back when he is prepared to accept the rules and not invent where he needs to be better informed.”

Obrazloženje odluke o obaranju Jacquesa Derride na prijemnom ispitu iz filozofije, 1951.

November 5th, 2013

The Readerly Text

Barthes argues that most texts are readerly texts. Such texts are associated with classic texts that are presented in a familiar, linear, traditional manner, adhering to the status quo in style and content. Meaning is fixed and pre-determined so that the reader is a site merely to receive information. These texts attempt, through the use of standard representations and dominant signifying practices, to hide any elements that would open up the text to multiple meaning. Readerly texts support the commercialized values of the literary establishment and uphold the view of texts as disposable commodities.

The Writerly Text

By contrast, writerly texts reveal those elements that the readerly attempts to conceal. The reader, now in a position of control, takes an active role in the construction of meaning. The stable meaning, or metanarratives, of readerly texts is replaced by a proliferation of meanings and a disregard of narrative structure. There is a multiplicity of cultural and other ideological indicators (codes) for the reader to uncover. What Barthes describes as “ourselves writing” is a self-conscious expression aware of the discrepancy between artifice and reality. The writerly text destabilizes the reader’s expectations. The reader approaches the text from an external position of subjectivity. By turning the reader into the writer, writerly texts defy the commercialization and commodification of literature.

January 10th, 2014

Odličnu ilustraciju za dva pola pomenuta na početku teksta nudi skorašnja rasprava između Noama Chomskog i Slavoja Žižeka, odnosno osvrt Grega Burrisa u Guardian-u (boldovanje moje):

“Chomsky’s method for dismantling his opponent’s ideology involves assailing them with a seemingly endless series of facts and counter-facts, with data proving the propaganda false. There is indeed a great importance for this kind of work, but however necessary a fresh view of the facts may be, this approach is not always sufficient. Because Chomsky downplays or even ignores his own ideological presuppositions, he incorrectly presumes that facts alone can dismantle opposing viewpoints. While the facts may indeed be with him, as they almost always are, his political interpretation is not guaranteed by the cold, hard facts alone. There is no royal road between the facts and their interpretation. The stars may shine, but their light does not automatically bring the constellations with it. Importantly, Žižek is hardly the first to level this critique at Chomsky. As Edward Said commented in his review of Fateful Triangle, “The facts for Chomsky are there to be recognized [...] [but his work] is not critical and reflective enough about its own premises” (Permission to Narrate, Journal of Palestine Studies 13.3 [1984]).

If Chomsky is speaking at the level of facts, Žižek is concerned with the ideological framework in which they are interpreted. Importantly, this does not mean that the facts do not matter for Žižek; they are just not his primary focus. For this reason, Žižek’s critics have frequently sought to discredit him for factual inaccuracies. But while any mistakes at the level of empirical data are certainly unfortunate, Žižek’s contribution does not stand or fall on facts alone. For Žižek, as for other theorists, facts never speak for themselves. They are always already filtered and mediated by invisible forces. If Chomsky’s approach suggests that we fight myth with fact, Žižek rejects the possibility of making such a clean-cut separation between the two. The goal for him is not to escape ideology all together but to locate its cracks and points of failure, the exceptions which prove false ideology’s claims.

September 6th, 2015

Arnon Grunberg, kroz svoju fusnotu u de Volkskrantu:

“Diskusije se vode jer činjenice moraju biti interpretirane i jer su i one same često samo interpretacije – prema Lakanu, komunikacija, pa samim tim i diskusija, počinje nesporazumom.”

ostavite komentar