| PRAVA STRANA

Kiš me uvijek natjera iz svakodnevnice u univerzalne teme, iz proaktivnog u kontemplativni modus, iz akcionog filma u dramu.

Nije ni da je došlo tako naglo, makar u smislu prebacivanja na balkanske teme. Pisao sam već bio tekst o Boki i Mediteranu, vaterpolisti su tih dana igrali za titulu prvaka svijeta, a radni petak, dan prije, naglo je prekinut (koncentracija nepovratno izgubljena) saznanjem da je član familije prijatelja iz ranijeg perioda – osumnjičen i uhapšen za teški kriminal. Te da su među nekakvim vođama ljudi sa kojima sam išao u školu, neki sa kojima sam odrastao, ili se čak čarkao sa njima oko djevojaka.

Pada mi na pamet – ovi zadnji detalji mogu se svesti i na sukob generacija, New Kids on The Block (u bukvalnom, i u prenesenom, značenju), no ponajviše, ipak, na malu baru prepunu krokodila1,2.

Ovdje ide mala digresija. Za pomenutu familiju prijatelja vezana je jedna od scena na koju se često u mislima vraćam. Ljeto je, godina možda 2006., a mi smo i tada bili naivna i budalasta familija. Odlazimo na izložbu slika u jednoj kotorskoj galeriji, gdje je vjerovatno bilo više radnika kojekakvih službi nego poklonika lijepe umjetnosti (vrhovni popovi, zajebani ministri, princeze, kriminalci…). I kao što sam se ja svojevremeno pridružio jednom bendu debilnog imena, iako skupini odličnih momaka, koji je svirao “pjevljivi rok”, tako će i moj otac te večeri (samo da nam je pjevat) iz gušta i punog glasa (kao na radnim akcijama) pjevati ruske pjesme, itekako doprinoseći opštoj zamisli3. Meni će, te večeri ili nekom drugom prilikom, svejedno, od strane organizatora biti prebačeno da sam “filozof”, što valjda samo na Balkanu ima negativne konotacije.

Uz zid galerije, te večeri, stoje mama, glasoviti tata, sin i tjelohranitelj (možda je ovog posljednjeg ipak trebalo staviti u prvi plan). Znajući za priče o nadarenom mlađem sinu, a uvijek brzoplet i nepromišljen, prilazim i spontano pitam, “Je li to L? Dosta sam čuo o njemu.” Tata, koji me nikad dotada nije lično upoznao, na lice natjera nekakav osmijeh, i odgovori samo kratkim pitanjem – “S kim si?”. Tu mi je već bilo sve jasno. Tata je kasnije likvidiran.

 

 

I nakon svih tih prisjećanja – Kiš. Ukazivaće na opšte stanje duha, na totalitarnu svijest; podsjećaće na zločine sa svih strana; opominjaće zbog nepromišljenosti koja ne samo rasipa, nego i protjeruje/uništava sopstveni talenat i sposobnost. Govoriće o sveopštem zlu, kanceru koji će kasnije pojesti i njega sama, izvana i iznutra. Podsjetiće me, usput, na jednu hrvatsku umjetnicu, nihilisticu koja me je svojevremeno u Amsterdamu ubjeđivala u apsurdnost naših života (govoreći mi da je “primim za sisu”), stalno ponavljajući rečenicu koja sve jasno sažima: krmača koja proždire svoj okot.

Kiš će primiti Andrićevu nagradu, gospodin kicoš Danilo Kiš iskoristiće svoj propratni govor ne da govori o sebi, već o instituciji Iva Andrića. Ukazaće na principe kojima se i sam povodi, na sve što je Andrić piscima ostavio u amanet, upozoriće pisce i žiri na odgovornost koju Andrićeva nagrada nosi. Na kraju, Andrićevim će riječima ustvrditi kako se u 60 i više godina – ništa nije promijenilo.

 

 

Postaće mi jasan jedan drugi Andrić, čijem sam stavu sve bliži, a koji se dugo nakon posljednjeg rata nije htio vratiti u zavičaj. Objasniće mi se do kraja sintagma “odabrano izgnanstvo”. Kišovo i Džojsovo, ono Tomasa Mana, moje sopstveno.

Cvetajeva i njeno “tamo je previše tamo, ovdje je previše ovdje” nisu više dovoljni. Stvari su ozbiljnije od toga.

(…)

“Pišem pomalo i teško, nema ništa bez naše zemlje, a ja niti mogu da živim s njom, niti bez nje.”

 

 

1 Kakav je to, pobogu, prostor, na kom sin zoološkog vrta može postati najopasniji kriminalac?

2 Za to vrijeme u Amsterdamu…






3 Da ne bude zabune, veza između ove dvije asocijacije isključivo je na nivou pomenutog samo da nam je pjevat momenta. Vrijeme provedeno u bendu debilnog imena biće mi jedno od najdražih sjećanja, koje će nositi drage uspomene i jake emocije.