| PRAVA STRANA

Riječ, slika, jelo… sve su to negdje iste stvari. Božo Koprivica svuda vidi ritam. Povezuje fudbal, klasičnu kompoziciju i pisani tekst. Ja to tumačim kao formu sinestezije.

Slikarstvo je jezik – način izražavanja, jeziku riječi možda čak i ortogonalan. Gerhard Richter u filmu (s pravom) kaže kako je “Besmisleno (je) o slikarstvu govoriti, jer se riječima može opisati samo ono što su riječi u stanju da iskažu, odnosno što se jezikom može iskomunicirati. Slikarstvo nema veze sa tim.” Wittgenstein je rekao kako su granice jezika zapravo i granice njegovog svijeta.

 

 

Gledajući slike, mi tražimo prijatelja. Pitamo se da li nam je tvorac (autor, izvor…) blisko stvorenje. Posmatramo njegov intimni izraz kroz različita raspoloženja i razne periode. U svoj prostor unosimo djela koja će nam se obraćati na duži rok, koja će imati šta da nam poruče i nakon par godina. Kad njihovu poruku prevaziđemo, kad sazrimo više i dalje, jedne slike zamijenićemo drugima.

Isto je i sa knjigama, muzikom, filmom. To je proces sazrijevanja. Zato nema smisla govoriti o univerzalnoj poruci umjetničkog djela, jer ono se svakom prima na ono što on već jeste, koliko zna i šta traži. I u jeziku hrane (vino, viski, delikatesi…) sve prati isti princip – radi se o stečenim ukusima.

Da, na kraju se sve svodi na ukus, ali upravo ta riječ demonstrira ograničenost jezika da opiše fenomene izvan svog sistema (spektra, vokabulara…). U nedostatku adekvatnije riječi, ukus ukazuje na subjektivnost doživljaja, ali podrazumijeva mnogo više od površne estetske ravni, urođene predispozicije ili iracionalnog hira.

Jer traženje prijatelja pretpostavlja (prvenstveno) dvije stvari: senzibilitet i vrijednosni sistem. Kod bliskog susreta sa umjetničkim djelom, obije se u momentu skapiraju. Ova prva se možda i može približiti estetskom ili emotivnom polju, ali ova druga ukazuje na stavove i principe, te na kraju krajeva i kompletno iskustvo, u jednom drugom, racionalnom domenu1.

U intervjuu sa istoričarem umjetnosti Benjaminom Buchlohom, Richter insistira na doživljaju slike kao “dobre” ili “loše”. Buchloh pokušava da zadre dalje od te osnovne podjele, ali ne uspijeva da smjesti Richterov rezon u postojeće obrasce. Na kraju ipak pita da li je “dobro” ustvari “istinito”, čemu se Richter vidno obraduje, potvrđujući da jeste tako. Sam Richter će o slikama govoriti kao o moralnom činu, kako na ličnom, tako i na nivou društvenog angažmana.

Jedan od najupečatljivijih utisaka nakon filma biće da je Richter upravo istinit, iskren prema sebi i drugima, čovjek sa integritetom.

 

1 Samim tim, predstava o umjetniku kao ekstravagantnom i neuračunljivom genijalcu romantična je, površna i pogrešna. Ako to i jeste slučaj, prije je posljedica nego uzrok. Jedan od najvećih, Vasilij Kandinski u umjetnost će uskočiti iz fotelje univerzitetskog profesora Rimskog prava, tek sa 30 godina. Iz jedne druge perspektive (iako ja tvrdim da su principi svuda isti), Nikola Tesla će reći kako “čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud”. Nijedan uslov nije dovoljan sam po sebi, potrebno je oboje.

 
PRVI MRAK

Da je te večeri sa nama u barci bio kakav pjesnik, pa da u stihove pretoči slike. Ili slikar, da napravi ulje. Atmosfera i svjetlo su ipak, prije svega, bili filmski, no ovog puta čuvaće ih samo porozna traka sjećanja. I ono što ovom prilikom uspijem pretočiti u riječi.

Osti. Najprimitivniji i najljepši način ribanja. Prvi mrak. Bonaca – ulje je na vodi1. Motor na najmanjem gasu ili vesla. Na provi ferao i S. koji spremno i samouvjereno osmatra, stojeći u rupi. Prati se razuđeni profil obale, tačno onuda gdje plićak prelazi u dubinu. Ruta je: do Markove ponte – uvala iza Todorovića – Morinjska rijeka – iza svetionika u Lipcima – parapet na kraju Strpa, pa sve do Sopota. A onda nazad, pod nebom punim zvijezda, sa svjetlima na obali i blagim obrisima zalivskih brda, bez mjeseca.

A samo dio u Morinjskoj rijeci dovoljan je za film: s ulice dopire prigušena oker rasvjeta, ulje je na platnu morske površine, dok tanka, paperjasta magla lebdi tik iznad nje. Kroz maglu se prvi probijaju kljun barke i zupci ostiju, te mišićavi S. koji drži dugačku dršku s obije ruke, što sve dodatno doprinosi dramatičnosti. Taj dan padala je kiša i zahladilo je – nema nikog na ulicama.
Nailazimo na ogromno jato cipola. Kad shvate zašto smo tu – panično se razbježavaju, iskačući iz mora na sve strane. Ja za veslima – ne mogu da sakrijem uzbuđenje, pa glasno reagujem. S. se ne da omesti i smireno gađa. Jedan cipol sam uskače u barku, a jedan se odbija od prove i pada ponovo u more na drugoj strani. Ja predugo gledam u more oko ostiju, dok korito rijeke sve više krivuda, a treba provesti barku i ispod uskog luka mosta… Sve to s obale posmatra jedna prljavobijela guska, nervozno se premještajući s noge na nogu.

U konobi nakon toga, gledaćemo kako izlazi mjesec, jesti tek ulovljene cipole sa žara i piti Smokvicu.

 

DRUGI MRAK

Te noći zaspaću u strahu za S. Priča neposredno prije našeg rastanka dodatno će nadražiti moja čula. Sav razdražen, jedva ću utonuti u san. Osluškivaću da li se neko šunja oko kuće i bojaću se zla ljudskog, našeg balkanskog. Čuću ženske krike koji to nisu i škripu guma koje su slučajno glasne. Slušaću huk mora (pravičnog ali strogog). Iz krhkog sna probudiće me sijevanje munja i udari gromova, te teška kiša čije će mi kapi padati pravo na živce. Potpuno razbuđen, kroz škura ću gledati kako lampa u brdu kostanjičkom. Pitaću se koliko će hrabrosti biti potrebno, da li će sve to predstavljati uživanje i gdje je ustvari moj mir. Koliko treba da pobjegnem od sebe, a koliko sebi da se približim, da taj mir nađem…

 

Umor će ipak savladati strepnje, zaspaću, a onda će početi i novi dan. Poslije kiše će granuti sunce, u nekoj drugoj konobi igraćemo briškulu i trešetu, i scene će opet biti filmske2. Sve će proći, do iduće južine (“…za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost…”).

 

1 Rekao bi reditelj Darko Rundek.

2 Moti, kucanje i slišavanje, grimase i gestikulacije, graja za našim stolom i dobacivanje sa šanka, kombinacije i strategije, glumljena ljutnja i usiljeni smijeh, pelinkovci i piva.

 
 

[...]