| PRAVA STRANA

Ima, tako, stvari napisanih, kojima se nema šta dodati. Doduše, one rijetko u tolikoj mjeri predstavljaju i moj stav ili odražavaju moje emocije, da bih ih u cjelosti ovdje prenosio. No osvrt mog prijatelja Gorana Rusa Jovanovića, povodom smrti dragog nam oriđinala i Beštije Tonćija Pracija, upravo je takav jedan tekst.

Uz zahvalnost Goranu, i posljednji pozdrav El Comandateu Tonćiju:

 

Umro je Tonći Praci. Prijeki sud medicine nije mu ostavio ni najmanju šansu. Neumitna blizina i izvjesnost današnjeg dana mjesecima me pritiskala. Nekad bi najradije mijenjao svo svoje znanje medicinske nauke za česticu laičke nade. Prilično davno su mi se u svijest urezali stihovi Danila Kiša koje je napisao na vijest o smrti Mire Trailović 15.08.1989. , dva mjeseca prije sopstvene smrti: „Kakav dobro obavljen posao, Smrti, kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu!…”

Tonćijevo tanko, ali žilavo tijelo nije bilo ni nalik moćnoj utvrdi. E, nije dobro obavljen posao, Smrti! Praci je svakodnevno živio feštu, sportsku tribinu, pozorište na gradskim pločnicima, fanfare, mažoretke, urnebesne pijanke. I kada se posljednjih mjeseci liječio u Kliničkom centru Crne Gore zasmijavao je med. sestre i pacijente. Prepoznavali bi ga po holovima klinike i u kafiću dok se iskradao da zapali cigar ili popije pivo. „E ovo je onaj stari Beštija iz Kotora“, poluglasno su komentarisali momak i cura za susjednim stolom. Uprkos dugotrajnoj životnoj autodestrukciji, teškoj operaciji i ciklusima hemoterapije do samog kraja iz njega je izbijala jaka životna energija.Nedavno smo se čuli telefonom, onako oslabljen, izmučen, kroz bolan osmijeh mi je odgovorio ono njegovo čuveno „O’ma ja!“.

Kako nekome sa strane opisati ko je bio Tonći Praci? Nekadašnji pomorac, kasnije radnik u Industriji ležajeva i nadasve boem na neki poseban, kotorski način. Ali još više kapo baštona, feštađun, neizbježni statista u više filmova koji su snimani u Kotoru, Beštija od osnivanja, popularni „el comandante“, najveći oriđinal našeg vremena i urbana legenda našeg grada. Lik kakvog najbolji scenarista ne bi osmislio. Uvijek za veselje, pjesmu, škerac i beskonačno lumpovanje. Galiotsko samopouzdanje, ulična inteligencija, gradska lukavost koja je još simpatičnija kad proviri kroz nezgrapne kulise alkoholnih noći. Čovjek sa društvene margine, a opet u centru svih kotorskih zbivanja. Svoj i svačiji, naš i ničiji. Maskota karnevalskih svečanosti, simbol kotorskog navijanja. Niko više neće onako umjeti podići cijeli bazen na noge. Organizatori velikih takmičenja koji skupo plaćaju animatore gledališta mogli bi samo da sanjaju onakvog meštra.

Neprocjenjiva je bila njegova sreća kad prošvercuje pivo na vaterpolo utakmicu. Prijetnje sudijama, iskolačene oči, žestoko beštimanje. Išao je i na gostovanja Primorca, bio je ikona betonske tribine Bokelja i utakmica „trash“ lige. Bezbrojne anegdote i doživljaji, često izmiješani sa fikcijom, komične i na momente apsurdne situacije i sve to u jednom životu. Pracilone ga je živio po svojemu i uz dosta „petrolja“. Jedini kompromis je bio ako nema piva, onda može gemišt ili rakija. Iako mu je kamera bila naklonjena, niko nikad nije snimio film o Tonćiju. Snimali smo ga foto aparatima, mobilnim telefonima da ostane za neke nove generacije i za nas kad nas sjećanja stisnu.

Otišli su Prkač, Ojla, Ljubina, Mira Euro, sada i Tonći. Jedan Kotor polako nestaje, odlaze relikti nekog sretnijeg vremena koje je dio nas dobro upamtio, dio na momenat ugrabio, a današnja mladost propustila. Mi brojimo kruzere i radujemo se strancima po kotorskim pjacama i njihovim devizama. Svijet nam je stigao u Kotor, a sa kotorskih ulica tiho odlaze oriđinali. U vječnost. Sve je nekako kao u pjesmi Ramba Amadeusa „Otiš’o je svak ko valja, neki vani, neki ka nebu, ostala je samo fukara i raja, i mi s njima na bijelome ‘lebu.“

Zbogom prijatelju, žao mi je što te zbog daljine i obaveza neću moći ispratiti na posljednji počinak.Osim tvoje porodice i prijatelja ispratiće te tvoje Beštije i tvoji ćitadini. Ostaje mi u obavezi da uskoro još nešto učinim za tebe, što sam ti nedavno obećao. Nešto, što će sačuvati uspomenu na tebe i učiniti nas ponosnim. Hasta siempre comandante!!!

 

Tekst preuzet sa portala javniservis.me, fotografija Primorac TV.

ZLATNA POLJA

Baba kaže kako su đedovi bili u mjestu Tonop, u Nevadi (ona je to zapamtila po američki: Tonop, Nevada). Bečići, Kalađurđevići, Kuljače i ostali rođaci masovno su odlazili u pečalbu početkom XX vijeka. Otac onih koje moja baba pamti, Jovo Kalađurđević, imigracionim je vlastima u Americi rekao da napišu, ni pet, ni šest, nego Podbabac. Lijepo su ga pitali odakle dolazi, i on im je lijepo odgovorio.

U registru Ellis Island-a piše da je Jovo bio visok 1,75m (5’9″), svijetle puti, braon očiju, dobrog mentalnog zdravlja i bez fizičkih hendikepa. Najvažnije, da nije poligamist niti anarhista. Piše i da se zaputio u Goldfield, u Nevadi.

Goldfield je mjesto samo par milja južno od Tonope i početkom XX vijeka bio je epicentar zlatne groznice u Sjevernoj Americi. Pored Paštrovića, koji su u njemu potražili sreću, izgleda kako je Goldfield bio stjecište i raznih prevaranata toga doba. No najupečatljivije od svega, u grad su 1904. godine pristigla braća Earp, Wyatt i Virgilije. Nekih dvadesetak godina nakon Okršaja kod O.K. Korala, Wyatt je prvo, prateći zlatnu groznicu, došao u Tonopu, gdje je služio kao pomoćnik šerifa i gdje je otvorio svoj lokal (Northern Saloon se zvao). Koju godinu kasnije, zajedno sa bratom Virgilijem seli se u Goldfield, gdje će brat biti pomoćnik šerifa. Nakon samo par mjeseci, Virgilije će umrijeti od upale pluća, a Wyatt će odjahati iz grada prema zapadu.

 

SMRT JOHNA GREGGORY-JA

Sem što su u Tonopi izvjesni Wingfield i Nixon zaradili milione od zlata (a ovaj posljednji će kasnije postati i američki senator), čini se da život u gradu nije bio pretjerano zanimljiv. Čak je i žica presušila nakon par godina, i posao se preselio u pomenuti Goldfield.

Međutim, prije nego je presušila zlatna žica, nju su, između ostalih, crpili i Paštrovići. Jednom je, 1911., u rudniku izbio požar i u njemu je poginuo Christopher (vjerovatno Krsto) Mirković. John Greggory iz Castellastve, odnosno Jovan Gregović iz Petrovca, rukovodio je otpremninama za porodice nastradalih rudara. Krstovi brat i sestra, Vaso i Marija, dobili su većinu predviđenog iznosa, što se nije svidjelo rođaku Andrici. Počeo je u Nevadi da psuje paesana Gregovića – na maternjem, naravno.

Wikipedia piše, “U to vrijeme, južnoslovenski imigranti u rudnicima redovno su rješavali nesporazume pomoću noževa.”

Zamišljam to kao crno-bijeli vestern, prvi crnogorski. Jedina još adaptacija koju bih prihvatio bila bi, možda, nešto poput Miller’s Crossing-a braće Coen. Jutro je, 14. maja 1912. godine. Andrica sa groblja stiže na željezničku stanicu, i tamo zatiče Jovana, starog kurvinog sina (kako će mu doviknuti koji minut poslije). Već u sudnici zakleo se da će uzeti pravdu u svoje ruke. Momentalno nasrće na njega nožem, i nije mu malo što mu probada grudni koš, nego dodaje još jedan ubod, ispod pojasa. Gregović će ubrzo iskrvariti, a Mirković će kod šerifa izjaviti kako je upravo i želio da ovaj umre; šerif nije našao za shodno da ga opomene kako mu takve izjave ne idu u prilog.  Sudija Averill osudiće Andricu Mirkovića na smrt.

Godine 1910., mormonska populacija u Nevadi zahtijevala je da se osuđenicima ove vrste dozvoli izbor između smrti vješanjem i strijeljanja. Na ponuđeni izbor, samo će Mirković i još jedan zatvorenik (čija će presuda kasnije biti preinačena) izabrati strijeljanje. Šef zatvora ubjeđivao je Mirkovića da ne bude lud, ali je Mirković insistirao na metku, tvrdeći da će se tako sve brže završiti. Šef je znao da neće moći da nađe petoricu dobrovoljaca koji bi izvršili kaznu, pa kad je državna vlast naredila da se umjesto toga iskoristi automatski puščani okvir, dao je otkaz na funkciju. Umjesto njega, dužnost je preuzeo bivši guverner Nevade, Denver Dickenson.

U jutro 14. maja 1913., trojica nasumično odabranih zatvorenika bila su zadužena da prekinu žice, od kojih jedna aktivira mehanizam. Mirković je odbio da stavi povez na oči, zahvalivši se Dickensonu riječima “Ja vrlo dužan vama. Vi dobar čovjek prema meni.” (“I much obligated to you. You be good man to me.”) Prije nego što će puške opaliti, Mirković će još prokleti sudiju Averilla i izjaviti “Ja umirem kao vojnik!”.

Iako se strijeljanje Dickensonu učinilo kao čin malčice manje varvarski od vješanja, puščani okvir nikad više neće biti iskorišten i biće, do dana današnjeg, pohranjen u muzeju. Andrica Mirković ući će, tako, u istoriju, kao jedini zatvorenik koji je ikad ubijen strijeljanjem u državi Nevadi.

 

I ja se sad pitam, budući da je Jovo u Njujork uplovio u junu 1911., da li su se on i Andrica poznavali, da li su popili zajedno kakav burbon u kafani kod Wyatta Earpa, da nije i Jovo koga tamo nožem do’vatio, i jesu li barem nekog od Amerikanaca dobili na kartama koristeći paštrovske mote.