| PRAVA STRANA

Prorijeđenost, u posljednje vrijeme, mog bitisanja na ovim stranicama prije je stvar inhibicije nego nedostatka vremena (no dokle?) ili manjka inspiracije. Trenutno uspješno boravim u lijevoj hemisferi Naime, uspijevam da zadržim koncentraciju i fokus na ulogu u akcionom filmu koji trenutno obilježava jedan aspekt mog dnevnog života (akcioni film u kontekstu mog života zvuči možda smiješno, ali sviđa mi se takva formulacija), pa se stoga manje predajem kontemplativnim sesijama koje bi mi mogle odvući pažnju. Bilježaka, crtica i donekle lucidnih misli ima, ali ih ja sputavam, ne dajući im da se rasplamsaju.

Ipak, sa tim brzim i napaljenim egom svakodnevno sretno koegzistira jedan duboko kontemplativni i poetični pisac, Fernando Pessoa. Pisac sa (dosada otkrivena) 72 heteronima, 72 alter-ega od kojih svaki ima svoju jedinstvenu biografiju, svoj hiroviti karakter i svoje poglede na svijet. Lisabonska legenda (pristigla putem dobre kužine) drži da svako od ovo sedamdeset dvoje, kad obuzme Pessou, ima i svoj rukopis, te da je Pessoa bio toliko šizofren (ili kreativan) da je sa jednim od njih, ženskog pola, znao izlaziti na rendezvous.

Ovaj pisac zaslužio je, dakle, da nakratko zamijeni moje kontemplacije na ovim stranicama. Lucidnost i jačina sljedećeg zapisa pokrenuli su na momentalni prepis i prevod. Radi se o kratkom tekstu pod rednim brojem 45, iz Knjige Nemira. S obzirom da ukupno ima blizu 500 ovakvih bilježaka u knjizi, vrlo je moguće da će današnji impulsivni čin i ovaj tekst uskoro biti i prošireni.

45

Živjeti tih i kulturan život na otvorenom polju ideja, čitajući, sanjareći i razmišljajući o pisanju – život tako spor da stalno može preći u gnjavažu, ali dovoljno promišljen da se ipak ne nađe tamo. Živjeti ovaj život daleko od emocija i misli, živjeti ga samo kroz misli o emocijama i kroz emocije misli. Zlatno stagnirajući na suncu, kao mračna bara okružena cvijećem. Posjedovati, u hladu, ono plemstvo duha koje ne postavlja nikakve zahtjeve životu. Biti u vrtlogu svijetova kao cvijetna prašina, jedreći kroz popodnevni zrak i padajući, u grču sumraka, gdje god on padne, izgubljen među krupnijim stvarima. Biti to sa jasnim razumijevanjem, ni sretan ni žalostan, zahvalan suncu na njegovoj blistavosti i zvijezdama na njihovoj daljini. Ne biti više, ne imati više, ne željeti više… Muzika gladnog prosjaka, pjesma slijepca, mošti neznanog hodača, tragovi u pustinji kamile bez tereta ili cilja…

Update 24. jul 2014.  Previše je lucidnih misli, podvlačenje nema smisla kad je svaka rečenica do te mjere nabijena energijom. No pojedini se tekstovi ipak izdvajaju intenzitetom. Moram ih ovdje prenositi. Slijede.

 

128

Uvijek sam odbijao da me razumiju. Da te razumiju znači da se prostituišeš. Meni je draže da me uzimaju za ozbiljno kao nešto što ja nisam, ostajući ljudski – nepoznanica, sa svom prirodnošću i zasluženim poštovanjem.

Ništa me ne bi toliko uznemirilo nego ako bi me na poslu smatrali za čudaka. Ja uživam u ironiji što me uopšte ne gledaju kao čudnog. Prija mi ta bodljikava košulja kad me oni smatraju za sebi ravnog. Sviđa mi se to raspeće kad me ne smatraju drugačijim. Postoje mučeništva suptilnija od onih zapisanih o svecima i pustinjacima. Postoje muke naše mentalne svijesti isto kao muke našeg tijela ili naših požuda. I u prvom slučaju, isto kao i u drugom, ima određene senzualnosti…