| PRAVA STRANA

“She finished grinding and a rustle of water overflowing on the fire drew her again to the stove, to all those objects of her solitude.”

Elio Vittorini, Conversations in Sicily, 1937

Svježe mljevena kafa bila je još u mlincu kad joj je šuštanje kipuće vode, što se počela prelivati van kogume, ponovo privukla pažnju špaheru – kužini, drvima, škafi u ćošku – svim tim stvarima koje su činile njenu samoću. Baba je, kao i uvijek, bila u crnini, na glavi je imala faculet a preko ramena debeli gunj. Na nogama su bile čizme, skupe, stigle iz Amerike, ali za koje ona nije mnogo marila, noseći ih kroz baštinu i trošeći po docima. Vani je bilo hladno i vlažno, kako to biva zimi u tom dijelu Boke. Bio je Božićni period i u uglu, iznad fotelje, bilo je, prazničnim balonima okićeno, mlado stablo lovorike.

Baba je hvataljkom otvorila vrela vrata špahera i unutra se ukazao vatreni plamen. Prošarala je kratko po vatri, dok su varnice udarale o niski plafon špahera. Onda je iz kartonske kutije ispod dohvatila jedan komad iscijepanog drveta i ubacila ga u vatru. Sjutra treba ustati rano: uveče će doći unuci a ona mora prije toga ubrati i okititi badnjake.

P.S. Ova priča biće ogledalo babine slike u mom pamćenju, i kao takva će rasti i razvijati se. Stoga je sasvim moguće da će se u priči preklapati elementi iz raznih vremenskih perioda, koji neće obavezno pratiti hronološku logiku.

ostavite komentar