| PRAVA STRANA
kategorija: drugo
tagovi: , ,

Um je mišić. Jeb’o te.

 

Mali se budi prije sedam,

ja još umoran od prethodnog dana,

autobus udara ženu i mi izlazimo,

biće to dugo putovanje ka muzeju.

 

Poslije se družimo s CoBrom i Miróom,

nervira nas obojicu mlada Holanđanka,

ali uživamo u bojama i slažemo kocke,

ništa nam neće ovaj dan pokvarit.

 

Iskačemo i zaranjamo u šumu,

on spava otvorenih usta,

lišće je žuto i boje su jesenje,

ja mislim na Midasa i njegov esej*.

 

Konjak vrijeme i konjak boje,

taman paše konjak uz ovaj lijepi umor,

Holanđane sam počeo da doživljavam kao svoje,

nerviraju me koliko i oduševljavaju.

 
* Midas Dekkers u svom eseju u de Volkskrantu, “Idealna jesenja šetnja”, piše kako “Jesen predstavlja Majku Prirodu koja još, zavaljena u fotelji, popije konjak prije nego zadovoljna utone u svoj zimski san.”.

kategorije: drugo, ego
tagovi: , , , , ,

I to je jedan od načina da se napravi saldo života.

Napraviti spisak ljudi sa kojima ste došli u kakav-takav dodir (makar sjedali za istim stolom ili razmijenili pokoju riječ), a kojih više nema, manje-više iste generacije (sem posljednje, mješovite, kategorije). Do vaše 36-te godine.

——————————————————————-

4 terminalne bolesti

6 nesrećnih slučajeva

3 overdose-a

5 samoubistava

6 ubistava, od čega 5 mafijaških obračuna

——————————————————————-

Saldo smrti. Kolaterala crnogorske tranzicije. Pijetet prema preminulima nadjačava potreba da se plastično predstave date prostorno-vremenske koordinate. Zeitgeist.

(…)

Vladimir Nedović rođen je u Kotoru, živopisnom mediteranskom gradiću duboko zavučenom u fjordu Bokokotorskog zaliva (“Danica je Istok zasmijala, čarovite razasula vlasi”). Većinu svog djetinjstva provešće po konobama i palatama starih bokeških, plemićkih i brodovlasničkih, familija, tik uz mirno more zaliva.

No crnogorski milje nerazmrsivo je klupko konaca raznih nijansi, debljine i kakvoće.

Prvo je bila Susan Sontag (rođena Rosenblatt):

“Like a hyperactive queen, I cruise culture daily. Have a thrill, a flash of ecstasy several times a week. My appetite is compulsive. Promiscuous.”

Obrađujući interno utiske, ja ću samo malčice modifikovati ovu misao, primjenjujući je na sebe: “Moja radoznalost promiskuitetna je.”

Dobar tip, Susan. Nisam znao da je voljela djevojčice, a publika ju je odala još prije početka filma.

 

Kasnije je bio Snowden. U hongkonškoj sobi, bez čarapa, sa pokušajem bradice i brčića. Eventualnu emotivnu nezrelost, međutim, nadomješta istančana politička svijest.

Ponovo se tehnološko znanje pokazuje kao najjače oružje u današnjem vremenu. Snowden će pomoću njega dobiti pristup najvećoj količini podataka, pomoću njega če nadmudriti sistem i od njega se zaštititi. Pomalo nervozan, taman toliko da pokaže svoje ljudske slabosti i odagna eventualne sumnje.

Tip na svom mjestu, apsolutno. Film kao hronika, arhivska građa, čas istorije.

 

A onda, nešto iza ponoći, nagovještaj apokalipse.

Više formom nego sadržajem.

Ogoljenim rečeničnim konstrukcijama, koje asociraju na jezik kiborga.

Hladnim tonom mašina.

Velikim digitalnim slovima proste rezolucije, kao rani naučno-fantastični pokušaji koji nose duplu tugu: svoje strahove od nepoznate budućnosti i retro melanholiju izraza.

 

[...]

 

Mislio sam tu da stanem i završim sa negativnom notom. No IDFA me je pomjerila sa još dva filma.

Pixadores je priča o momcima na brazilskoj socijalnoj margini: fantastičan je njihov sudar sa razmaženim i ograničenim konzervatorima Berlinskog bijenala.

Red Army govori o nenadmašnom sovjetskom hokejaškom timu, koji virtuoznošću piše svoju istoriju i preko koga se lomi istorija Sovjetskog Saveza.

Koliko je samo života stalo u tih pet filmova! (Mislim da, od emocija, samo nije bilo romantične ljubavi, ali toga je svakako drugdje previše.) Dok god se tako dobri filmovi budu pravili – ima nade. Apokalipsi uprkos.

Prorijeđenost, u posljednje vrijeme, mog bitisanja na ovim stranicama prije je stvar inhibicije nego nedostatka vremena (no dokle?) ili manjka inspiracije. Trenutno uspješno boravim u lijevoj hemisferi Naime, uspijevam da zadržim koncentraciju i fokus na ulogu u akcionom filmu koji trenutno obilježava jedan aspekt mog dnevnog života (akcioni film u kontekstu mog života zvuči možda smiješno, ali sviđa mi se takva formulacija), pa se stoga manje predajem kontemplativnim sesijama koje bi mi mogle odvući pažnju. Bilježaka, crtica i donekle lucidnih misli ima, ali ih ja sputavam, ne dajući im da se rasplamsaju.

Ipak, sa tim brzim i napaljenim egom svakodnevno sretno koegzistira jedan duboko kontemplativni i poetični pisac, Fernando Pessoa. Pisac sa (dosada otkrivena) 72 heteronima, 72 alter-ega od kojih svaki ima svoju jedinstvenu biografiju, svoj hiroviti karakter i svoje poglede na svijet. Lisabonska legenda (pristigla putem dobre kužine) drži da svako od ovo sedamdeset dvoje, kad obuzme Pessou, ima i svoj rukopis, te da je Pessoa bio toliko šizofren (ili kreativan) da je sa jednim od njih, ženskog pola, znao izlaziti na rendezvous.

Ovaj pisac zaslužio je, dakle, da nakratko zamijeni moje kontemplacije na ovim stranicama. Lucidnost i jačina sljedećeg zapisa pokrenuli su na momentalni prepis i prevod. Radi se o kratkom tekstu pod rednim brojem 45, iz Knjige Nemira. S obzirom da ukupno ima blizu 500 ovakvih bilježaka u knjizi, vrlo je moguće da će današnji impulsivni čin i ovaj tekst uskoro biti i prošireni.

45

Živjeti tih i kulturan život na otvorenom polju ideja, čitajući, sanjareći i razmišljajući o pisanju – život tako spor da stalno može preći u gnjavažu, ali dovoljno promišljen da se ipak ne nađe tamo. Živjeti ovaj život daleko od emocija i misli, živjeti ga samo kroz misli o emocijama i kroz emocije misli. Zlatno stagnirajući na suncu, kao mračna bara okružena cvijećem. Posjedovati, u hladu, ono plemstvo duha koje ne postavlja nikakve zahtjeve životu. Biti u vrtlogu svijetova kao cvijetna prašina, jedreći kroz popodnevni zrak i padajući, u grču sumraka, gdje god on padne, izgubljen među krupnijim stvarima. Biti to sa jasnim razumijevanjem, ni sretan ni žalostan, zahvalan suncu na njegovoj blistavosti i zvijezdama na njihovoj daljini. Ne biti više, ne imati više, ne željeti više… Muzika gladnog prosjaka, pjesma slijepca, mošti neznanog hodača, tragovi u pustinji kamile bez tereta ili cilja…

Update 24. jul 2014.  Previše je lucidnih misli, podvlačenje nema smisla kad je svaka rečenica do te mjere nabijena energijom. No pojedini se tekstovi ipak izdvajaju intenzitetom. Moram ih ovdje prenositi. Slijede.

 

128

Uvijek sam odbijao da me razumiju. Da te razumiju znači da se prostituišeš. Meni je draže da me uzimaju za ozbiljno kao nešto što ja nisam, ostajući ljudski – nepoznanica, sa svom prirodnošću i zasluženim poštovanjem.

Ništa me ne bi toliko uznemirilo nego ako bi me na poslu smatrali za čudaka. Ja uživam u ironiji što me uopšte ne gledaju kao čudnog. Prija mi ta bodljikava košulja kad me oni smatraju za sebi ravnog. Sviđa mi se to raspeće kad me ne smatraju drugačijim. Postoje mučeništva suptilnija od onih zapisanih o svecima i pustinjacima. Postoje muke naše mentalne svijesti isto kao muke našeg tijela ili naših požuda. I u prvom slučaju, isto kao i u drugom, ima određene senzualnosti…

Ima, tako, stvari napisanih, kojima se nema šta dodati. Doduše, one rijetko u tolikoj mjeri predstavljaju i moj stav ili odražavaju moje emocije, da bih ih u cjelosti ovdje prenosio. No osvrt mog prijatelja Gorana Rusa Jovanovića, povodom smrti dragog nam oriđinala i Beštije Tonćija Pracija, upravo je takav jedan tekst.

Uz zahvalnost Goranu, i posljednji pozdrav El Comandateu Tonćiju:

 

Umro je Tonći Praci. Prijeki sud medicine nije mu ostavio ni najmanju šansu. Neumitna blizina i izvjesnost današnjeg dana mjesecima me pritiskala. Nekad bi najradije mijenjao svo svoje znanje medicinske nauke za česticu laičke nade. Prilično davno su mi se u svijest urezali stihovi Danila Kiša koje je napisao na vijest o smrti Mire Trailović 15.08.1989. , dva mjeseca prije sopstvene smrti: „Kakav dobro obavljen posao, Smrti, kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu!…”

Tonćijevo tanko, ali žilavo tijelo nije bilo ni nalik moćnoj utvrdi. E, nije dobro obavljen posao, Smrti! Praci je svakodnevno živio feštu, sportsku tribinu, pozorište na gradskim pločnicima, fanfare, mažoretke, urnebesne pijanke. I kada se posljednjih mjeseci liječio u Kliničkom centru Crne Gore zasmijavao je med. sestre i pacijente. Prepoznavali bi ga po holovima klinike i u kafiću dok se iskradao da zapali cigar ili popije pivo. „E ovo je onaj stari Beštija iz Kotora“, poluglasno su komentarisali momak i cura za susjednim stolom. Uprkos dugotrajnoj životnoj autodestrukciji, teškoj operaciji i ciklusima hemoterapije do samog kraja iz njega je izbijala jaka životna energija.Nedavno smo se čuli telefonom, onako oslabljen, izmučen, kroz bolan osmijeh mi je odgovorio ono njegovo čuveno „O’ma ja!“.

Kako nekome sa strane opisati ko je bio Tonći Praci? Nekadašnji pomorac, kasnije radnik u Industriji ležajeva i nadasve boem na neki poseban, kotorski način. Ali još više kapo baštona, feštađun, neizbježni statista u više filmova koji su snimani u Kotoru, Beštija od osnivanja, popularni „el comandante“, najveći oriđinal našeg vremena i urbana legenda našeg grada. Lik kakvog najbolji scenarista ne bi osmislio. Uvijek za veselje, pjesmu, škerac i beskonačno lumpovanje. Galiotsko samopouzdanje, ulična inteligencija, gradska lukavost koja je još simpatičnija kad proviri kroz nezgrapne kulise alkoholnih noći. Čovjek sa društvene margine, a opet u centru svih kotorskih zbivanja. Svoj i svačiji, naš i ničiji. Maskota karnevalskih svečanosti, simbol kotorskog navijanja. Niko više neće onako umjeti podići cijeli bazen na noge. Organizatori velikih takmičenja koji skupo plaćaju animatore gledališta mogli bi samo da sanjaju onakvog meštra.

Neprocjenjiva je bila njegova sreća kad prošvercuje pivo na vaterpolo utakmicu. Prijetnje sudijama, iskolačene oči, žestoko beštimanje. Išao je i na gostovanja Primorca, bio je ikona betonske tribine Bokelja i utakmica „trash“ lige. Bezbrojne anegdote i doživljaji, često izmiješani sa fikcijom, komične i na momente apsurdne situacije i sve to u jednom životu. Pracilone ga je živio po svojemu i uz dosta „petrolja“. Jedini kompromis je bio ako nema piva, onda može gemišt ili rakija. Iako mu je kamera bila naklonjena, niko nikad nije snimio film o Tonćiju. Snimali smo ga foto aparatima, mobilnim telefonima da ostane za neke nove generacije i za nas kad nas sjećanja stisnu.

Otišli su Prkač, Ojla, Ljubina, Mira Euro, sada i Tonći. Jedan Kotor polako nestaje, odlaze relikti nekog sretnijeg vremena koje je dio nas dobro upamtio, dio na momenat ugrabio, a današnja mladost propustila. Mi brojimo kruzere i radujemo se strancima po kotorskim pjacama i njihovim devizama. Svijet nam je stigao u Kotor, a sa kotorskih ulica tiho odlaze oriđinali. U vječnost. Sve je nekako kao u pjesmi Ramba Amadeusa „Otiš’o je svak ko valja, neki vani, neki ka nebu, ostala je samo fukara i raja, i mi s njima na bijelome ‘lebu.“

Zbogom prijatelju, žao mi je što te zbog daljine i obaveza neću moći ispratiti na posljednji počinak.Osim tvoje porodice i prijatelja ispratiće te tvoje Beštije i tvoji ćitadini. Ostaje mi u obavezi da uskoro još nešto učinim za tebe, što sam ti nedavno obećao. Nešto, što će sačuvati uspomenu na tebe i učiniti nas ponosnim. Hasta siempre comandante!!!

 

Tekst preuzet sa portala javniservis.me, fotografija Primorac TV.

ZLATNA POLJA

Baba kaže kako su đedovi bili u mjestu Tonop, u Nevadi (ona je to zapamtila po američki: Tonop, Nevada). Bečići, Kalađurđevići, Kuljače i ostali rođaci masovno su odlazili u pečalbu početkom XX vijeka. Otac onih koje moja baba pamti, Jovo Kalađurđević, imigracionim je vlastima u Americi rekao da napišu, ni pet, ni šest, nego Podbabac. Lijepo su ga pitali odakle dolazi, i on im je lijepo odgovorio.

U registru Ellis Island-a piše da je Jovo bio visok 1,75m (5’9″), svijetle puti, braon očiju, dobrog mentalnog zdravlja i bez fizičkih hendikepa. Najvažnije, da nije poligamist niti anarhista. Piše i da se zaputio u Goldfield, u Nevadi.

Goldfield je mjesto samo par milja južno od Tonope i početkom XX vijeka bio je epicentar zlatne groznice u Sjevernoj Americi. Pored Paštrovića, koji su u njemu potražili sreću, izgleda kako je Goldfield bio stjecište i raznih prevaranata toga doba. No najupečatljivije od svega, u grad su 1904. godine pristigla braća Earp, Wyatt i Virgilije. Nekih dvadesetak godina nakon Okršaja kod O.K. Korala, Wyatt je prvo, prateći zlatnu groznicu, došao u Tonopu, gdje je služio kao pomoćnik šerifa i gdje je otvorio svoj lokal (Northern Saloon se zvao). Koju godinu kasnije, zajedno sa bratom Virgilijem seli se u Goldfield, gdje će brat biti pomoćnik šerifa. Nakon samo par mjeseci, Virgilije će umrijeti od upale pluća, a Wyatt će odjahati iz grada prema zapadu.

 

SMRT JOHNA GREGGORY-JA

Sem što su u Tonopi izvjesni Wingfield i Nixon zaradili milione od zlata (a ovaj posljednji će kasnije postati i američki senator), čini se da život u gradu nije bio pretjerano zanimljiv. Čak je i žica presušila nakon par godina, i posao se preselio u pomenuti Goldfield.

Međutim, prije nego je presušila zlatna žica, nju su, između ostalih, crpili i Paštrovići. Jednom je, 1911., u rudniku izbio požar i u njemu je poginuo Christopher (vjerovatno Krsto) Mirković. John Greggory iz Castellastve, odnosno Jovan Gregović iz Petrovca, rukovodio je otpremninama za porodice nastradalih rudara. Krstovi brat i sestra, Vaso i Marija, dobili su većinu predviđenog iznosa, što se nije svidjelo rođaku Andrici. Počeo je u Nevadi da psuje paesana Gregovića – na maternjem, naravno.

Wikipedia piše, “U to vrijeme, južnoslovenski imigranti u rudnicima redovno su rješavali nesporazume pomoću noževa.”

Zamišljam to kao crno-bijeli vestern, prvi crnogorski. Jedina još adaptacija koju bih prihvatio bila bi, možda, nešto poput Miller’s Crossing-a braće Coen. Jutro je, 14. maja 1912. godine. Andrica sa groblja stiže na željezničku stanicu, i tamo zatiče Jovana, starog kurvinog sina (kako će mu doviknuti koji minut poslije). Već u sudnici zakleo se da će uzeti pravdu u svoje ruke. Momentalno nasrće na njega nožem, i nije mu malo što mu probada grudni koš, nego dodaje još jedan ubod, ispod pojasa. Gregović će ubrzo iskrvariti, a Mirković će kod šerifa izjaviti kako je upravo i želio da ovaj umre; šerif nije našao za shodno da ga opomene kako mu takve izjave ne idu u prilog.  Sudija Averill osudiće Andricu Mirkovića na smrt.

Godine 1910., mormonska populacija u Nevadi zahtijevala je da se osuđenicima ove vrste dozvoli izbor između smrti vješanjem i strijeljanja. Na ponuđeni izbor, samo će Mirković i još jedan zatvorenik (čija će presuda kasnije biti preinačena) izabrati strijeljanje. Šef zatvora ubjeđivao je Mirkovića da ne bude lud, ali je Mirković insistirao na metku, tvrdeći da će se tako sve brže završiti. Šef je znao da neće moći da nađe petoricu dobrovoljaca koji bi izvršili kaznu, pa kad je državna vlast naredila da se umjesto toga iskoristi automatski puščani okvir, dao je otkaz na funkciju. Umjesto njega, dužnost je preuzeo bivši guverner Nevade, Denver Dickenson.

U jutro 14. maja 1913., trojica nasumično odabranih zatvorenika bila su zadužena da prekinu žice, od kojih jedna aktivira mehanizam. Mirković je odbio da stavi povez na oči, zahvalivši se Dickensonu riječima “Ja vrlo dužan vama. Vi dobar čovjek prema meni.” (“I much obligated to you. You be good man to me.”) Prije nego što će puške opaliti, Mirković će još prokleti sudiju Averilla i izjaviti “Ja umirem kao vojnik!”.

Iako se strijeljanje Dickensonu učinilo kao čin malčice manje varvarski od vješanja, puščani okvir nikad više neće biti iskorišten i biće, do dana današnjeg, pohranjen u muzeju. Andrica Mirković ući će, tako, u istoriju, kao jedini zatvorenik koji je ikad ubijen strijeljanjem u državi Nevadi.

 

I ja se sad pitam, budući da je Jovo u Njujork uplovio u junu 1911., da li su se on i Andrica poznavali, da li su popili zajedno kakav burbon u kafani kod Wyatta Earpa, da nije i Jovo koga tamo nožem do’vatio, i jesu li barem nekog od Amerikanaca dobili na kartama koristeći paštrovske mote.

 
PRVI MRAK

Da je te večeri sa nama u barci bio kakav pjesnik, pa da u stihove pretoči slike. Ili slikar, da napravi ulje. Atmosfera i svjetlo su ipak, prije svega, bili filmski, no ovog puta čuvaće ih samo porozna traka sjećanja. I ono što ovom prilikom uspijem pretočiti u riječi.

Osti. Najprimitivniji i najljepši način ribanja. Prvi mrak. Bonaca – ulje je na vodi1. Motor na najmanjem gasu ili vesla. Na provi ferao i S. koji spremno i samouvjereno osmatra, stojeći u rupi. Prati se razuđeni profil obale, tačno onuda gdje plićak prelazi u dubinu. Ruta je: do Markove ponte – uvala iza Todorovića – Morinjska rijeka – iza svetionika u Lipcima – parapet na kraju Strpa, pa sve do Sopota. A onda nazad, pod nebom punim zvijezda, sa svjetlima na obali i blagim obrisima zalivskih brda, bez mjeseca.

A samo dio u Morinjskoj rijeci dovoljan je za film: s ulice dopire prigušena oker rasvjeta, ulje je na platnu morske površine, dok tanka, paperjasta magla lebdi tik iznad nje. Kroz maglu se prvi probijaju kljun barke i zupci ostiju, te mišićavi S. koji drži dugačku dršku s obije ruke, što sve dodatno doprinosi dramatičnosti. Taj dan padala je kiša i zahladilo je – nema nikog na ulicama.
Nailazimo na ogromno jato cipola. Kad shvate zašto smo tu – panično se razbježavaju, iskačući iz mora na sve strane. Ja za veslima – ne mogu da sakrijem uzbuđenje, pa glasno reagujem. S. se ne da omesti i smireno gađa. Jedan cipol sam uskače u barku, a jedan se odbija od prove i pada ponovo u more na drugoj strani. Ja predugo gledam u more oko ostiju, dok korito rijeke sve više krivuda, a treba provesti barku i ispod uskog luka mosta… Sve to s obale posmatra jedna prljavobijela guska, nervozno se premještajući s noge na nogu.

U konobi nakon toga, gledaćemo kako izlazi mjesec, jesti tek ulovljene cipole sa žara i piti Smokvicu.

 

DRUGI MRAK

Te noći zaspaću u strahu za S. Priča neposredno prije našeg rastanka dodatno će nadražiti moja čula. Sav razdražen, jedva ću utonuti u san. Osluškivaću da li se neko šunja oko kuće i bojaću se zla ljudskog, našeg balkanskog. Čuću ženske krike koji to nisu i škripu guma koje su slučajno glasne. Slušaću huk mora (pravičnog ali strogog). Iz krhkog sna probudiće me sijevanje munja i udari gromova, te teška kiša čije će mi kapi padati pravo na živce. Potpuno razbuđen, kroz škura ću gledati kako lampa u brdu kostanjičkom. Pitaću se koliko će hrabrosti biti potrebno, da li će sve to predstavljati uživanje i gdje je ustvari moj mir. Koliko treba da pobjegnem od sebe, a koliko sebi da se približim, da taj mir nađem…

 

Umor će ipak savladati strepnje, zaspaću, a onda će početi i novi dan. Poslije kiše će granuti sunce, u nekoj drugoj konobi igraćemo briškulu i trešetu, i scene će opet biti filmske2. Sve će proći, do iduće južine (“…za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost…”).

 

1 Rekao bi reditelj Darko Rundek.

2 Moti, kucanje i slišavanje, grimase i gestikulacije, graja za našim stolom i dobacivanje sa šanka, kombinacije i strategije, glumljena ljutnja i usiljeni smijeh, pelinkovci i piva.

 
 

[...]

 
 

Jedna vrlo interesantna nus pojava Internet tehnologija jeste to što nudi mogućnost da se, uz pomoć čuvanja podataka i statistike, isprate pojedini kulturološki trendovi. Recimo, Google-ova autocomplete funkcionalnost (koja je rezultat sumiranja mnogih drugih, ranijih pretraga) prvenstveno treba da olakša i ubrza unošenje željenog upita, međutim ponekad daje uvid u neočekivana pitanja za koja ljudi, globalno, konsultuju Internet. Tako je prije nekih godinu i po dana, Technology Review objavio tekst u kom se autor na sličan način bavi pretragama na temu preljube.

Primjera radi, ako unesem svoje ime u Google-ov pretraživač, sugestije koje dobijam su ‘dr vladimir nedovic’ i ‘vladimir nedovic blog’. Ok, nije strašno. Sa druge strane, ako npr. unesem ime Mila Đukanovića ;) , dobijem ‘milo djukanovic imovina’ i ‘milo djukanovic srbin’. Šta da se radi, statistika je nekad neumoljiva. Dodam li još slovo ‘k’ da započnem treću riječ, sintagme postaju ‘milo djukanovic kurir’, ‘milo djukanovic kriminalac’ i ‘milo djukanovic kuca’. Itd.

Slično tome, prateći način na koji ljudi dolaze do mojih off-stranica, redovno budem oduševljen stvarima koje ljudi traže na Internetu (s obzirom da je sajt na srpskohrvatskom jeziku, ovo se uglavnom odnosi na južnoslovenski prostor). Naprimjer, jedan trend koji sam zapazio jeste da ljudi iz Srbije i Crne Gore jako često traže informacije o Pablu Escobaru. Drugi, da su zaista čudni putevi Google-ovi, kad pojedinim pretragama narod ariva kod mene, s obzirom da ja (kao nekakvo inteligentno biće) ne vidim nikakvu vezu između riječi iz upita i sadržaja ovih stranica.

Sve ovo meni je vrlo interesantno, pa sam u tekstu želio da navedem sve najluđe upite na koje sam dosad nailazio, no čini se da WordPress ne mari za long tail, već samo čuva najčešće korišćene pojmove u pretragama. Ali ako pogledamo i samo detalje za posljednjih mjesec dana, ima dovoljno materijala za analizu.

Prvo da se osvrnem na globalnu statistiku, odnosno najkorišćenije pojmove (ovo se odnosi na period od otprilike godinu dana – prikazano na prvoj slici desno). Zanemarujući enkriptovane upite (mogu mislit čega bi tu sve još bilo), najčešće pretraživana riječ preko koje je neko nabasao na moj sajt jeste – zlo. Dosta češće nego što je za istu svrhu direktno korišteno ime autora ovih stranica. Štaviše, ako i saberem pretrage koje moje ime pišu sa i bez ‘ć’, a zlu dodam 7 pretraga bliskog pojma zlo i naopako, opet me zlo šije sa 69:64. Jedino ako iskoristim rođa Vukana (pojma nemam ko je čovjek), Nedovići vode zlo sa jednim poenom razlike. ‘Bem ti život, ko bi rek’o (1) da je naš narod toliko fasciniran zlom (da li se radi o metafizičkim kontemplacijama ili moralnim dilemama ili…?) i (2) da će mi neki primitivni Balkanci, koji su svojevremeno poslužili kao inspiracija za jedan pjesnički pokušaj, ovoliko podići PageRank (fala im đe čuli i ne čuli).
Nastavak prikazane liste je prilično neinteresantan, sem što sam u 4 slučaja dobio posjetu nakon što je neko tražio najžešće slike.

E sad da pogledamo ove pojedinačne pretrage, koje su uvijek najzanimljivije (druga i treća slika). Ok, ovdje ja vodim, mada me Pablo Escobar zajedno sa porodicom prešišava. A onda, između ostalog (komentar u zagradama moj):

- nerdovi i autizam

- kako talijani hvataju soma 

- sreća bez alkohola (e jebi ga)

- slike ne želim bolju imam najbolju (omajgad)

- pa gdje si ti meni (ko? Internet, Google?)

- zašto sve više ima travestita (kažem vam, analiza je…)

- upravo je otvoren novi kafić butik (…kulturološka)

- rosa salvaje crna gora (možda sam je pominjao, života mi, to su mi traume iz devedesetih)

- ego ce4 clear para je izgubila ukus (votafak?)

- bahata familija

- grbaljski rukopisi (Svetog Marovića jesam spominjao)

- crnci goli (ekju mi? rekli bi majamski Kubanci)

- ulignji špaher (e ovaj mi se sviđa i dobrodošao je)

- nadima me mlijeko (da probate sojino? stvarno ne znam šta da kažem :) )

Uz to dosta Escobara i, na kraju, sveprisutno zlo.

Interesantno, zar ne?
 

kategorije: drugo, razni bullshit
tagovi: , , ,

On je project manager i partner u jednoj maloj dizajnerskoj kući.

Ona ima moć ali ne i stabilnu vezu.

Nakon seksa, u krevetu ugovaraju poslove.

Sve što on želi je da zaradi pare od kojih će na odmor povesti svoju ženu i svoju djecu.
 
 
P.S. Može se čitati iz feminističkog, utilitarističkog, antropološkog, filozofskog ili biznis ugla.