Transkript predavanja o slobodnom obrazovanju profesora Hrvoja Jurića sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je 3. novembra, u jeku studentske blokade, održao na Filozofskom fakultetu u Beogradu (preuzeto sa www.kontra-punkt.info).

Hvala i hvala svima vama, meni je drago da sam ovdje i na neki način sam i ponosan što sam ovdje jer mislim da i vi imate razloga da budete ponosni na ono što ste pokrenuli, na neke male uspjehe koje ste do sad postigli i nadam se da ćete postići neke veće uspjehe, odnosno, da ćete ostvariti svoje konačne ciljeve.

Dok sam dogovarao šta bi mogla biti tema ovog predavanja sa radnom grupom za alternativna predavanja, razmišljao sam da bi to trebalo biti nešto što bi bilo adekvatno za ovu situaciju i za probleme koji su ovdje naprosto neizbježni. Da sam ekonomist, mogao bih govoriti o javnim financijama, o državnim budžetima, o problematici školarina; da sam politolog mogao bih govoriti o javnim politikama s obzirom na problematiku visokog školstva, ali sam ja ipak, možda na vašu žalost, filozof, pa sam pomislio da bih trebao izabrati neku temu kroz koju bih mogao doći do onoga što je bitno, onoga što je suštinsko u ovoj cijeloj priči, odnosno, da bih trebao zaći iza uobičajne predstave ili percepcije ove situacije.

Osim toga, kao etičar sam tražio nešto što bi nam ovaj kontekst i pitanja koja se u njemu pojavljuju, prikazao ne samo kao društveno politički, već i etički relevantne teme. I tako sam onda došao do ove najavljene teme: Obrazovanje i sloboda. Ta dva pojma su pojmovi koji se dotiču suštine problema koji muče vas ovdje, koji muče nas u Zagrebu, koji muče studente i akademske radnike širom Evrope i svijeta. Takođe ova dva pojma, po mom mišljenju, spadaju zajedno, to su pojmovi koji su unutrašnje ili najunutrašnjije povezani, pojmovi koji su najuže povezani, pojmovi za koje možemo reći da nema jednog bez drugog. Da parafraziram jednu sentencu starog Imanuela Kanta, mogao bih reći da je sloboda bez obrazovanja sljepa, a da je obrazovanje bez slobode prazno. Manje-više implicitno ja ću pokušati odgovoriti u ovom izlaganju na dva pitanja. Prvo pitanje je: šta je to sloboda, a drugo pitanje je: kome ili čemu služi obrazovanje?

Uz to ću pokušati odgovoriti i na pitanje na koji se način oduvijek i u kom kontekstu međusobno uvjetuju obrazovanje i sloboda. Ali vas neću suviše opterećivati sa nekim izvanvremenskim, metafizičko-pedagoškim pitanjima jer ni sam ne mogu da se apstrahiram od toga da govorim na jednom specifičnom mjestu, u jednoj specifičnoj atmosferi. Ne mislim samo na ovaj prostor, nego na cijeli kontekst blokade Filozofskog fakulteta u Beogradu, gdje se problematika slobode i obrazovanja pojavljuje u sasvim specifičnom svijetlu.

Hoću reći da povod našeg okupljanja, to je vaš studentski ustanak, otkriva u dubljem smislu jednu veliku zabrinutost za stvar obrazovanja i slobode. Drugim riječima, otkrivamo da se danas i ovdje i obrazovanje i sloboda nalaze u velikoj opasnosti, tako da su vaša pobuna i otpor sa jedne strane odbrana obrazovanja i slobode, a sa druge strane protivljenje sve snažnijim tendencijama oneslobođivanja, odnosno porobljavanja od strane ekonomsko-političkog sistema kao i borba protiv drugih tendencija, a to je – sistematska neobrazovanost. Da upotrebim izraz austrijskog filozofa Konrada Paula Lismana, dakle “neobrazovanost, to je rezultat rastuće birokratizacije i komercijalizacije obrazovanja koja se protura pod imenom bolonjske reforme”.

Posebno posljednjih godina, iako zapravo nikada nije bilo mnogo drugačije , područje obrazovanja je poligon za intenzivne eksperimente koje provodi država. Naravno, u svrhu jačanja njezine vlastite moći. Ali paradoksalno je da se i u odnosu na obrazovanje, pogotovo na ono visokoškolsko, može govoriti o tendenciji slabljenja države. U onoj mjeri u kojoj država, i to sve više, služi interesima tzv. slobodnog tržišta i kapitala, ciljevi ovih državnih eksperimenata sa obrazovanjem, ili bolje rečeno, njihovih strategija, definirani su od strane ekonomskog kapitalističkog sistema, ali na taj način da to nikada nije javno deklarirano.

Drugim riječima, država se nikada ne ustručava da kaže kako organizira obrazovanje za neke više svrhe, pri čemu se ne uzima u obzir ono što sami pojedinci trebaju i žele od obrazovanja. Dovoljno je ovdje navesti one brbljave floskule o obrazovanju usmjerenom ka stvaranju društva znanja u kojem su očigledno pojedinci tek objekti obrazovanja, ali i objekti uopće. Dakle, sredstva za postizanje tih viših ciljeva. Ali, kapitalizam nije toliko brbljav kao država, naime, kapitalizam djeluje uvijek iz potaje. Kapitalizam upravo živi na račun toga što svoje ciljeve ne deklarira javno, nego ih maskira i podvaljuje i to upravo tako što pokušava svoje interese prodati ljudima kao da su to njihove vlastite potrebe.

Tim ciljevima, ciljevima države i kapitala, podređen je danas čitav sistem obrazovanja. Tome služi hiperinflacija obrazovanja, njegovo totalno programiranje i totalni nadzor od strane političkih i ekonomskih institucija. Iako se te tendencije mogu pratiti i na nižim razinama obrazovanja, tj. u osnovnom i srednjem školstvu, na razini visokoškolskog obrazovanja, postaje jasno o čemu se zapravo radi. Naime, decentni bolonjski proces, unificiranje školovanja na evropskoj, a zapravo na svjetskoj razini, samo nam na prvi pogled može izgledati kao liberalizacija visokog školstva i oslabljivanje tradicionalnog hijerarhijskog humboltovskog krutog sistema univerzitetskog obrazovanja. Čarobne riječi poput kompatibilnosti, fleksibilnosti ili protočnosti prikrivaju nešto što je kudikamo još i gore od podvrgavanja univerziteta državi gdje je barem deklarativno postojala autonomija univerziteta, kao autonomne i samosvrhovite sfere obrazovanosti, znanosti i znanja. Pod krinkom bolonje, univerzitet se sada podvrgava moći kapitala. Sistem koji se nameće univerzitetskom obrazovanju, samo je preslikavanje sistema neoliberalističkog kapitalizma u sferu obrazovanja. Kao i slobodno tržište roba i kapitala, tako je i tržište znanja dirigirano od onih koji jedini profitiraju od njega, jer su oni ti koji definiraju šta je to sloboda. Podvrgavanje sistema obrazovanja jednom centru, neuhvatljivoj, ali svemoćnoj nad-instanci, predstavlja centralizaciju koja sama po sebi sužava prostor slobodne organizacije, slobodnog djelovanja i slobodnog mišljenja uopće. Koliko ima privida slobode u neoliberalističkom kapitalizmu, toliko privida slobode ima i na bolonjskom univerzitetu.

Kao i inače, i ovdje se pokazuje da je novi kapital još opasniji neprijatelj od stare države, barem zbog toga što je on fluidniji, što je fleksibilniji i što je mimikričan, pa ga je zato teže locirati i teže mu se suprotstaviti. Preopterećivanjem profesora i studenata administrativnim i birokratskim obavezama, pretvaranjem sekundarnih ciljeva obrazovanja u primarne, segmentiranje i usitnjavanje studija i samog nastavnog procesa, promoviranje principa natjecanja kao mjerila uspjeha, kreiranje i procjenjivanje obrazovanja i obrazovanosti po tržišnim kriterijima itd., samo su neke od karakteristika te nove obrazovne paradigme. Možda sve to trenutno uspijeva zavesti obije strane u obrazovnom procesu, i nastavnike, odnosno profesore i učenike, odnosno studente i stvoriti im dojam lepršavosti obrazovnog procesa i instrumentalne iskoristivosti stečenoga znanja, ali su posljedice toga katastrofalne.

Ukazat ću samo na dvije posljedice koje mi se čine posebno važnim. Sa jedne strane, ove tendencije koje sam naveo, uništavaju cjelinu, odnosno cjelovitu sliku koja je važna i za smisao obrazovanja, znanosti i znanja uopće, kao i za individualno osmišljavanje obrazovanja i stjecanje znanja. Smisao, naime, uvijek dolazi iz cjeline. Ali pod cjelinom ja ovdje ne mislim na neki totalitarni, nametnuti sistem, već na cjelinu ili cjelovitost koju pojedinac ili neka zajednica stvaraju iz svoje slobode kao orijentacijski okvir svog vlastitog života ili pojedinih njegovih dimenzija. Kad ne znate, u slučaju obrazovanja, čemu sve to služi, a permanentno vam se nude gotova rješenja,odnosno pripremljeni odgovori na pitanje čemu vaše obrazovanje služi, kada nemate pregled nad cjelinom vlastitog obrazovanja i sistema obrazovanja općenito, lako vas je izmanipulirati, a to se upravo i radi.

Sa druge strane – a to smatram drugim problemom, univerzitet, a osobito humanistički segment visokoškolskog obrazovanja, uvijek je, bez obzira na veću ili manju ovisnost o političko-ekonomskom sistemu, bio izvorište kritičke svijesti koja je po definiciji subverzivna. Ako se pobijedi univerzitet u ovim recentnim gibanjima, pobijedit će se jedan važan, a možda i ključan remetilački faktor u jednoj idili vrlog novog svijeta neoliberalističkog kapitalizma, naime, ako zapriječite priljev samostalnih, kritički orjentiranih pojedinaca, zacrtani put totalne kontrole biće vrlo brzo i asfaltiran. Teoretičar Ivan Ilič, na koga ću se nešto kasnije navratiti, rekao je da se u postojećem obrazovanom sistemu brka nastavu sa obrazovanjem. A u bolonjskom procesu, rekao bih, ide se i korak dalje, zapravo, korak unatrag. Studenti, ali i profesori prinuđeni su da se većinu vremena bave organizacijom studija, tj. birokracijom, i problemima koji stvara sam organizacijski sistem. Ostatak vremena posvećen je klasično shvaćenom obrazovanju, a istinski slobodno obrazovanje je cilj koji je sad još udaljeniji nego prije.

Slobodno obrazovanje znači prvenstveno rad pojedinca na sebi, samoizgradnju osobe. U tom smislu, obrazovanje je u suštini samosvrhovito. Ono u prvom redu treba da služi pojedincu koji se obrazuje. Iz perspektive države i kapitala, takvo se obrazovanje čini nesvrhovitim i beskorisnim jer oni uvijek teže instrumentaliziranju pojedinca, pa i obrazovanja, u svoju vlastitu korist, a to je ojačavanje državne moći ili uvećanje kapitala, pri čemu kao prva žrtva pada pojedinac, koji bi trebao biti subjekt, cilj i svrha obrazovanja. Sloboda obrazovanja znači da pojedinac sam ima slobodu da odluči što, kako i koliko. Naravno, to ne govori protiv svake forme obaveznog obrazovanja, npr. osnovnog obrazovanja za djecu, ali naglasak bi uvijek trebao biti na pitanju kako i na koji način, a odgovor na to pitanje trebao bi biti dan iz perspektive pojedinca u skladu sa njegovim mogućnostima, interesima, potrebama, željama, sposobnostima i ciljevima. Slobodno obrazovanje treba biti pomoć, a ne vođenje. Mladim osobama, kao primarnim, ali ne i jedinim subjektima obrazovanja treba pomoći da razviju kritičko mišljenje. Naravno, oko toga se svi slažu, ali takvo kritičko mišljenje podrazumijevalo bi i propitivanje autoritativne, pa i autoritarne strukture, uključujući i same obrazovne autoritete. Zvuči kao tautologija možda, ali slobodno obrazovanje bi trebalo biti obrazovanje za slobodu.

U tom smislu treba shvatiti i npr. ‘pedagogiju potlačenih’ koju je razvijao Paulo Ferer, gdje je obrazovanje bilo sredstvo emancipacije potlačenih pojedinaca i društvenih slojeva. O tome govori i maloprije pomenuti Imanuel Kant kada govori o prosvjetiteljstvu – aufklerung ili lajtung, kako hoćete. Prosvjetiteljstvo je, po Kantu, izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti. Šta to znači? Kant hoće reći da je čovjek sam kriv za svoju nezrelost zato što se oslanja na sve i svašta, na religiju, na državu, na druge institucionalne autoritete, na predrasude, stereotipe itd., a ne na samoga sebe kao na umno, i time slobodno biće.

Prema tome, naš obrazovni sistem je ne samo antiliberterski, usmjeren protiv slobode, nego je također i antiprosvjetiteljski. Naravno da mladima treba poticaj i pomoć u stjecanju znanja koji će im pomoći u osamostaljivanju i stecanju vlastite životne orijentacije. Ali ta pomoć nije isto što i savijanje stabla po dnevnoj modi, kako je još u 18. stoljeću Žan-Žak Ruso opisao nezadovoljavajući sistem obrazovanja. U horizontu slobode, obrazovanje, koje je po definiciji neki oblik odlikovanja i usmjeravanja, može biti slobodno, naravno ako se ispravno shvati sloboda i ako se uspješno balansiraju unutrašnje protivurječnosti slobode.

Ohrabrujuće je da se otpor sadašnjem sistemu obrazovanja u posljednje vrijeme pojavljuje sve češće, pa i kod nas, o čemu svjedoči ovo mjesto gdje se nalazimo. Ali problem je to što čak i kada se artikulira nezadovoljstvo i kada se nezadovoljnici organiziraju poput vas, često ne postoji neka vizija nečeg drugog i drugačijeg, ne postoje neki alternativni koncepti i alternativni modeli, barem neke regulativne ideje kojima bi taj alternativni model bio vođa. U tom smislu, jedan anti-autoritarni slobodarski pristup može ponuditi korisne odgovore. Zato ću pokušati sada reći nešto o problematici obrazovanja iz te slobodarske perspektive, koja nije nužno ideološki isključiva, u smislu da je anarhistička ili tako nešto, nego je ona prije neka vrsta provokacije za radikalno promišljanje obrazovanja i slobode.

Ono što prvo treba istaknuti, jest da se slobodarska ideja obrazovanja iznimno suprotstavlja ideji hijerarhije, odnosno, autoritetima i strukturama koji se formiraju u skladu sa tim na svim razinama – od porodice, do države. Postojeće hijerarhijske strukture, dakle, treba destabilizirati, ali prije toga one moraju biti raskrinkane, odnosno, prethodno treba pokazati da su one povijesni konstrukt koji u najmanju ruku ne smije biti samorazumljiv i neupitan, kao što takav ne smije biti ni jedan po-inerciji-proglašeni ili samoproglašeni autoritet. Dakle, taj hijerarhijski model, hijerarhijski obrazac i institucije koje su se formirale u skladu sa njim su jednom nastale i tek onda su prihvaćene kao samorazumljive i nadalje se, naravno, ne preispituju u svijetlu potreba onih zbog kojih su navodno i nastale. Iz toga proizilazi kao prvo da su te institucije izgubile kontakt sa bazom zbog koje, barem deklarativno, postoje, a kao drugo, proizilazi da one same definiraju i same rješavaju probleme, dok problemi ostaju neriješeni na onim razinama koje te strukture sa svojih visina, ne mogu čak niti percipirati. Ovaj jaz između okamenjenih institucija i žive materije koju čine pojedinci, ljudske zajednice, dakle mi – ljudi, rezultira onim što stoji u samoj srži hijerarhijske ideje i prakse, a to je nejednakost, odnosno koncept po kojem osvajanje vlasti, odnosno, pozicija moći od strane jedne osobe ili grupe ljudi, omogućuje toj osobi ili grupi ljudi da održava postojeća ili definira nova osnovna načela i konkretne smjernice nas kao razvlaštene ili obesnažene većine ljudi i da to provodi u praksi. A to je moguće zato što postoje ti nadindividualni, apersonalni kolektiviteti, umjesto da se kolektiviteti na različitim razinama i kolektiviteti na različitim stupnjevima složenosti formiraju kao zajednice autonomnih slobodnih pojedinaca, koji sami odlučuju o načinu na koji će se udruživati, itd. U svakom slučaju, tom hijerarhijskom pristupu koji uvijek kreće odozgo, suprotstavlja se ovaj slobodarski pristup odozdo. Ako neka hijerarhija uopće mora postojati, a ovdje bolje govoriti o nekoj strukturi, nego o hijerarhiji, onda ona mora biti potvrđena i stalno potvrđivana u bazi. Slobodarski pristup dakle, kao antihijerarhijski, stavlja akcenat na sadržaj, odnosno na pojedince i one kolektivitete koji se uvijek sastoje od pojedinaca, u kojima uvijek vidimo pojedince da tako kažem, a ne stavlja akcenat na formu, odnosno na institucije i birokraciju. Institucije koja se popunjava uvijek, kako to inače biva, izabranom manjinom pojedinaca kako bi oni vladali nad većinom. Dakle, naglašava se ujedno i jednakost, a ne elitizam, naglašava se kriticizam, a ne konformizam, naglašava se odgovornost, a ne moć, naglašava se solidarnost, a ne opći interesi koje definiraju ti samoproglašeni autoriteti. Ta slobodarska ideja je naravno individualistička, ali taj individualistički stav nije atomistički, već on podrazumijeva različite i fleksibilne modele organizacije međuljudskih odnosa.

Tom hijerarhijskom pogledu na organizaciju, ovdje se suprotstavlja drugačiji oblik organizacije, odnosno koncept mreže, horizontalnost, a ne vertikalnost. Takvo zaživljavanje može se omogućiti jedino ako se stavi naglasak na dva pojma, dva etička pojma, koja bi se mogla staviti u središte etike primjerene tom slobodarskom pristupu. A ti koncepti su ‘odgovornost’, kao koncept koji tendira od onog pojedinačnog, prema općem, i ‘solidarnost’ , kao koncept koji tendira od onog općeg, ka pojedinačnom. Dakle, po strani od egoističnog kvazi-individualizma ili kvazi-atomističnog kolektivizma, ovdje se promovira jedan odgovorni individualizam ili bolje rečeno, jedan solidarni kolektivizam.

Takav slobodarski pristup, takav jedan zahtjev za radikalnom društvenom promjenom se odnosi i na obrazovanje. Jer obrazovanje u današnjem društveno-političko-ekonomskom sistemu je naravno obrazovanje za taj sistem. Ono što sistem jest, odslikava se u obrazovanju, a zauzvrat, obrazovanje pomaže održavanju tog i takvog sistema. Slobodarski pristup obrazovanju koncentrira se prvenstveno na pitanje organizacije, na ono o čemu sam do sada govorio, dakle, o hijerarhiji i njezinim posledicama, također se bavi i sa tome pripadnim pitanjem vrijednosti.

Dakle, smatram da su danas problemi obrazovanja ujedno i problemi obrazovnog sistema i problemi obrazovnog procesa i problemi cilja, odnosno smisla, odnosno vrijednosti obrazovanja. Ja sada neću ulaziti dublje u te detalje, jer naravno, što bih dublje išao, to bih vas više davio, nego ću pokušati staviti samo nekoliko naglasaka koji su usko vezani uz to.

Maloprije sam vam spomenuo teoretičara Ivana Iliča, čija je knjiga „Deschooling Society“, kod nas prevedena 70ih godina pod nazivom „Dole škole“, i svi oni koji je nisu čitali, mislim da bi je trebali pročitati jer je ta knjiga, uprkos tome što su decenije prošle, i dalje aktuelna. Ivan Ilič je rekao da se u postojećem sistemu obrazovanja, a postojeći sistem obrazovanja je isti bio i ’70-ih i danas, sa tendencijom da bude još i gori, brka obrazovni sistem sa procesom obrazovanja, ali da se, također, i proces obrazovanja – brka sa suštinom obrazovanja. Ta strukturalna greška, prema Iliču, metastazira na sve razine obrazovanja, kao što metastazira i na sve sfere društva. Ilič kaže da se u tom sistemu uči učenika da brka nastavu sa obrazovanjem, brka se prelazak u viši razred sa obrazovanjem, diploma sa stručnošću, a tečno izražavanje sa sposobnošću kazivanja nečeg novog. Također se učenike prisiljava, a to se naravno odnosi i na studente, da se umjesto vrijednosti prihvaćaju usluge, kao što se općenito u društvu liječenje brka sa brigom o zdravlju, socijalni rad se brka sa boljim životom zajednice, policijska zaštita sa sigurnošću, kao i vojna ravnoteža sa nacionalnom sigurnošću, a jurnjava za novcem se brka sa plodonosnim radom. Definicija zdravlja, učenja, dostojanstva, nezavisnosti, stvaralaštva svodi se, kaže Ilič, na djelatnosti ustanova i institucija koje tvrde da da služe njihovom ostvarivanju.

I u tom smislu Ilič predlaže „deschooling“, odnosno „rasškolovavanje“, i to kako samih škola, tako i društva u cjelini. Ta riječ, „schooling“, zapravo znači institucionalizaciju vrijednosti, a tom je procesu podvrgnuta i škola i društvo u cjelini. Naravno, to rasškolovavanje ne znači nikako instant ukidanje škola, nego prije svega radikalne promjene unutar škole, odnosno sfere obrazovanja. To bi dalje trebalo da vodi radikalnim općedruštvenim promjenama, u onom smislu u kojem je škola jedno od ključnih linija ovih obrazovnih procesa u društvu. Dakle, na tragu ovih ideja, i Iličevih i nekih drugih koje ću ovom prilikom preskočiti, dolazimo do zaključka da bi obrazovanje uvijek trebalo služiti pojedincu, njegovom vlastitom samoostvarenju putem stjecanja različitih znanja i vještina, a ne tom sistemu, apersonalnom, ali itekako moćnom.

Danas je, naravno, drugačije – rad na sebi, znanje koje je samo sebi svrhom, slobodna odluka za oblik i intenzitet obrazovanja, su pali u drugi ili deseti plan pred usmjerenim i strogo kontroliranim obrazovanjem. Promoviraju se, kao što sam rekao već, kvazi-individualističke vrijednosti, koje služe jedino napretku postojećeg sistema, ili jednostavnije rečeno, tržišne vrijednosti. Današnji sistem, kao što kaže Ivan Ilič, obrazuje za život potrošnje, za konformizam, gdje se sloboda sastoji jedino od slobode izbora da se izabere između različitih standardiziranih proizvoda, a ne za život akcije, za kritički pristup i propitivanje temelja sistema – za ono što omogućuje istinsku slobodu izbora i slobodu uopće.

Strukturalni pritisak koji onemogućuje pravu slobodu izbora, zamagljuje pravi cilj i smisao obrazovanja, tako da današnje obrazovanje počiva na istom modelu, kao i poduzetništvo, kao i biznis, jer polazi od ulaganja i očekivanja profita. Obrazovanje bi se moglo usporediti i sa kobasičarstvom, odnosno izradom kobasica, zato jer se bazira na industrijskoj obradi neke žive materije, u jedan gotov, standardiziran, ali na kraju krajeva, jedan beživotan proizvod. Kako je to moguće? To je moguće zato što se ljude, pogotovo mlade ljude koji su, naravno, uvek porozniji za utjecaje, odgaja, a ujedno i obrazuje za to da budu pasivni glasači u političkom smislu i pasivni potrošači u ovom ekonomskom smislu. Dakle, da konzumiraju i da glasaju i da to smatraju svojom slobodom.

Jučer sam, putujući prema Beogradu, čitao zagrebačke novine, odnosno kulturni magazin „Zarez“, u kojima sam našao sjajan tekst od Brusa Levina, koji se zove „ Osam načina za zatiranje pobune među mladim Amerikancima“. Brus Levin zaista sistematski, ali ovako sažeto, u osam točaka iznosi glavne mehanizme pasivizacije mladih Amerikanaca, ali budući da svi živimo u jednoj globalnoj americi, to se odnosi i na nas. Navešću vam te razloge i samo ću istaknuti tri točke. Kao prvu točku, on navodi studentske kredite, nešto što je u Americi već odavno stvarnost, a kod nas tek dolazi. To je jedan mehanizam kojim se pasivizira mlade Amerikance, one naravno koji su u sistemu visokoškolskog obrazovanja. Druga točka je psihopatologizacija i medikacija nesuradljivosti, dakle to da se neizlaženje u zagrljaj sistemu i neprihvaćanje sistema zdravo za gotovo već i u ovim dokumentima Američke psihološke organizacije smatra bolešću „poremećaja neprijateljskog i prkosnog ponašanja“. Zatim, postoji i ovaj mehanizam normalizacije nadzora, dakle to da se mladi od svoga rođenja, od svojih prvih svjesnih kontakata sa stvarnošću susreću sa nadzorom roditelja i drugih institucija i u tom smislu smatraju nadzor nečim neproblematičnim. Zatim, sljedeći taj mehanizam je televizija, to već znamo, ali on to vrlo dobro i sažeto objašnjava. I na koncu to je fundamentalistička religija i fundamentalistički konzumerizam. Dakle mladi Amerikanci se stavljaju pred izbor ili da budu fundamentalisti u religijskom smislu ili da budu fundamentalisti u ovom konzumerističkom smislu, ali u svakom slučaju fundamentalisti, što naravno pritišće i i potiskuje svaku kritičku svijest.

E sad, ova tri mehanizma pasiviziranja mladih koji se tiču obrazovanja: prvi mehanizam jeste „škole koje te uče suradljivosti, a ne demokraciji“, citirat ću: „generaciju ranije o problemu obaveznog školovanja se naširoko raspravljalo kao o sredstvu autoritarnog društva, ali kako taj problem postaje sve teži, o njemu se sve manje govori. Većina školskih razreda, bez obzira na temu, prirodno socijalizira učenike da budu pasivni, da prihvaćaju činjenicu da njima upravlja neko drugi, da poslušno izvršavaju naredbe, da ozbiljno prihvaćaju nagrade i kazne koje im dodjeljuje sistem, da se prave da mare za nešto za šta ih uopće nije briga i da su nemoćni promijeniti situaciju u kojoj se nalaze. Učitelj može držati predavanje o demokraciji, ali škole su u biti nedemokratska mjesta“. To kad kaže škole, on misli na sve škole u čitavom rasponu obrazovanja, sve do univerziteta. Druga stvar koja se tiče pasiviziranja jesu testiranja, kao dril podvrgavanja neutemeljenom autoritetu. To je, kako kaže Levin, tiranija standardiziranim testiranjem koja stvara strah, a strah naravno onemogućuje svako autonomsno djelovanje pojedinca. I konačno, točka „posramljivanje mladih koji ozbiljno shvaćaju svoje obrazovanje, ali ne i školovanje“. Naime, on ukazuje na paradoks. Kaže: „usprkos antiobrazovnom učinku standardnih škola, djeci i njihovim roditeljima sve se više ispire mozak propagandom da dijete ne voli učiti ako ne voli školu“. Tu negdje ima zgodan citat, samo ga ne mogu ovaj čas pronaći, naime to je citat od Marka Tvena, koji je rekao jednom prilikom da nikada nije dopustio da mu školovanje onemogući obrazovanje.

Eto, to je bilo nešto što mi je bilo važno u ovom kontekstu zbog toga što je sažeto i navedeno na jednom mjestu, iako su to stvari koje su manje-više poznate, ali nije na odmet da ih se podsjetimo s’ vrijemena na vrijeme. Ono što bih sad htjeo reći je da sam možda tokom svog izlaganja suviše naglašavao tu individualnu narav i smisao obrazovanja, odnosno to da se trebamo podsjetiti kako je obrazovanje samosvrhovito u tom smislu da prije svega i na kraju krajeva treba služiti razvoju pojedinca. To sam više puta naglasio kako bih otklonio dvije već duboko ukorijenjene teze koje prihvaćaju mnogi bez ikakvog propitivanja, dakle da obrazovanje nije ništa ako nije upregnuto u kola države ili nacije, kao i ta druga teza da obrazovanje ne služi ničemu ako se ne može prodati na tzv. tržištu rada, dakle ako ne služi uvećanju profita i kapitala. To želim otkloniti.

Ali ja ipak ne želim reći da obrazovanje pojedinca nema nikakve veze sa drugim pojedincima, sa zajednicom, kolektivom i društvom. Upravo suprotno – ja smatram da i smisao i individualnog obrazovanja i smisao jedne individualne egzistencije se ispunjava u zajednici, doprinosi zajedničkom prosperitetu i zajedničkom dobru. Međutim, ja takav svoj stav strogo razlučujem od ovoga lažnog individualizma u suvremenom liberalizmu, koji je zapravo perverzija onoga izvornog liberterskog individualizma koji je završio, kako vidimo, u jednom čistom ekonomističkom neoliberalizmu, u jednom antisocijalnom neoliberalnom kapitalizmu. Odnosno, protivan sam tom izopačenju individualizma u tržišno-individualistički kolektivizam koji promovira anonimnost, pasivnost i, na kraju krajeva, glupost. Ja smatram da se mogu i moraju međusobno povezati istinski individualizam i istinski kolektivizam, ali jedino pod vidom slobode, odnosno pod vođstvom odgovornosti i solidarnosti, što su za mene ključni etički pojmovi u cijeloj ovoj problematici.

Kada govorim o odgovornosti i solidarnosti, mislim na cijelo društvo, ali i sfera obrazovanja, iz više razloga, morala bi biti avangarda u tom smislu. Naravno da se nama postavlja pitanje šta da se radi u ovako kritičnoj situaciji kada se morate boriti za takoreći golu egzistenciju u ovome sistemu u kojem nastojite preživjeti. Mi smo nažalost pred velikim zadacima i pred snažnim kontratendencijama koje nas permanentno onemogućavaju da te zadatke ostvarimo. Mi bismo se trebali istovremeno osnaživati i osvještavati kao pojedinci i kao zajednica i prepoznavati i artikulirati probleme sa kojima se suočavamo, i organizirati se i boriti se, kako u društvu općenito, tako i u sferi obrazovanja i znanosti, jer, naravno, znanost i obrazovanje imaju posebnu obavezu da se sa tim problemima bave.

To nas sve skupa tjera da se istovremeno borimo na dvije razine, da vodimo dvije paralelne bitke. Dakle, da se borimo protiv zaglupljivanja i pomračenja uma, što znači da se obrazujemo, a sa druge strane da se borimo protiv tog sistema koji pomračuje naš um i kolektivni um, nastojeći izgraditi, odnosno ojačati alternativne vrijednosti, alternativno zajedništvo, alternativno obrazovanje.

Također sam nedavno, razmišljajući ujedno i o ovim temama, čitao jedan kratki, ali zanimljivi i bombastičan, rekao bih čak, spis od poznatoga mislitelja Petra Kropotkina koji nosi za ovu priliku vrlo signifikantan naslov „Omladini“. Kropotkin kaže u tom svom spisu, koji je i izuzetno aktuelan, iako je pisan znate već kad, da u aktuelnom društvu znanost nije ništa do predmet luksuza koji služi kao ugodnost nekolicini privilegiranih i ostaje apsolutno nepristupljiva stvar velikoj masi čovječanstva. Zapravo ovaj Kropotkinov sažetak stanja znanosti i obrazovanja u, mogli bismo reći, tadašnjem društvu, ne dolazi iz prošlosti, nego bismo prije mogli reći da dolazi iz budućnosti. To bi moglo biti ono što nas čeka. Ali Kropotkin izvodi iz toga jedan zaključak koji je za jednog naučnika, kakav je on bio, možda malo iznenađujući. On kaže „Sad nije više vrijeme da se potajno sakupljaju istina i znastvena iznašašća, naprotiv, treba širiti istine, otkriti znanošću, treba ih uvesti u život i učiniti ih zajedničkim vlasništvom“. I sad, nakon što je iznio i tu ideju da treba zaustaviti ili makar staviti na ‘stand by’ znanstveni napredak kako bismo izborili uopće uvjete za razvoj znanosti i obrazovanja, on govori sljedeće, i to bih možda iskoristio kao zaključak ovoga što sam ovdje pričao: „I onoga dana, koji nije tako daleko, ma što govorili vaši profesori, kad se onoga dana bude oživotvarala promjena za koju ste radili, onda crpeći nove snage od znanstvenog kolektivnog rada i sa moćnim utjecajem radnika, koji će doći da posvete svoje snage za taj rad, onda će se i znanost podići, a to podignuće prema brzom napretku u našim danima, sličit će jednoj prostoj školskoj vježbi. Tek onda ćete se moći nauživati znanosti i to uživanje biće slobodno svakome“.

Vi, naravno, ne možete, kao što ne mogu ni ja, čekati ostvarenje jedne lijepe ideje, odnosno, ostvarenje utopijskih ciljeva koji, naravno, moraju biti pred nama kao regulativne ideje, nego se morate boriti danas. Ali, u svakom slučaju, ne smijete zaboraviti na takve ideje, ne smijemo zaboraviti na takve ideje i koliko god se trudio da ne završim patetično, čini mi se da moram završiti tako patetično, a što se tiče samog zaključka, razmišljao sam dugo, ali sam ga pronašao tek kada sam došao ovdje, sviđa mi se : „Vreme je da shvatimo gde se nalazimo, stanje je kritično“. Hvala.

Samo još nešto, kao što je Levin rekao i k’o za vraga sam to citirao, profesori pričaju o demokraciji, ali vas ne mogu naučiti demokraciji. Tako sam ja isto ovdje sjeo za katedru i održao svoje predavanje „ex cathedra“, ali volio bih da diskutiramo, pa mogu ja sjesti dolje na pod ili vi ustati se, da napravimo nešto kako bi razbili ovu distancu, da možemo dalje diskutirati.