Kulturni šokovi – ono što me je na prepad formiralo.

Kotor, ~1993.
Na skalama ispred zgrade Ujedinjenih Nacija u Dobroti opominjem malog plavog manitog, kojega je zamalo udarilo auto. Na mene se sručava čitava lavina polnih organa – pogrdnih izraza izrečenih od strane njegove majke grotesknog izgleda, valjda što sam se usudio da prigovorim njenom sinu. Ostajem zamrznut do kraja večeri.
–
Beograd, 1995.
Na moje pitanje slučajnom prolazniku – kako da dođem do Skupštine grada – čovjek četrdesetih godina, bradonja, odgovara obraćajući mi se sa vi! U tom momentu imam šesnaest godina. U grad se vraćam srećan.
–
Podgorica, 1999.
Nakon jednog vjenčanja, najraspalijim od svih auta nas šestoro krećemo se za Budvu, usput pjevajući i mašući kroz prozor drugim ljudima. Na Zabjelu dugo i bolno pretičemo jednu taksi Ladu, a na slijedećem semaforu stajemo ispred nje, ne primjećujući da nam auto polako klizi unazad. Ubrzo zatim, istovremeno se otvaraju oboja prednja vrata – kod vozača interveniše taksista, dok sa suvozačeve strane vidimo da ulazi samo pištolj, koji šara po nama na zadnjem sicu. Poslije toga se sjećam samo cetinjskog hvalisanja i cetinjskih muških suza.
–
Key West, Florida, 2000.
Na ulici, nakon parade Fantasy Festa, gledam nadrealne, groteskne scene u kojima cure pokazuju momcima grudi za nagradu u vidu šarenih plastičnih perli. Na jednom balkonu se dešava felacio. Okean, pijesak i palme na 90km od Kube vraćaju me u život.
–
New York City, 2001.
Nešto poslije podna tog sunčanog majskog dana, u Central Park dolazi mladi par, poslovno obučen. Na travu stavljaju prostirku, a onda iz torbe vade bocu šampanjca i dvije čaše. Skidaju odijela i ostaju samo u donjem vešu, prije nego što će se kucnuti čašama. Ja čitam Crnjanskog pod drvetom.
–
Amsterdam, 2004.
Nakon vrlo rizičnog, pogrešnog skretanja u tunel koji ogromnom nizbrdicom vodi van grada, policija strpava nas i bicikla u kola. No umjesto u stanicu, odvode nas do diskoteke u koju smo namjeravali otići prije greške.
–
Berlin, 2007.
Poslije svih times squareova, te moderne arhitekture à la Frank Gehry, naučnika u meni potpuno bez teksta ostavlja Sony Center na Potsdamer Platzu. Poslije svih muzeja, spomenika, crkava i galerija u koje sam ulazio, emocijom me potpuno razbija Jüdisches museum.

To be continued…