| PRAVA STRANA

 

Mali se budi prije sedam,

ja još umoran od prethodnog dana,

autobus udara ženu i mi izlazimo,

biće to dugo putovanje ka muzeju.

 

Poslije se družimo s CoBrom i Miróom,

nervira nas obojicu mlada Holanđanka,

ali uživamo u bojama i slažemo kocke,

ništa nam neće ovaj dan pokvarit.

 

Iskačemo i zaranjamo u šumu,

on spava otvorenih usta,

lišće je žuto i boje su jesenje,

ja mislim na Midasa i njegov esej*.

 

Konjak vrijeme i konjak boje,

taman paše konjak uz ovaj lijepi umor,

Holanđane sam počeo da doživljavam kao svoje,

nerviraju me koliko i oduševljavaju.

 
* Midas Dekkers u svom eseju u de Volkskrantu, “Idealna jesenja šetnja”, piše kako “Jesen predstavlja Majku Prirodu koja još, zavaljena u fotelji, popije konjak prije nego zadovoljna utone u svoj zimski san.”.

Prvo je bila Susan Sontag (rođena Rosenblatt):

“Like a hyperactive queen, I cruise culture daily. Have a thrill, a flash of ecstasy several times a week. My appetite is compulsive. Promiscuous.”

Obrađujući interno utiske, ja ću samo malčice modifikovati ovu misao, primjenjujući je na sebe: “Moja radoznalost promiskuitetna je.”

Dobar tip, Susan. Nisam znao da je voljela djevojčice, a publika ju je odala još prije početka filma.

 

Kasnije je bio Snowden. U hongkonškoj sobi, bez čarapa, sa pokušajem bradice i brčića. Eventualnu emotivnu nezrelost, međutim, nadomješta istančana politička svijest.

Ponovo se tehnološko znanje pokazuje kao najjače oružje u današnjem vremenu. Snowden će pomoću njega dobiti pristup najvećoj količini podataka, pomoću njega če nadmudriti sistem i od njega se zaštititi. Pomalo nervozan, taman toliko da pokaže svoje ljudske slabosti i odagna eventualne sumnje.

Tip na svom mjestu, apsolutno. Film kao hronika, arhivska građa, čas istorije.

 

A onda, nešto iza ponoći, nagovještaj apokalipse.

Više formom nego sadržajem.

Ogoljenim rečeničnim konstrukcijama, koje asociraju na jezik kiborga.

Hladnim tonom mašina.

Velikim digitalnim slovima proste rezolucije, kao rani naučno-fantastični pokušaji koji nose duplu tugu: svoje strahove od nepoznate budućnosti i retro melanholiju izraza.

 

[...]

 

Mislio sam tu da stanem i završim sa negativnom notom. No IDFA me je pomjerila sa još dva filma.

Pixadores je priča o momcima na brazilskoj socijalnoj margini: fantastičan je njihov sudar sa razmaženim i ograničenim konzervatorima Berlinskog bijenala.

Red Army govori o nenadmašnom sovjetskom hokejaškom timu, koji virtuoznošću piše svoju istoriju i preko koga se lomi istorija Sovjetskog Saveza.

Koliko je samo života stalo u tih pet filmova! (Mislim da, od emocija, samo nije bilo romantične ljubavi, ali toga je svakako drugdje previše.) Dok god se tako dobri filmovi budu pravili – ima nade. Apokalipsi uprkos.

CAUTION
WHITE HEROIN SOLD TO TOURISTS
AS COCAINE
TOURISTS IN HOSPITAL
3 HAVE DIED
IGNORE STREET DEALERS

(1) DUR

Sjedim prije neki dan sa jednim prijateljem, koji sigurno ne čita ovaj moj bullshit na off-u, kad on spomenu potpuno istu onu moju dilemu iz prethodnog posta: posmatrati sliku ili biti dio nje. I još kaže kako slika zavisi od posmatrača, te da je slika bolja što je bolji onaj koji je posmatra. Ja se složih, potpuno1. Jokić & son, priča za sebe.

A svašta se lijepo izdešavalo u prethodnom periodu, i mnogo toga inspiriše na pisanje.

Od družeta Alberta i Stefana dobijam na poklon prvu montiranu kopiju onog našeg kratkometražnog filma, pa se uskoro može očekivati i tekst The White people 2/2. Od Stefana sam dobio još i bočicu domaće austrijske šljivovice – slibowitz – i mogu vam reć (dondo Internete) da uopšte nije (bila) loša.

Bili su Ceyhun iz Istanbula i Luca iz Rima, i bio je momenat kad sam se, uprkos školama & diplomama, osjećao potpuno nedoraslim diskusiji. O računarskom vidu, linearnoj algebri i fizici, ali i filmu i slikarstvu, gdje je Ceyhun argumentovano, a vrlo istočnjački i lijepo, obrazlagao Picassovu površnost. Picassovu, hej! Kaže mnogo je šetao u stilovima (tu se složih), mnogo se švalerisao (i tu se složih), i nije imao fokus i jasnu razvojnu liniju  (tu se zapitah) kao Miró  ili Kandinsky. Luca je pričao o boci viskija koju je popio s Radetom Šerbedžijom.

Bilo je i mnogo drugih divnih ljudi, koji su ukupno prešli više od 27 000 kilometara uglavnom zbog mene, na čemu sam im do neba zahvalan.

Bila je i dobra žurka.

(2) MOL

U susretu sa bliskim genima bokeškim & cuckim, saznajem mnogo o sebi i o davnom vremenu u kom su se žene zvale Aneta, Marijeta i Aderma, a muškarci Georgije i Sergio. Slušam o rođaku koji je u šetnju uz more odlazio u bijelom odijelu pomorskog oficira, sa tranzistorom u ruci (ne može se to opisati, treba imati u glavi silazak niz te skale, tada…). Slušam kako je u vrtu usmjeravao ženu kao tipkama na tastaturi - lijevo! pravo! Slušam o momku s Ubala koji na pitanje kakvo mu je zelje, odgovara sa ‘moderno’. Slušam o ludilu, zlu, zatvoru i samostanu bokeškom. O mnogim drugim pričama koje staju u mrak i morbidnost Živkovih Beštija.

“Onda kad je važio zakon da se za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost.”

Ipak, čujem i lucidnost moje prababe iz doba kad su ljudi još znali kritički da posmatraju stvarnost, a na tržištu vladala zdrava konkurencija, kako je skeptična prema advertisingu: “Ako mora da se reklamira, to je nešto sumnjivo.” Slično rezonira priča stare Njujorčanke Rose (čita se Rouz) o bankama s početka XX vijeka – o vlasniku Jevrejinu, koji identično tretira nju sa svakodnevnim depozitom od $1 kao i one koji kod njega čuvaju mnogo više, jer – “ona ulaže sve što ima”.

(3) DUR pa MOL

A mjesec dana prije toga, po prvi put obilazim Barselonu. Kakav Grad! Njegova ljepota, bogatstvo duha njegovog življa (Gaudí, Picasso, Miró, Subirachs…), ali i njegova drama, izbijaju iz svakog kamena svake zgrade. Grad i narod koji su mnogo propatili, ali koji su svoje ime jasno ucrtali u istoriju, kako onu političku, tako i istoriju umjetnosti. Dok obilazimo grad i uživamo katalanski modernizam, Voll Damm i tapas, saznajemo više o krvavom građanskom ratu, Francovoj diktaturi, Meksičkom kovčegu Roberta Cape (sama priča Cape, Gerde Taro i Chima dovoljna je za film), uništavanju Gaudíjevih djela…

U takvom kontekstu, i potpunom uživanju, nalaze me neka, tada aktuelna, pis(k)a(ra)nja u Crnoj Gori. Ponovo povratak u pizdu materinu i priča o zelenašima vs. bjelašima. Put kroz vrijeme, u Srednji vijek. Kako mi mala izgleda Crna Gora  u tom trenutku, kako mizeran naš narod sa takvim ljudima i riječima!
Što je najgore, remeti me sve to (način, koji za mene često otkriva suštinu, najviše me pogađa). Ponovo sam šizofreničan, i jedan dio mene (onaj racionalni, distancirani Evropljanin) želi sve da iskulira i zaboravi, uživa punim plućima u Barseloni. Drugi dio (impulsivni i neobuzdani, ali donkihotovski Balkanac) želi da se popičkara sa svima i pozove jednog po jednog da mu izađu na crtu2. Sreća pa je Internet između nas, prođe onih 10 sekundi dok se napiše reakcija i već zvuči pretjerano i nepotrebno dok miš dođe do dugmeta za slanje.

Paranoja. Ona klasična, čest slučaj kod briljantnih ljudi, koji zahvaljujući njoj imaju nevjerovatan fokus i koncentraciju, energiju nepokolebljivo usmjerenu ka samo jednom cilju3. Ali koja je mač sa dvije oštrice. No pored te pojedinačne, tu je i kolektivna paranoja, ona koja je podsvjesni znak kompleksa niže vrijednosti (negdje duboko, ja sam svjestan koliko sam mali, pa mora da postoji nešto veliko i moćno tamo negdje, vani) i koja se čini simptomatičnom za Crnu Goru. O ovim stvarima razmišljam dok se šetamo obroncima Montjuïca i gledamo na grad sa njegove tvrđave.

Ombraje mi se srednjevjekovni gospodar, koji je sinovima povadio oči da oni to njemu ne bi uradili. Ili da njihova mladost ne opčini njegove vjerne ljube. Ombraje mi se sekta sa potentnim muškim vođom, kome se žene podaju s oduševljenjem i u transu. Ombraje mi se i južnoamerička serija (recimo, Rosa Salvaje) u kojoj žene čupaju kose jedna drugoj.

Nastaviće se (u duru)… 

1 Uzgred, sinoć mi je sinulo kako je o vrlo sličnim stvarima pisao Kundera u svojoj knjizi Život je drugdje.

2 “Čitavog života stojiš pred odlukom: da li da opsuješ il’ odmahneš rukom?”, Vito Nikolić, Pjesma jednog neodgovornog lica.

3 “Čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud.”, Nikola Tesla.


Kažu mi da je Crnogorac ubio Che Guevaru. Kažu mi i da je visoka klasa u Boliviji, ona koju psujem kad gledam kako organizuje separatističke proteste i pučeve protiv ljevičara Eva Moralesa, sačinjena skoro isključivo od Crnogoraca i Hrvata. Kažu mi kako mladi Crnogorci i dan-danas odlaze u Južnu Ameriku da služe u privatnoj gardi i paramilitarnoj vojsci nekog davnog iseljenika.

petanovic

Popili smo po tri belgijska teškaša, Duvela, neko i crno vino, i selimo se u komšiluk na holandsku ‘rakiju’ – Oude Jenever. Pitam kako pričaju. Pitam kako zvuči. Sjećam se ideje dede Miloša o doktorskoj disertaciji na temu bokeškog izgovora, koja bi se bazirala isključivo na stihovima, a zaključci izvodili na osnovu rima. Sjećam se kako mi je rekao da je njegova baba, iz Cavtata, za čep govorila “c’p”. Saznajem kako stari Crnogorci, oni južnoamerički, ne znaju šta je viljuška, već isključivo govore ‘pirun’. Saznajem i da im ništa ne govori riječ ‘sto’ – znaju samo za trpezu.

Pominjemo Aljasku, Montanu, Urugvaj, Argentinu. Ladino, jezik pred-inkvizitorskih Sefarda, i Lanfardo, jezik argentinskih imigranata, a danas jezik tanga. Ellis Island, ulaz za sve sjeverno-američke imigrante ili strane radnike, te njegovu bazu podataka na Internetu. Ekipu doma, nukleuse pozitivne energije, i nadu.

Počinjem da im pričam o mom prađedu, Špiru Todoroviću. O knjizi koju je moja tetka pisala o Špirovoj ženi, mojoj prababi Dani. O tabuu koji je vladao u kući moje majke, te pričama koje su nam govorene ispod glasa, i u kojima su škrte informacije vjerovatno samo polu-tačne. O obavezi koju osjećam da priču nastavim ja, odnosno da je objavim na neki način.

mirko_1

Godina je 1941. Špiro je rahitični primorac, todorovićke sičijave i nervozne rase (u toj kući, beštimalo se i kasnije pola na talijanskom – porca miseria!, a pola na našem – jebem ti Boga tovara!), i noštromo – vođa palube. Ima dva naočita sina – Mirka i Aleksandra, i ženu Danu. Prababu Danu pamtim po posebnoj naklonosti koju je gajila prema meni – sinu njene omiljene unuke (sklanjanju pogleda dok se pentram uz odrinu); suzama zbog svađe sa snahom, a mojom babom, Crnogorkom iz Cuca (sukob svjetova očitovao se kroz tu razdaljinu od mora do brda); te sitnjenju crnog zelja – raštana – na pižulu ispred kuće (za kokoške). Špiro te 1941. godine odlazi na brod, i dok je usidren u njujorškoj luci – na Balkanu počinje još jedan rat.
(A sve bi bilo lakše da su Dani onda, u Zagrebu, odobrili vizu. Pridružila bi se sestri koja je otišla još mnogo ranije, da se nikad ne vrati. Ovako je ostala samo ta velika porodična slika za okvir – čovjek s brkovima stoji; ispod njega uredno začešljan dječak u ljetnjem odijelu i mlada žena sa novorođenčetom u naručju. Foto Rubens – Zagreb, 1923.)

Tu sve postaje mutno i zamagljeno, zbrkano i neprecizno. Dok Špiro živi u Njujorku, na Menhetnu – 311 W 23rd Street (Petom avenijom do Flatiron zgrade, onda desno skoro do Hudsona – ruta kojom ću i sam proći 2004. godine), njegov stariji sin Mirko će 1944. iz nekog razloga (navodno političkih ubjeđenja, a najverovatnije ljubomore) ubiti prvo svoju curu pa sebe, dok će mlađi sin sa 15 godina oboljeti od dječije paralize. Moja tetka će kasnije pisati, sasvim razumljivo, o babi Dani, kojoj jedan sin nije više među živima, drugi postaje invalid, a muž se nalazi preko sedam mora i sedam gora. Rat je, Amerika je daleko koliko danas Mars, i pisma ne prolaze, a ako i prođu, traje to čitavu vječnost.

spiro_adr_1

Elem, ne znamo u detalje kako su Todorovići sve to preživjeli. Znamo samo da je Špiro, po svršetku rata, krenuo brodom na put doma, u Kostanjicu. Da je sa sobom imao pet baula ličnih stvari i poklona za familiju, te uz sebe nešto gotovine i lična dokumenta. Da mu je brod kod Trsta naišao na minu, kojom prilikom je potonulo svih pet baula stvari i poklona. Špiro je uspio da spase sebe i akten tašnu u kojoj su bila lična dokumenta, na osnovu kojih je kasnije potraživao američku penziju. Neko mudar bio ga je savjetovao, ili je on sam bio toliko bistar, da u Americi otvori bankovni račun na kom je bio pohranjen ostatak ušteđevine. Od američke penzije, nakon Špirove smrti, školovala se na beogradskom PMF-u moja majka, kao i njene sestre.

Ne znamo mnogo više ni o periodu nakon Špirovog povratka. Imamo otpusnicu iz bolnice, u kojoj se liječio od čira u stomaku (ulcer ventriculi), i nešto pisama od poznanika iz Amerike, sricanih u pravom K und K maniru. Znamo i da je Špiro većinu zarađenih para uložio u kupovinu zemlje u Kostanjici, iste one koja je prodavana kad američka penzija nije više bila dovoljna, i sa koje i dan-danas gledamo na zaliv i peraške školje pred sobom.

Ne znamo kako je Špiro govorio i koje je riječi poznavao, te da li bi razumio ovaj tekst.

Ovaj tekst pisan je uz potpuno iracionalnu uznemirenost želuca, stomačnu tjeskobu nepoznatog uzroka.


spiro4

This post is password protected. To view it please enter your password below:


This post is password protected. To view it please enter your password below:


kategorija: razni bullshit
tagovi: , , ,

Ono što slijedi je prvi dio priče o kratkometražnom filmu u čijem sam snimanju imao zadovoljstvo da učestvujem protekli vikend. Drugi dio uslijediće nakon montaže filma, a za sada dajem samo kratki uvod u priču, koncept i atmosferu koja je krasila ovaj prijateljski projekat.

stSebastianLogo

Već pominjani druže* Alberto prije par dana napunio je 33 godine, te kao pravi konceptualni umjetnik, zaključio da je to adekvatno doba za performans u kom bi ga mi, njegovi prijatelji, razapeli na krst. U razgovoru sa svojim prijateljem, režiserom Federicom Bonellijem, odlučio se da performans pretvori u film, a nas ostale prijatelje da uključi u isti kao glumce. Alberto se u međuvremenu transformisao iz Isusa Hrista u Sv. Sebastijana, a krst je zamijenjen užadima koje prolaze kroz njegovo tijelo.

Rečeno nam je da dođemo u napuštenu i oronulu zgradu na zapadu Amsterdama, gdje Federico ima studio, te da donesemo tri objekta značajna za nas. Ovi objekti kasnije će, u komunikaciji sa režiserom, poslužiti da se osmisli scena svakog od nas ponaosob. U napuštenoj zgradi, koja je meni izgledala ‘blisko’ budući da liči na hotele i firme iz jugoslovenskog post-komunističkog doba, svako od nas izabrao je za sebe po jednu inspirativnu prostoriju u koju će smjestiti svoju scenu.

Na snimanje smo došli u petak popodne, nas petnaestak, iz 10 različitih država (Italija, Amerika, Grčka, Portugalija, Mađarska, Holandija, Austrija, Francuska, Hrvatska+Crna Gora, te jedan kučak neznanog etničkog porijekla). Federico je za ovu priliku doveo svog prijatelja, profesionalnog kamermana Victora Nieuwenhuisa, pa smo tako dobili guerilla snimanje na visokom profesionalnom nivou. Sve scene snimljene su po mraku – počelo se u 7 uveče, a zadnji cut! čuo se u dva i po poslije ponoći. S obzirom da se većina ekipe znala između sebe, svo vrijeme vladala je vrlo opuštena atmosfera, uz mnogo zezanja, pića i fotografisanja.

Detalje u vezi filma i svake scene ponaosob ostaviću za trenutak kad film bude montiran i spreman za premijeru. Ovom prilikom samo ću reći da je na kraju moja kratka scena bila bazirana na životu Danila Kiša, te da sam je posvetio njegovom liku i djelu. Za scenu sam nabavio adekvatno staro odijelo, poklon od đeda jednom mom drugom prijatelju, opet Talijanu. Ipak, glavnu ulogu imala je boca domaće fruškogorske kajsijevače mog vojvođanskog prijatelja, kome se ovom prilikom zahvaljujem u ime čitave filmske ekipe ;) . Kao pravi Balkanac, ja sam tokom snimanja potezao iz prave boce, umjesto, recimo, neke s vodom, pa sam tako samo tokom svoje tri ponovljene scene popio 6 rakija. Ostalo je pošlo u nastavku, na opšte oduševljenje svih 10 nacija.

rakijaLogo

Dakle slike u tekstu idu uz dolje navedeni credit, dok za ilustraciju atmosfere koristim par fotografija koje ću postovati u vidu komentara:

Kadrovi iz kratkometražnog filma “The White People”
DOP Victor Nieuwenhuis, camera assistant Tarek
Režija Federico “il cane” Bonelli
Snimljeno Red One kamerom


* Kao čovjek apsolutnog sluha i izuzetnog smisla za jezike, Alberto je na ranim proputovanjima kroz ex-Yu pokupio gomilu izraza i čitavih rečenica i na ovom našem. Kako su ga po regionu vodili neki istarski mladi komunisti, on se svakome sa Balkana nakon toga obraćao sa ‘druže’. Međutim, zbunjen naravno padežima, tu je riječ uglavnom koristio u vokativu, čak i nakon što sam mu objasnio sve deklinacije. Alberto je tako za mene, a i ja za njega, ostao druže, te tako dodao novu imenicu našem jeziku i mom srpskohrvatskom vokabularu.

kategorija: razni bullshit
tagovi: ,


“a feeling that the camera is less an expertly operated tool than the seamless extension of a mind and body that are preternaturally alert to the world.”

Iz članka u New York Times-u, povodom knjige o velikoj njujorškoj fotografkinji Helen Levitt.


Već dugo se opirem digitalnoj fotografiji (razloge ćemo natenane obraditi u posebnom tekstu). Trošim velike pare na 35mm filmove – uglavnom crno-bijele, na njihovo razvijanje i skeniranje. Industrija u izumiranju postaje sve skuplji hobi.

Opirem se i forama potrošačkog društva na koje pokušavaju da mi uvale stalno nove uređaje – gadget-e, telefone, televizore i home dvd cinema set surround sound pizde materine. Možda ćemo i o tome u nekom drugom tekstu, mada mislim da to Rambo Amadeus već dovoljno dobro obrađuje.

Ipak, moram priznati da novi gadget ponekad dobro dođe, pogotovo u spontanim momentima1 kad veliki foto-aparat nije pri ruci. Elem, otkad imam novu pretplatu za mobilni, nosim neku čuku koju su mi dali uz ugovor, koja je najmanje telefon, a više kompakt PC kompjuter (čiji me operativni sistem prilično iritira).


Inače sam uvijek bio fasciniran refleksijama, i često sam ih pokušavao ukrotiti fotografijom. Staklene fasade zgrada, lokve poslije kiše, poneke oćale za sunce, mesingani luster, saobraćajna ogledala, česma/špina kod Noordermeer-ovih… Početna opsesija odrazom amsterdamskih zgrada u vodi kanala značila je skočiti iz kreveta oko 7-8 ujutro, kroz zavjesu vidjeti da je dan vedar i da nema vjetra, a onda se sa stativom i aparatom uspentrati na biciklu i žuriti u grad prije nego vodu zamreškaju turistički brodići. Ili sličnu proceduru ponoviti uveče, dobijajući još bolji efekat

Ali prošle su me te postcard-forice. U isto vrijeme, shvatio sam da su, u Amsterdamu, još efektnije refleksije u staklima auta. Poenta je u slijedećem: kako svaki model auta ima drugačiju zakrivljenost šoferšajbne ili zadnjeg stakla, besplatno se ustvari dobija neizmjerno mnogo različitih sočiva, koja se mogu iskoristiti za fotografiju. Vrlo jednostavno, a vrlo efektno, samo ako je lijep dan a stakla na autima čista.

Ono što slijedi je, dakle, grad u šoferšajbnama. Smatrao sam da može biti vrlo interesantno predstaviti grad na takav jedan, neuobičajen, način. Razni su motivi, razni uglovi i efekti. A biće toga još, pokušaću možda malo i da eksperimentišem…

1 “The decisive moment, it is the simultaneous recognition, in a fraction of a second, of the significance of an event as well as the precise organization of forms which gives that event its proper expression.” – Henri Cartier-Bresson



kombi

opel corsa

lancia

seat

fiat stilo

mini morris

passat

fiat stilo

ford focus

toyota

westertoren

vw

fiat seicento

bmw

brouwersgracht

brouwersgracht1

peugeot

peugeot'

smart

vw'

renault

I na kraju, malo života…

drvo

drvo'

opel