| PRAVA STRANA

Kiš me uvijek natjera iz svakodnevnice u univerzalne teme, iz proaktivnog u kontemplativni modus, iz akcionog filma u dramu.

Nije ni da je došlo tako naglo, makar u smislu prebacivanja na balkanske teme. Pisao sam već bio tekst o Boki i Mediteranu, vaterpolisti su tih dana igrali za titulu prvaka svijeta, a radni petak, dan prije, naglo je prekinut (koncentracija nepovratno izgubljena) saznanjem da je član familije prijatelja iz ranijeg perioda – osumnjičen i uhapšen za teški kriminal. Te da su među nekakvim vođama ljudi sa kojima sam išao u školu, neki sa kojima sam odrastao, ili se čak čarkao sa njima oko djevojaka.

Pada mi na pamet – ovi zadnji detalji mogu se svesti i na sukob generacija, New Kids on The Block (u bukvalnom, i u prenesenom, značenju), no ponajviše, ipak, na malu baru prepunu krokodila1,2.

Ovdje ide mala digresija. Za pomenutu familiju prijatelja vezana je jedna od scena na koju se često u mislima vraćam. Ljeto je, godina možda 2006., a mi smo i tada bili naivna i budalasta familija. Odlazimo na izložbu slika u jednoj kotorskoj galeriji, gdje je vjerovatno bilo više radnika kojekakvih službi nego poklonika lijepe umjetnosti (vrhovni popovi, zajebani ministri, princeze, kriminalci…). I kao što sam se ja svojevremeno pridružio jednom bendu debilnog imena, iako skupini odličnih momaka, koji je svirao “pjevljivi rok”, tako će i moj otac te večeri (samo da nam je pjevat) iz gušta i punog glasa (kao na radnim akcijama) pjevati ruske pjesme, itekako doprinoseći opštoj zamisli3. Meni će, te večeri ili nekom drugom prilikom, svejedno, od strane organizatora biti prebačeno da sam “filozof”, što valjda samo na Balkanu ima negativne konotacije.

Uz zid galerije, te večeri, stoje mama, glasoviti tata, sin i tjelohranitelj (možda je ovog posljednjeg ipak trebalo staviti u prvi plan). Znajući za priče o nadarenom mlađem sinu, a uvijek brzoplet i nepromišljen, prilazim i spontano pitam, “Je li to L? Dosta sam čuo o njemu.” Tata, koji me nikad dotada nije lično upoznao, na lice natjera nekakav osmijeh, i odgovori samo kratkim pitanjem – “S kim si?”. Tu mi je već bilo sve jasno. Tata je kasnije likvidiran.

 

 

I nakon svih tih prisjećanja – Kiš. Ukazivaće na opšte stanje duha, na totalitarnu svijest; podsjećaće na zločine sa svih strana; opominjaće zbog nepromišljenosti koja ne samo rasipa, nego i protjeruje/uništava sopstveni talenat i sposobnost. Govoriće o sveopštem zlu, kanceru koji će kasnije pojesti i njega sama, izvana i iznutra. Podsjetiće me, usput, na jednu hrvatsku umjetnicu, nihilisticu koja me je svojevremeno u Amsterdamu ubjeđivala u apsurdnost naših života (govoreći mi da je “primim za sisu”), stalno ponavljajući rečenicu koja sve jasno sažima: krmača koja proždire svoj okot.

Kiš će primiti Andrićevu nagradu, gospodin kicoš Danilo Kiš iskoristiće svoj propratni govor ne da govori o sebi, već o instituciji Iva Andrića. Ukazaće na principe kojima se i sam povodi, na sve što je Andrić piscima ostavio u amanet, upozoriće pisce i žiri na odgovornost koju Andrićeva nagrada nosi. Na kraju, Andrićevim će riječima ustvrditi kako se u 60 i više godina – ništa nije promijenilo.

 

 

Postaće mi jasan jedan drugi Andrić, čijem sam stavu sve bliži, a koji se dugo nakon posljednjeg rata nije htio vratiti u zavičaj. Objasniće mi se do kraja sintagma “odabrano izgnanstvo”. Kišovo i Džojsovo, ono Tomasa Mana, moje sopstveno.

Cvetajeva i njeno “tamo je previše tamo, ovdje je previše ovdje” nisu više dovoljni. Stvari su ozbiljnije od toga.

(…)

“Pišem pomalo i teško, nema ništa bez naše zemlje, a ja niti mogu da živim s njom, niti bez nje.”

 

 

1 Kakav je to, pobogu, prostor, na kom sin zoološkog vrta može postati najopasniji kriminalac?

2 Za to vrijeme u Amsterdamu…






3 Da ne bude zabune, veza između ove dvije asocijacije isključivo je na nivou pomenutog samo da nam je pjevat momenta. Vrijeme provedeno u bendu debilnog imena biće mi jedno od najdražih sjećanja, koje će nositi drage uspomene i jake emocije.

EASY WAY OUT?

Ok, vrijeme za refleksiju.

Sa jedne strane, dilema/stav o kojima sam ranije pisao:

“mene ni u kakvoj priči uopšte ne zanima slava, već isključivo život (…) Naime, ne zanima me grandioznost, veliki ciljevi i velike riječi/pojmovi, ne zanima me politika u generalnom smislu te riječi (naime, geopolitičkom), već isključivo kroz pojedinačni život, njegovu patnju, stradanje ili ljepotu. Zato nikada nisam volio perspektivu istoričara, generala i političara – oni stvari gledaju iz aviona, izražavaju se u hiljadama ljudi, kvadratnim kilometrima teritorije i milionima para.”

Sa druge strane, sinoć odgledana emisija sa Slavojem Žižekom, i njegov rezon (a propos povlačenja američkih trupa iz Avganistana) koji me je zamislio:

“Ja mislim… ne znam kako bih to odradio. Mi bismo trebali… Naravno da bi u jednom momentu bilo neophodno da se trupe povuku iz Avganistana. Ali opet kažem, nakon… ako ništa drugo, nakon svega što su SAD uradile tamo, kao što je upravo opisano, sve katastrofe, razaranje čitave države itd. – sad da se samo povuku je jednostavno izvlačenje, linija manjeg otpora. To je ono što mi se ne sviđa u vezi današnje Ljevice – njihova jedina poruka je moralizirajuće ‘Povucimo trupe. Oh, onda imamo čistu savjest.’ I njih ne interesuje šta će se sve dešavati tamo poslije, itd. Ja mrzim ovu banalizujuću, moralizirajuću Ljevicu. Oni maskiraju svoju bezidejnost banalnim moralizirajućim stavovima. To je – katastrofa.”




Nisam preveliki Žižekov fan. Oduševljava me vrcavost njegovog duha, ali često imam osjećaj da stvari posmatra sa bezbjedne visine (u smislu opisanom na početku ovog teksta), servira gotove odgovore i nateže logiku da bi dokazao neku svoju tezu (slično sam iskustvo imao i sa nekim svojim prijateljima filozofima – a problem sa filozofima je, kako tvrdi Christof Koch, što oni ništa ne moraju naučno dokazivati). Moram priznati da utisak o Žižeku kvari i činjenica da prijateljuje sa Andrejem Nikolaidisom, privlaštenim crnogorskim kvazi-intelektualcem (iliti sinekurcem, što bi rekao Muharem Bazdulj) i, sa tim u vezi, vjerodostojan siže Žižekovog nastupa u Podgorici, napisan od strane mog prijatelja koji nastupa pod nickom Intet Glemt*. No na stranu sve to, u pomenutoj emisiji bio je na svom vrhuncu, i ozbiljno sam shvatio gore navedeno logiciranje.

Elem, zapitao sam se da li treba da se prepoznam u ovoj Žižekovoj kritici Ljevice, da li i ja ponekad odbijam da razmislim o eventualnim posljedicama nekog mog tvrdog, moralizirajućeg rezona i da li je situacija često zamršenija nego što taj pojednostavljeni rezon pretpostavlja. Možda, mada se trudim da budem otvoren za svaku diskusiju. I slažem se sa Žižekom po ovom pitanju, a vjerujem da navedeni stav Ljevice ipak predstavlja ekstrem takvog rezona.

Ono što mene, ustvari, na kraju krajeva, interesuje, jeste prije svega iskrenost namjera, prisustvo ili odsustvo (političke) volje i motivacija za pojedina (ne)činjenja. Zato sam spreman da progledam kroz prste onima za koje smatram da imaju dobre namjere, ali da su naivni, izmanipulisani ili zavedeni. A takvih nije mali broj. Sa druge strane, već ako govorimo o samo-cenzuri (o kojoj često kritički piše Chomsky, a koja implicira i Kantov stav o prosvećenju kao izlasku iz samoskrivljene nezrelosti), o zatvaranju očiju pred nedjelima, pokušaju opravdavanja ili, ne daj Bože, ideologizacije istih, stav je jasan i linija prava. Negdje između te dvije strane nalazi se ona Kišova poruka Sartru da, parafraziram, za intelektualca nema opravdanja ako nešto nije znao, jer je njegov posao upravo da zna, a sve to a propos odbijanja da se prihvati činjenica o postojanju staljinističkih logora u komunističkom Sovjetskom Savezu.

Pritom se i sam gadim Ljevice, i uopšte, bilo kakvih struja, pokreta, grupacija ili škola učenja. Ja sam, taj sam, sâm sam, cogito ergo sum, i basta.


SUNCE NAŠEG NEBA

Bio sam doma na par dana, možda u pogrešnom periodu, punom fjake i umidece. Utisci su sve gori, miješaju se, kao nikad dosad, tuga i bijes. Nemam snage da svaki opširno opisujem, i jedino što sam u stanju je da ovlaš nabacam slike. Početni utisci, o prostoti i vulgarnosti, utoliko su jači jer me zatiču dok nanovo čitam Kišovu Grobnicu, to literarno djelo par excellence. Kasnije se reflektuju i oni drugi. “Napuklo ogledalce devojke za sve, krmača koja proždire svoj okot.” Ili riječima Damira Avdića – Grahe, antitezi Šantićevim, “Sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine kao naše.”

JAT je leš koji u košmarima uznemirava narod. Ljudi prosti, kao što su proste rečenice. Naslovi u novinama mrak, a posna jela na meniju povratak u turobnu prošlost. Ravnodušnost sa jedne, i trpnja sa druge strane, ili sve pomiješano. Pravopisne greške na javnim površinama. Porodične tragedije kao pravilo a ne izuzetak, jer život je (i čini se da je uvijek bio) jeftin – fatalizam se ogleda i u prelaženju preko pješačkog prelaza. Priroda kakvu nismo zaslužili, koju kratkovido i fatalistički uništavamo. Pomorci koji ne plove godinama jer žive od prodate đedovine. Narod koji zaista ne umije da nađe svoje sjedište u avionu. Narod koji za 45 minuta leta od Beograda to Tivta plaća cijenu sličnu onoj za let od 6 i po sati u Americi. Narod koji je ostao bez prebijene pare, ali baca avionsku hranu više nego bilo koji drugi narod. Nezdravo okruženje i neostvareni ljudski potencijali. Nervoza i žuč.

Ipak, nekoliko divnih ljudi sve učini drugačijim.

Update 04-05-2012: Najbizarnije od svega, i ne znam kako sam to mogao zaboraviti, priča (ipak, u prijatnom ambijentu, uz domaću kužinu i drage prijatelje) o pošumljavanju brda Vrmac kod Kotora, suparništvu dva planinarska društva (omajgad), politizaciji te trivijalnosti kroz uključivanje vatrogasne službe… Nevjerovatno ali moguće, naš narod i tako jednu jednostavnu stvar uspije efektno da sjebe. 


J&B

Tokom dana prepunih sportskih dešavanja značajnih za region, ovlaš prelazim preko komentara na sajtovima iz raznih krajeva, i shvatam – Jugoslavija se ne smije obnavljati, jer će završiti u još većoj lokvi krvi. Tu su samo primitivizam, inat, kompleksi (niže i više vrijednosti), infantilnost, mržnja, jed… ostali samo dugmići. Jugonostalgičari moraju shvatiti da njihova želja ne samo da pripada prošlosti, nego predstavlja i vrlo opasnu ideju. Za nas par to će ostati prostor jedinstvene kulture i jezika (srpskohrvatskog), i u njemu ćemo takvom uživati, ali se moramo zadovoljiti time. Sve ostalo je put u propast. Graha opet ima prikladne stihove.

 



THE WHITE PEOPLE 2/2

Nema se mnogo šta više reći od onoga što je opisano u prvom dijelu. Refleksija na to lijepo druženje sažeta je u 10 minuta filma, u prvom pokušaju kakve-takve montaže.


A ako se nekome učini da tekst o filmu tematski ne pripada ovdje, neka obrati pažnju na kadrove u kojima ja fatalistički ispijam rakiju, presipajući krv iz jedne škafe u drugu…uspomeni Danila Kiša.




*Tekst je svojevremeno objavljen na jednom crnogorskom online portalu, ali je isti, kao posljedica raznih manifestacija crnogorske infantilnosti, u međuvremenu ugašen.

Sjećam se svog oduševljenja prvim koncertom Ramba Amadeusa kojem sam prisustvovao. Do tad sam slušao samo pjesme na kasetama, a tada sam čuo kako to zvuči uživo i bio svjedok spektaklu koji nisam očekivao. Varijacije na sopstvene pjesme, priče koje prethode ili se nadovezuju na određene numere ostavljale su me bez teksta. Drugi koncert se zbio ubrzo i, mada je bio gotovo identičan prethodnom, utisak je opet bio sjajan. Vrijedilo je čuti opet iste dosjetke, prisjetiti se, smijati se, uživati. U toku trećeg koncerta sam se već osjetio prevarenim. Fool me once… (kako ono kaže George Bush?) Mada i Đole je triput vidio Tita.

Žižeka sam slušao prvi put. Uživo. Razlika je što se u ovih 15-tak godina svijet radikalno izmijenio. Dovoljno sam hrabar da kažem da se za tih 15 godina suštinski izmijenio više nego za sve godine prije toga (strahota je pomisliti kakav li će tek biti nakon sledećih 15 godina, ali neću sad o tome). Želim reći da sam Žižeka već vidio. I čuo. Mnogo puta. I da sam očekivao da i on to zna i da me stoga tretira kao zahtjevnu publiku, a ne kao nesigurnog tinejdžera koji se smije pri samoj pomisli na govno.

Potrudiću se da ne budem previše kritičan jer je velika stvar za Podgoricu da je Žižek uopšte došao. I da je fama koja oko njega postoji naćerala stotine podgoričana u KIC. Po reakcijama publike vidjelo se da ga mnogi nikad nisu vi viđeli ni čuli. Pa eto, za njih je to bio dobar početak. Izlaganja o stvarnoj i prividnoj slobodi, o smislu i značenju reklamnih poruka, o hajpu ekologije, o funkcionisanju zajednica, pisanim i nepisanim pravilima, mentalitetskim razlikama, tehnikama vladanja, kao i mnoge druge digresije i komentari, za jednu palanku su od neprocjenjive vrijednosti. Žižek je podgoričanima ponudio naočare koje filtriraju samu poruku do razloga onoga koji poruku šalje i njegove stvarne namjere. Priceless!

Ipak, za nas ovdje neke stvari su mnogo značajnije. Da počnemo od toga u kakvom je ambijentu održano samo predavanje jednog od najsubverzivnijih mislioca planete. Slijedi sublimacija u dvije crte:

1) Prvi je red, u jednom ne-građanskom i ne-egalističkom maniru bio rezervisan.
 2) Predsjednika parlamenta i ministra policije, koji su zauzeli centralna mjesta, niko nije izviždao.

Toliko o ambijentu.

Predavanje je otvorio i zatvorio i donekle moderisao Savjetnik gore-pomenutog Predsjednika parlamenta. Manifestacija sa početka predavanja i naivnima je stavila do znanja da domaćin nije Izdavač, nego Savjetnik. Zlonamjerni bi upotrijebio riječ Šegrt.

U takvom ambijentu slušali smo mi, željni slobode izlaganje dragog nam marksiste. Misao bi bila izložena, zatim obrazložena, dokazana i na kraju ilustrovana. Makar u početku. Kako je vrijeme odmicalo, procedura se sužavala, pa smo na kraju dobijali i gotove zaključke, bez ikakvih početnih premisa i bez pomisli na dokaz. Tako smo dobili i instant odgovor na vječno pitanje – zašto se raspala Jugoslavija. Završilo se pukim sofizmima i besmislenim logiciranjem o Hrišćanstvu i religiji uopšte. Priznaću da sam prema poslednjem osjetio jedan iskonski, Sokratovski prezir.

Polemika je, očekivano, zašla u dnevnu politiku. Pominjanjem (pjesnika) Radovana Karadžića, raspada Jugoslavije, nacionalizama i međusobne neshvaćenosti, Žižek je to sam izazvao. A tu je čekalo razočarenje. Potpuno neočekivanu legitimizaciju američkog i evropskog imperijalizma zaokružila je legitimizacija crnogorskog režima, upravo kroz regionalnu spoljno-političku priču i među-nacionalnu patetiku. Svjesno ili ne, Žižek je dao ključ za razumijevanje samog sebe, ponudivši nam naočare sa početka priče: Na postavljeno pitanje “Šta mi Žižek govori?”, naočare su odgovorile kontrapitanjem “Zašto mi ovo govori T-Com?”.

Sve u svemu, Podgorica je ostala uskraćena za predavanje velikog filozofa, a dobila je ono što je zaslužila – još jednu estradnu zvijezdu. Možda je i Žižek našao svoj novi početak.