| PRAVA STRANA

(1) DUR

Sjedim prije neki dan sa jednim prijateljem, koji sigurno ne čita ovaj moj bullshit na off-u, kad on spomenu potpuno istu onu moju dilemu iz prethodnog posta: posmatrati sliku ili biti dio nje. I još kaže kako slika zavisi od posmatrača, te da je slika bolja što je bolji onaj koji je posmatra. Ja se složih, potpuno1. Jokić & son, priča za sebe.

A svašta se lijepo izdešavalo u prethodnom periodu, i mnogo toga inspiriše na pisanje.

Od družeta Alberta i Stefana dobijam na poklon prvu montiranu kopiju onog našeg kratkometražnog filma, pa se uskoro može očekivati i tekst The White people 2/2. Od Stefana sam dobio još i bočicu domaće austrijske šljivovice – slibowitz – i mogu vam reć (dondo Internete) da uopšte nije (bila) loša.

Bili su Ceyhun iz Istanbula i Luca iz Rima, i bio je momenat kad sam se, uprkos školama & diplomama, osjećao potpuno nedoraslim diskusiji. O računarskom vidu, linearnoj algebri i fizici, ali i filmu i slikarstvu, gdje je Ceyhun argumentovano, a vrlo istočnjački i lijepo, obrazlagao Picassovu površnost. Picassovu, hej! Kaže mnogo je šetao u stilovima (tu se složih), mnogo se švalerisao (i tu se složih), i nije imao fokus i jasnu razvojnu liniju  (tu se zapitah) kao Miró  ili Kandinsky. Luca je pričao o boci viskija koju je popio s Radetom Šerbedžijom.

Bilo je i mnogo drugih divnih ljudi, koji su ukupno prešli više od 27 000 kilometara uglavnom zbog mene, na čemu sam im do neba zahvalan.

Bila je i dobra žurka.

(2) MOL

U susretu sa bliskim genima bokeškim & cuckim, saznajem mnogo o sebi i o davnom vremenu u kom su se žene zvale Aneta, Marijeta i Aderma, a muškarci Georgije i Sergio. Slušam o rođaku koji je u šetnju uz more odlazio u bijelom odijelu pomorskog oficira, sa tranzistorom u ruci (ne može se to opisati, treba imati u glavi silazak niz te skale, tada…). Slušam kako je u vrtu usmjeravao ženu kao tipkama na tastaturi - lijevo! pravo! Slušam o momku s Ubala koji na pitanje kakvo mu je zelje, odgovara sa ‘moderno’. Slušam o ludilu, zlu, zatvoru i samostanu bokeškom. O mnogim drugim pričama koje staju u mrak i morbidnost Živkovih Beštija.

“Onda kad je važio zakon da se za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost.”

Ipak, čujem i lucidnost moje prababe iz doba kad su ljudi još znali kritički da posmatraju stvarnost, a na tržištu vladala zdrava konkurencija, kako je skeptična prema advertisingu: “Ako mora da se reklamira, to je nešto sumnjivo.” Slično rezonira priča stare Njujorčanke Rose (čita se Rouz) o bankama s početka XX vijeka – o vlasniku Jevrejinu, koji identično tretira nju sa svakodnevnim depozitom od $1 kao i one koji kod njega čuvaju mnogo više, jer – “ona ulaže sve što ima”.

(3) DUR pa MOL

A mjesec dana prije toga, po prvi put obilazim Barselonu. Kakav Grad! Njegova ljepota, bogatstvo duha njegovog življa (Gaudí, Picasso, Miró, Subirachs…), ali i njegova drama, izbijaju iz svakog kamena svake zgrade. Grad i narod koji su mnogo propatili, ali koji su svoje ime jasno ucrtali u istoriju, kako onu političku, tako i istoriju umjetnosti. Dok obilazimo grad i uživamo katalanski modernizam, Voll Damm i tapas, saznajemo više o krvavom građanskom ratu, Francovoj diktaturi, Meksičkom kovčegu Roberta Cape (sama priča Cape, Gerde Taro i Chima dovoljna je za film), uništavanju Gaudíjevih djela…

U takvom kontekstu, i potpunom uživanju, nalaze me neka, tada aktuelna, pis(k)a(ra)nja u Crnoj Gori. Ponovo povratak u pizdu materinu i priča o zelenašima vs. bjelašima. Put kroz vrijeme, u Srednji vijek. Kako mi mala izgleda Crna Gora  u tom trenutku, kako mizeran naš narod sa takvim ljudima i riječima!
Što je najgore, remeti me sve to (način, koji za mene često otkriva suštinu, najviše me pogađa). Ponovo sam šizofreničan, i jedan dio mene (onaj racionalni, distancirani Evropljanin) želi sve da iskulira i zaboravi, uživa punim plućima u Barseloni. Drugi dio (impulsivni i neobuzdani, ali donkihotovski Balkanac) želi da se popičkara sa svima i pozove jednog po jednog da mu izađu na crtu2. Sreća pa je Internet između nas, prođe onih 10 sekundi dok se napiše reakcija i već zvuči pretjerano i nepotrebno dok miš dođe do dugmeta za slanje.

Paranoja. Ona klasična, čest slučaj kod briljantnih ljudi, koji zahvaljujući njoj imaju nevjerovatan fokus i koncentraciju, energiju nepokolebljivo usmjerenu ka samo jednom cilju3. Ali koja je mač sa dvije oštrice. No pored te pojedinačne, tu je i kolektivna paranoja, ona koja je podsvjesni znak kompleksa niže vrijednosti (negdje duboko, ja sam svjestan koliko sam mali, pa mora da postoji nešto veliko i moćno tamo negdje, vani) i koja se čini simptomatičnom za Crnu Goru. O ovim stvarima razmišljam dok se šetamo obroncima Montjuïca i gledamo na grad sa njegove tvrđave.

Ombraje mi se srednjevjekovni gospodar, koji je sinovima povadio oči da oni to njemu ne bi uradili. Ili da njihova mladost ne opčini njegove vjerne ljube. Ombraje mi se sekta sa potentnim muškim vođom, kome se žene podaju s oduševljenjem i u transu. Ombraje mi se i južnoamerička serija (recimo, Rosa Salvaje) u kojoj žene čupaju kose jedna drugoj.

Nastaviće se (u duru)… 

1 Uzgred, sinoć mi je sinulo kako je o vrlo sličnim stvarima pisao Kundera u svojoj knjizi Život je drugdje.

2 “Čitavog života stojiš pred odlukom: da li da opsuješ il’ odmahneš rukom?”, Vito Nikolić, Pjesma jednog neodgovornog lica.

3 “Čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud.”, Nikola Tesla.


kategorija: razni bullshit
tagovi: , , ,

Ono što slijedi je prvi dio priče o kratkometražnom filmu u čijem sam snimanju imao zadovoljstvo da učestvujem protekli vikend. Drugi dio uslijediće nakon montaže filma, a za sada dajem samo kratki uvod u priču, koncept i atmosferu koja je krasila ovaj prijateljski projekat.

stSebastianLogo

Već pominjani druže* Alberto prije par dana napunio je 33 godine, te kao pravi konceptualni umjetnik, zaključio da je to adekvatno doba za performans u kom bi ga mi, njegovi prijatelji, razapeli na krst. U razgovoru sa svojim prijateljem, režiserom Federicom Bonellijem, odlučio se da performans pretvori u film, a nas ostale prijatelje da uključi u isti kao glumce. Alberto se u međuvremenu transformisao iz Isusa Hrista u Sv. Sebastijana, a krst je zamijenjen užadima koje prolaze kroz njegovo tijelo.

Rečeno nam je da dođemo u napuštenu i oronulu zgradu na zapadu Amsterdama, gdje Federico ima studio, te da donesemo tri objekta značajna za nas. Ovi objekti kasnije će, u komunikaciji sa režiserom, poslužiti da se osmisli scena svakog od nas ponaosob. U napuštenoj zgradi, koja je meni izgledala ‘blisko’ budući da liči na hotele i firme iz jugoslovenskog post-komunističkog doba, svako od nas izabrao je za sebe po jednu inspirativnu prostoriju u koju će smjestiti svoju scenu.

Na snimanje smo došli u petak popodne, nas petnaestak, iz 10 različitih država (Italija, Amerika, Grčka, Portugalija, Mađarska, Holandija, Austrija, Francuska, Hrvatska+Crna Gora, te jedan kučak neznanog etničkog porijekla). Federico je za ovu priliku doveo svog prijatelja, profesionalnog kamermana Victora Nieuwenhuisa, pa smo tako dobili guerilla snimanje na visokom profesionalnom nivou. Sve scene snimljene su po mraku – počelo se u 7 uveče, a zadnji cut! čuo se u dva i po poslije ponoći. S obzirom da se većina ekipe znala između sebe, svo vrijeme vladala je vrlo opuštena atmosfera, uz mnogo zezanja, pića i fotografisanja.

Detalje u vezi filma i svake scene ponaosob ostaviću za trenutak kad film bude montiran i spreman za premijeru. Ovom prilikom samo ću reći da je na kraju moja kratka scena bila bazirana na životu Danila Kiša, te da sam je posvetio njegovom liku i djelu. Za scenu sam nabavio adekvatno staro odijelo, poklon od đeda jednom mom drugom prijatelju, opet Talijanu. Ipak, glavnu ulogu imala je boca domaće fruškogorske kajsijevače mog vojvođanskog prijatelja, kome se ovom prilikom zahvaljujem u ime čitave filmske ekipe ;) . Kao pravi Balkanac, ja sam tokom snimanja potezao iz prave boce, umjesto, recimo, neke s vodom, pa sam tako samo tokom svoje tri ponovljene scene popio 6 rakija. Ostalo je pošlo u nastavku, na opšte oduševljenje svih 10 nacija.

rakijaLogo

Dakle slike u tekstu idu uz dolje navedeni credit, dok za ilustraciju atmosfere koristim par fotografija koje ću postovati u vidu komentara:

Kadrovi iz kratkometražnog filma “The White People”
DOP Victor Nieuwenhuis, camera assistant Tarek
Režija Federico “il cane” Bonelli
Snimljeno Red One kamerom


* Kao čovjek apsolutnog sluha i izuzetnog smisla za jezike, Alberto je na ranim proputovanjima kroz ex-Yu pokupio gomilu izraza i čitavih rečenica i na ovom našem. Kako su ga po regionu vodili neki istarski mladi komunisti, on se svakome sa Balkana nakon toga obraćao sa ‘druže’. Međutim, zbunjen naravno padežima, tu je riječ uglavnom koristio u vokativu, čak i nakon što sam mu objasnio sve deklinacije. Alberto je tako za mene, a i ja za njega, ostao druže, te tako dodao novu imenicu našem jeziku i mom srpskohrvatskom vokabularu.