| PRAVA STRANA

Nedjelja ujutro, puste amsterdamske ulice, divan mir na kanalima – biciklom ka foam-u.

Fantastična izložba fotografija Diane Arbus (née Nemerov – da li da kažem, naravno – opet Jevreji), čitava zgrada ovog predivnog malog muzeja njoj je posvećena, svjetlo je idealno, boja zidova usmjerava na fotografije, zavjese su navučene, nema gužve, i unutra je stvoren poseban mali svijet.

Uglavnom portreti, likova “od sjaja do bijede”, od šljaštećih njujorških gospođa i bogatih preduzetnika sa jedne, do polusvijeta (we only come out at night), almodóvarovskih kreatura, travestita i patuljaka sa druge strane. (Klasne razlike rezultiraju potpuno različitim vrstama fotografija: dok su bogati uglavnom uhvaćeni u prolazu, iz zasjede, ovi drugi puštaju Diane u svoje domove ili hotelske sobe, i trenuci su mnogo intimniji.) Mislim da me se ipak najviše dojmila fotografija trojki bliznakinja, čiji pogledi odražavaju potpuno različite karaktere, uprkos svemu. Osjeća se duh Saula Leitera i Helen Levitt, duh Njujorka. I Danilo Kiš provijava iz atmosfere fotografija: nije to nikakav jevrejski momenat, nije da mi se on baš svuda pričinjava, nije to ni polusvijet (koji je i mene uvijek zanimao upravo kroz tu neku književničku radoznalost, koju hrani život u svim njegovim oblicima)… Kasnije se prisjetim da su na slikama i Susan Sontag i Jorge Luis Borges, i shvatim – to je to, to je taj senzibilitet.

I tehnički i estetski, savršene fotografije. Toliko dobre da se odmah isfrustriram oko sopstvenih pokušaja, čak i ovih kao uspjelijih koje se vrte u zaglavlju ovog sajta. Ja i moji penzioneri, dvijehiljaditih, kako cheap, zgrade i sunca – razglednice, bljutavo, bljak, sve neki široki uglovi, hvatanje svega i svačega, nigdje krupnog plana, nigdje fokusa na pojedinačni objekat ili osobu nego gubljenje u sceni (a fino žena negdje kaže, “The more specific you are, the more general it’ll be“)… Pih*. Zašto uopšte fotografisati kad je očigledno da nivo Diane nikad neću dostići (a nisu to nikakve ratne fotografije npr. Roberta Cape, nego puka jednostavnost i život) – dođe mi da nikad više ne uzmem aparat u ruke. A opet, Diane inspiriše…

A zašto i pisati, da, kad je ta ista žena sa 16 faking godina imala ne samo inteligentnije opservacije, nego bila i artikulisanija i preciznija (u primjerku Platonovih Dijaloga stoji podvučeno, “A thing is not seen because it is visible, but conversely, visible because it is seen.”, nakon čega će ona sama napisati, “Nothing is ever the same as they said it was. It’s what I’ve never seen before that I recognize.”)? I ostale njene riječi, odlomci iz njenih članaka ili pisama, odaju apsolutnog genija.

Zašto pisati, zašto išta ‘stvarati’ (iako ja tvrdim da je ovo moje pisanje samo digitalni dnevnik i bez ikakvih ambicija, no ja sam perfekcionista), može li se skupiti hrabrosti da se to sve uništi? Kiš je o tome pisao na hiljadu mjesta, govorio o spaljivanju spisa** i umjetnost nazivao taštinom (jedan će mladi hrvatski umjetnik u Londonu s pravom tvrditi da je ova formulacija pogrešna, i da se može odnositi na umjetnika, ali ne i na umjetnost); MB prije neki dan pominje kako je svojevremeno bacila svoje nekadašnje dnevnike; moja tetka tokom selidbe gubi (namjerno, sad sam već sasvim siguran – kao u priči o požaru na početku Fight Club-a) knjigu koju je pisala o svojim precima… ja sam samo jednom smogao snage da izbrišem svoj tekst sa PCNEN-a, i ništa više.

A bilo bi to lako izvodljivo, kod digitalnih tekstova nisu neophodni ni vatra ni dim, jedan delete završava stvar u sekundi. I trebalo bi to svakako uraditi, toliko je neuspjelih tekstova i ovdje postavljeno, a tek koliko je koncepata/skica/krokija ostavljeno sa strane, da nikad ne doživi svjetlo dana, no ni njih ne bacam i ne brišem, nadajući se valjda da će sazreti u jednom trenutku, da će zavrijediti da budu postavljeni, da će biti uobličeni i upriličeni kako treba. Kakvi, to je iluzija, treba te stvari sjeći u korijenu, u protivnom se desi objavljivanje nekog bućkuriša kao ono usandthem (ili još gori nastavak, predivnog naslova). Ali eto, ta glupava potreba (taština?) je jača, kontradiktornost je i u samom ovom činu, u ovim riječima – pišem kako bi trebalo da prestanem da pišem. Užas.

Završiću sinhronicitetom – jučerašnje veče i današnje jutro prošli su mi u znaku Štulićeve Pametni i knjiški ljudi. Bio sam s Ivom, pili smo belgijskog gospodina od 10 gradi – Maredsous Tripel, i kužili svijet (Kiš je govorio kako se ne zna napiti na francuskom). Sinoć dok sam se trijeznio, u mailu vidim link na Štulićev članak u Vremenu, a jutros, još uvijek pjevušeći isto, zađem među polusvijet Diane Arbus. U pravu je MB, nema slučajnosti, iako sam ja dosad samo u slučajnosti i vjerovao – no izgleda da moram adaptirati mnoge svoje modele…

 

 

* Dianine fotografije, a pogotovo one Saula Leitera (koji je ustvari slikar sa foto-aparatom), navode na unutrašnji monolog tipa, Mislio si da to ne može, a vidiš da može, glupane, samo ti ne umiješ…, a tiče se kompozicije, svjetla, kontrasta… No kako sam za ‘uspjele’ fotografije vazda tražio neke ‘čiste’, a ustvari dosadne kadrove, ostaje nada da među tim mojim filmovima ima i mnogo boljih primjeraka, jer svom oku sam vjerovao tada, a vjerujem i sada…

** Pohvala spaljivanju, prvi od eseja u Kišovoj knjizi Eseji (autopoetike), navodi primjere mnogih koji su se nosili mislima o uništavanju svog djela, a između ostalog i kaže: “Ako nisi umetnik, ako nisi pesnik, spali svoje rukopise i ćuti. Jer umiranje je pasivnost a lomača je delo. Spaljivanje svojih rukopisa u izvesnom trenutku najveća je afirmacija stvaralačke aktivnosti.”

 

Nije me na ovim stranicama bilo prilično dugo, i neće me biti još neko vrijeme. Nešto od razloga za odsustvo moglo se naslutiti ukoliko je neko pratio moj LinkedIn profil (jedina društvena mreža koju rabim). Uglavnom, opravdao sam sve bojazni iz teksta Radoznalost, odnosno natovario sebi dva miliona obaveza, na postojeći milion.
Kad nađem nešto vremena, napisaću (valjda) kratki izvještaj o svemu što mi je toliko zaokupilo pažnju u proteklom periodu, odnosno dodati drugi nastavak na pomenuti tekst.

tvtest

Dotada, samo par crtica koje u nekoj bliskoj budućnosti mogu prerasti u posebne tekstove, odnosno čiji je potencijal bio dovoljan da me zaintrigira u ovom ludom periodu:

(1) Ljetnja škola demačizacije za Crnogorce

Izbor iz predmeta:

- uvođenje, uz očevog, prenošenja i majčinog prezimena na djecu, po uzoru na Južnoamerikance (uz PR foru: Edison Arantes do Nascimento – Pelé); uduplavanje tate (npr. Milovan Vukov, pa još i Janković) ustupa mjesto podjednakoj zastupljenosti XX (majčinih) i XY (očevih) hromozoma;
- sedmodnevni kurs vožnje biciklom u Amsterdamu, gdje bi trošne bakice, a kamoli jedre tinejdžerke, dovoljno često prestizale dahtave Balkance; mjerenje testosterona prije i poslije trke;
- sedam dana preživljavanja i domaćinskih poslova – ribanja podova&zidova, kuvanja (s korištenjem rerne), pranja čarapa&gaća, razvijanja kora za pitu, itd; Crnogorci mogu da biraju pusto ostrvo ili boravak u Harareu; zabranjeno umiranje od gladi;

itd.

(2) Foto-žurnalizam (reportažna fotografija)

Odnosno, moj problem s njim i činjenica da: a) sa problemom nisam naišao na adekvatno razumijevanje kod ljudi sa kojima sam pričao, i b) na Internetu nisam našao da bilo ko ima slične moralne dileme. Ukratko, tiče se slikanja fotografija poput slijedećih:

vietnam-execution
colombia-girl

(3) Rodoljublje

U sinoćnjem razgovoru s prijateljima, shvatam da su naši ljudi najveći od svih rodoljuba (s obzirom da korijen ove riječi ukazuje na ljubav prema svom rodu, te da je tako ona različit pojam od riječi patriota): 500 godina se bore s Turcima (ili Austrijancima, Mađarima) da bi instalirali naše lopove, koji će nam jebat majku više nego svi Turci, Latini i Germani zajedno. Zato ipak ne treba za Balkan priželjkivati okupaciju ili protektorat, iako bi ti stranci barem nešto izgradili na našem prostoru (umjesto što samo daju donacije), s obzirom da su i dalje najbolji oni putevi, mostovi, palate i tvrđave iz preslovenskog doba.

(4) Vodoinstalaterska moda/plumber fashion

plumber

Kritički osvrt (sa neskrivenim antipatijama) na modu posljednje decenije, konkretno farmerice na pola guza. Ne odnosi se na hip-hop kulturu koja barem podrazumijeva bokserice, nego isključivo na ženske krojeve koji pašu rijetko kojem struku&kuku (kuk = jedna od pet riječi za dio tijela u našem jeziku koje su anagrami). Kad god vidim crack (ili previruće meso), sjetim se naših dobrih&poštenih vodoinstalatera, koji su ovu modu pretekli duboko u prošlom vijeku.

(5) Vladimir Todorović Nedović

U skladu sa gore navedenom praksom ravnopravne rodne zastupljenosti, emotivni osvrt na dvije-tri posljednje generacije mojih hromozoma:

- geni prijeloški, representative đede Vučeta iz pećine
- geni bokeški, representative đede Leso učitelj
- geni paštrovski, representative prababa Anđe 4 pištolja
- geni cucki, representative baba Stanka total control

ou jea.

kategorija: razni bullshit
tagovi: ,


“a feeling that the camera is less an expertly operated tool than the seamless extension of a mind and body that are preternaturally alert to the world.”

Iz članka u New York Times-u, povodom knjige o velikoj njujorškoj fotografkinji Helen Levitt.


Već dugo se opirem digitalnoj fotografiji (razloge ćemo natenane obraditi u posebnom tekstu). Trošim velike pare na 35mm filmove – uglavnom crno-bijele, na njihovo razvijanje i skeniranje. Industrija u izumiranju postaje sve skuplji hobi.

Opirem se i forama potrošačkog društva na koje pokušavaju da mi uvale stalno nove uređaje – gadget-e, telefone, televizore i home dvd cinema set surround sound pizde materine. Možda ćemo i o tome u nekom drugom tekstu, mada mislim da to Rambo Amadeus već dovoljno dobro obrađuje.

Ipak, moram priznati da novi gadget ponekad dobro dođe, pogotovo u spontanim momentima1 kad veliki foto-aparat nije pri ruci. Elem, otkad imam novu pretplatu za mobilni, nosim neku čuku koju su mi dali uz ugovor, koja je najmanje telefon, a više kompakt PC kompjuter (čiji me operativni sistem prilično iritira).


Inače sam uvijek bio fasciniran refleksijama, i često sam ih pokušavao ukrotiti fotografijom. Staklene fasade zgrada, lokve poslije kiše, poneke oćale za sunce, mesingani luster, saobraćajna ogledala, česma/špina kod Noordermeer-ovih… Početna opsesija odrazom amsterdamskih zgrada u vodi kanala značila je skočiti iz kreveta oko 7-8 ujutro, kroz zavjesu vidjeti da je dan vedar i da nema vjetra, a onda se sa stativom i aparatom uspentrati na biciklu i žuriti u grad prije nego vodu zamreškaju turistički brodići. Ili sličnu proceduru ponoviti uveče, dobijajući još bolji efekat

Ali prošle su me te postcard-forice. U isto vrijeme, shvatio sam da su, u Amsterdamu, još efektnije refleksije u staklima auta. Poenta je u slijedećem: kako svaki model auta ima drugačiju zakrivljenost šoferšajbne ili zadnjeg stakla, besplatno se ustvari dobija neizmjerno mnogo različitih sočiva, koja se mogu iskoristiti za fotografiju. Vrlo jednostavno, a vrlo efektno, samo ako je lijep dan a stakla na autima čista.

Ono što slijedi je, dakle, grad u šoferšajbnama. Smatrao sam da može biti vrlo interesantno predstaviti grad na takav jedan, neuobičajen, način. Razni su motivi, razni uglovi i efekti. A biće toga još, pokušaću možda malo i da eksperimentišem…

1 “The decisive moment, it is the simultaneous recognition, in a fraction of a second, of the significance of an event as well as the precise organization of forms which gives that event its proper expression.” – Henri Cartier-Bresson



kombi

opel corsa

lancia

seat

fiat stilo

mini morris

passat

fiat stilo

ford focus

toyota

westertoren

vw

fiat seicento

bmw

brouwersgracht

brouwersgracht1

peugeot

peugeot'

smart

vw'

renault

I na kraju, malo života…

drvo

drvo'

opel