| PRAVA STRANA

Naslov je, između ostalog, i ime jedne inspirativne beogradske kafane u Tašmajdanskom parku, iako su konotacije u ova dva slučaja vrlo različite.

(1) VIVAT ACADEMIA

… A u Barseloni sam bio na konferenciji. Poslije 4 godine, dolazim ponovo na ICCV i imam priliku da akademski svijet sagledam drugim očima. Kad taj svijet posmatrate izvana, bez ambicija da mu pripadate i u njega se uklopite, lako se uočavaju određeni obrasci i trendovi. Što se tiče  ljudi, u  najgrubljoj aproksimaciji, primjećuju se 3 tipa naučnika  (a vjerovatno se slično može primijeniti i na mnoge druge profesije):

(1) genijalci, briljantni umovi koji su zaljubljeni u oblast i apsolutno na nju fokusirani (kao naprimjer u fudbalu Maradona ili Messi). Oni su ti koji prave skokove, otkrivaju velike stvari i pomijeraju nauku napred.

(2) vojnici, oni koji su naučili posao i odrađuju ga rutinski, iako sa mnogo rada i truda (fudbal: Gattuso). Ogromnim naporima zauzeli su svoje mjesto u struci (a to je borba neprestana, i vrti se uglavnom oko sponzorstava, koja u mojoj oblasti, prečesto, za moj ukus,  dolaze od vojske ili nekih DSZ/ONO instituta), ali prave vrlo male korake u smjeru napretka nauke.

(3) ostali, koji se upinju da budu u jednoj od prve dvije grupe i njima se dodvoravaju, ili su tu dopali maltene slučajno – objavili su rad jednom-dvaput i čulo se za njih (ko god objavi na ovoj konferenciji, postao je poznat), i sad tako životare pišući slabije naučne radove i popunjavaju kvotu (npr. Montella).

Negdje prije 2 godine, ja sam shvatio da tu ne pripadam. Niti sam briljantan1, niti isključivo skoncentrisan na samo jednu disciplinu, vojnik nisam, a ostalo ne želim da budem. Jer ako ću se nečim baviti čitav život, onda to neće biti puki prosjek (odnosno, da ispratimo analogiju, osrednji klub i nacionalna selekcija za utjehu). Pogotovo ako se od njega slabo živi, a satisfakciju donosi tek intelektualna masturbacija.


(2) AMERICAN DREAM

E sad, za moje odstupanje (otklon) od akademije ima i mnogo drugih razloga, i neke od njih vrlo elokventno i precizno u pravilan kontekst stavlja Hrvoje Jurić, pa sam na ovom sajtu napravio presedan i transkript jednog njegovog predavanja u cjelini objavio kao tekst. Univerziteti su postali firme. Na Istoku se čini (a družim se sa par briljantnih momaka s istanbulskog Boğaziçi univerziteta)  kako je još uvijek živ model renesansnog čovjeka i potreba za oplemenjivanjem pojedinca kroz naobrazbu. Na Zapadu je taj model odavno mrtav, u Americi je svo istraživanje sponzorisano od strane vladinih tijela ili velikih kompanija i u funkciji je tržišta. U Holandiji je to manje ekstremno, ali univerziteti moraju ipak da prave pare, i svaki profesor/naučnik da ih donosi kroz sopstvene odobrene projekte. Izazov, ali ako već mora tako, radiću to za sebe lično.

A na Zapadu, odnosno u Americi, ovo je samo manifestacija njihove ukupne kulture i mentaliteta. O tim stvarima najviše sam, svojevremeno, naučio od svoje profesorice sociologije, bucmaste male Jevrejke Dr. Marshe Rose. I gorepomenuta praktičnost, i američki san, i mnoge druge stvari posljedica su kulture u kojoj se užasno mnogo vrednuje rad2, i u kojoj vlada uvjerenje da se sve može naučiti i savladati uz dovoljan trud (kod nas se naglasak mnogo više stavlja na talenat i urođene osobine, dok kod njih nature vs. nurture gotovo da i nije dilema). Prolazeći kroz mnoge knjige o preduzetništvu (entrepreneurship) ili kroz članke na sajtu Harvard Business Review-a, sadržaj umnogome podsjeća na self-help pamflete i popularnu psihologiju (npr. “20 stvari zajedničkih uspješnim liderima”) i užasno su iritantne za nekog iz naše kulture i tradicije. Pritom, uspjeh se uglavnom svodi na materijalni, mada se poštuje i onaj koji znači ostvarenje sopstvenog sna i onda kada nema veze sa materijalnim bogaćenjem. Često se navode primjeri iz popularne kulture (uspješni zabavljači, holivudski režiseri ili hiperproduktivni pisci) ili riječi predsjednika Amerike, što se u našem slučaju jedino može porediti sa primjerom Zorana Đinđića, i to vjerovatno zato što je pokojni.

Ipak, ima naznaka da se i na Zapadu, u ovom smislu, dešavaju stvari koje su donekle kontra struje. Dva najpopularnija TED (Technology Entertainment Design) predavanja su od Daniel Pinka i Sir Kena Andersona: prvi govori kako ljude ne treba mamiti za posao velikim platama, već kombinovati posao sa onim u čemu svaka osoba ionako uživa (sposobnostima i unutrašnjim afinitetima); drugi kaže kako nam je obrazovni sistem potpuno nakaradno postavljen i ubija kreativnost kod djece. Knjige Drive, Rework, Making Ideas Happen (da, bukvalno patetičnih naslova) i one Seth Godina promovišu djelovanje kontra struje, ustaljenih pravila i društvenih normi. Iako su i one sve manje-više u funkciji tržišta, ipak se odnose na slobodu i ostvarenje pojedinca (a individualizam je najveća religija u Americi), i ne moraju obavezno značiti njegovu upotrebu ili eksploataciju.


(3) BALKANE MOJ

A ničeg od toga nema kod nas. Prije svega, rad se uopšte ne vrednuje, i na jednu inicijativu dođe pedeset kritičara, koji ne pokazuju ni trunku poštovanja za entuzijazam, samoinicijativnost i uloženi trud pojedinca (jer ipak smo mi i dalje Pleme, kao što to argumentovano tvrdi Radomir Konstantinović). Ipak, na vrat-na nos uvesti pravila koja važe na Zapadu i nakalemiti ih na naš mentalitet nema nikakvog smisla (pritom se i to radi po navedenom self-help principu, i ne znam je li to bio i Đinđićev pristup ili to, sa školama za lidere i ostalim idiotarijama, nakaradno tumače mediokriteti koji su ga naslijedili). Čak i ako po strani stavimo činjenicu da su tranzicija i transformacija u službi tržišta, odnosno velikih kompanija (u novogovoru se to kaže evro-atlantske integracije), oni koji kod nas sasvim dobronamjerno žele primijeniti pojedine pozitivne elemente Zapadnih sistema, moraju naći drugačiji modus komunikacije sa domicilnim stanovništvom (s obzirom da na vrat-na nos očekivano rezultira otporom i konfliktom). Ovo podrazumijeva i svijest o tome da nije dobro da se svi momentalno stavimo u službu krupnog kapitala, već da je bolje naći kompromis sa postojećim malim proizvođačima, njihovim mogućnostima i potrebama. (Ovdje se naročito vodim skorašnjom pričom sa prijateljima o malim poljoprivrednicima u Srbiji, koji ne prihvataju moderne načine proizvodnje nego se drže svojih tradicionalnih. Iako nema toliko veze sa preduzetništvom, vjerujem da dio u vezi komunikacije stoji.)

Jer sve je šansa, i ako nije moguća (ni poželjna) masovna industrijalizacija ili elektronizacija, pa onda budimo zelena zona Evrope, budimo prostor autentičnih proizvoda i raznovrsne, lokalne proizvodnje. Budimo eko i seoski turizam, napravimo kulturu od onog što je već autohtona i autentična kultura umjesto da slijepo i naglo preuzimamo recepturu sa Zapada. Zdravo je, dobro je, ekološki je, predstavlja kontinuitet kulture i mentaliteta, predstavlja specifičnost koja se sve više traži u moru gradova i zemalja koji počinju da liče jedni na druge i nude potpuno isto3. Ovdje mislim na prostor čitavog Balkana.

Sve je šansa. Kriza je šansa, i tranzicija je šansa, jer otvaraju ogroman prostor novih mogućnosti i prilika (slično rezonujući, svojevremeno sam svoj članak za crnogorske novine Vijesti naslovio sa Nepodnošljiva lakoća tranzicije). Ali sve to podrazumijeva odgovorne lidere i ljude sa vizijom. A s tim smo na Balkanu u najvećem deficitu. Kompleks siromaštva stvorio je domaće izdajnike koji su orobili sopstvene države i narode gore nego bilo koji okupator – zato je ovaj predlog naivan, jer podrazumijeva svijest o opštem dobru i sporo, ali sigurno bogaćenje, umjesto naglog i brzog kakvo traži pohlepa.


(4) RADOST

A da umije neko da razmišlja, pa da na primjeru Crne Gore kaže: Primorje su preplavili Rusi, u redu, evo nudimo da njihovo prisustvo na našem prostoru bude još izraženije. Nudimo da npr. od stare kotorske Rivijere naprave svoj kulturno-umjetnički centar u kom će se izlagati slike iz Ermitaža (ionako ne znaju šta će s njima, i dio kolekcije su prenijeli u Amsterdam). Austrijanci neka na ostrvu Mamula naprave svoj muzej i prave izložbe Schiele-a, Kokoschke i Klimta. Tvrđava Krstac iznad Budve Jevrejima i njihovoj kulturi. Prostor u Podgorici – turskoj. Neka tvrđava uz more – talijanskoj. Itd. Napravimo od Crne Gore jedan veliki muzej, neka se prepliću kulture i neka ljudi kod nas dođu u priliku da sve to vide iz prve ruke (o prihodima od turizma da i ne govorimo). To bi kreiralo svojevrstan Medići efekat, na dobrobit svih.



U ovom dijelu sam pokušao da nategnem tekst i u njega uvrstim nekih par stvari sa naših prostora čija mi je idelja vodilja inspirativna. No shvativši da se ipak ne uklapaju dovoljno u izloženi kontekst, jednostavno ću neke ilustrirati ovdje, pa ako neko uspije naći nit koja sve povezuje, utoliko ljepše (radosnije).

Beogradski hor Viva Vox koji pjeva bez pratnje, i glasom imitira svaki instrument:



Francuska reportaža o crnogorskom slikaru Dadu Đuriću, čijih je radova pun pariški Centre George Pompidou:


P.S. Sve ilustracije u tekstu djelo su rumunskog umjetnika Dana Perjovschija.

1Gledajući posljednjih dana video predavanja briljantnog Geoffreya Hintona, smrznem se na pomisao da mi takvi ljudi budu među recenzentima rada i razbucaju me na komadiće.

2Naravno, sve ovo se može povezati i sa sociološkim teorijama Maxa Webera, koji pravi razliku između protestantskih društava, u kojima se promoviše individualnost, i katoličkih, u kojima je zajednica mnogo važnija.

3Na neki način, slična je priča sa svim mentalitetskim karakteristikama: dok neki od nas pizde što su npr. vodoinstalateri stručnjaci za sve i svašta ili što nam taksisti od aerodroma do kućne adrese objasne čitavu političku situaciju u zemlji i inostranstvu, to takođe predstavlja specifičnost našeg prostora, koja sa strane izgleda zanimljivo, ipak implicira interes tih ljudi za razne teme, čini komunikaciju prisnijom, itd. Sve to može biti interesantno kad bi se našao neko da to voli na pravi način.



This post is password protected. To view it please enter your password below:


This post is password protected. To view it please enter your password below:


This post is password protected. To view it please enter your password below: