| PRAVA STRANA

BRENZE

Već tada vidjevši da neće sve ispasti onako kako sam ja zamišljao, počinjem da tražim posao (van akademskog svijeta, jer sad vec u potpuno drugom mode-u), kako bih imao i tu alternativu. Potpuno u mom maniru, bombardujem svoje profesionalne kontakte i potencijalne firme ogromnim brojem zahtjeva. S obzirom na vrijeme krize, bivam prijatno iznenađen odzivom.

5434freefee_thumb

Greška br. 4. Smatrajući da će to dati utisak o meni svestranijem i iskusnijem, u svom CV-ju pominjem i opisane preduzetničke aktivnosti, odnosno ambicije, od kojih ne odustajem. Kompanije na to uglavnom ustuknu i uplaše se manjka koncentracije.

Ukratko što se tiče projekta na Rembrandtpleinu – smatram da nam je preuzet od strane pomenute firme, odnosno posrednika lično, koji je na kvarno postao „izvođač radova“ (te uzeo sve pare umjesto posredničkih 15-20%). Otvoreno to nešto kasnije i izjavljujem, što nikako ne biva dobro primljeno i što dovodi do dodatnog zahlađenja odnosa sa tipom, predstavnikom investicione firme i direktorom te nove Robertove kompanije. Na jedvite jade, nakon par mjeseci, uspijevam da naplatim svoj dio. Tokom čitavog ovog perioda, Roberto (koji dobro zna šta mislim o svemu) i ja se trudimo da nas dvojica ostanemo u dobrim odnosima, iako postaje jasno da nam se putevi, barem zasad, razilaze. On sa novom firmom potpisuje full-time ugovor (uz dosta restriktivne stavke a propos drugih aktivnosti tokom i poslije ugovora). Ja odlučujem da nađem posao i ipak smanjim svoje preduzetničke ambicije.

FULL STOP?

outIntMob

No od svoje biznis ideje ne odustajem. U jesen 2010. je prijavljujem na konkurs holandskih biznis ideja, NewVenture. Na tom konkursu, ideja se tokom tri runde kristališe i artikuliše sve jasnije, rezultirajući biznis planom. U novembru, na kraju prve runde, moja ideja biva izabrana među 10 sa najvećim potencijalom, od 476 prijavljenih. Tokom dešavanja srećem nove ljude koji pokazuju interesovanje i žele saradnju. Dobijam novi podsticaj da nastavim, u neko svoje slobodno vrijeme (sic!) ako ništa drugo.

Firmama kod kojih se prijavljujem za posao, a koje se ne uplaše mojih preduzetničkih ambicija, predlažem saradnju, ukoliko ocijenim da to ima smisla. To dovodi do novih interesantnih mogućnosti (moram da odam priznanje Holanđanima, koji me uvijek ozbiljno slušaju i tretiraju), ali podrazumijeva dugoročnije planiranje i promišljenije odluke. Ja nemam vremena da čekam.

layar

Na kraju se odlučujem za (privremeni) posao u firmi sa kojom ipak neću moći da razvijam svoje preduzetničke planove. Radi se o novoj i mladoj (po godinama, i duhu) amsterdamskoj kompaniji Layar, koja je uspjela da zauzme mjesto na tržištu koje obično okupiraju američke firme. Naime, Layar se bavi razvojem augmented reality tehnologije (jebemliga – nadograđene stvarnosti? ček’ da vidim… kažu ‘proširena stvarnost’, meni se više sviđa ova moja kovanica), odnosno dodavanjem relevantnih (tekstuelnih, vizuelnih…) informacija na objekte vidljive kroz kameru, i to isključivo onu mobilnog telefona. Kako je firma skoro imala dosta velik priliv investicija i širi svoje polje djelovanja, ja ću razvijati algoritme vezane za prepoznavanje i praćenje vizuelnih koncepata*.

RADOZNALOST 2.0.X

perjovschi_like_to_do

Možda će neko reći kako ta moja neuroza radoznalosti i nije baš toliko prokletstvo, jer iako još nisam odbranio doktorat, ipak sam se bavio nekim stvarima od životnog značaja. He-he. U međuvremenu sam učestvovao u par akcija crnogorske građanske neposlušnosti (i u pravom i u virtuelnom svijetu); pisao gluposti na ovom sajtu; pomogao Filipu Kovačeviću da grafički&tehnički opremi knjigu; učestvovao u snimanju jednog kratkometražnog filma; ušao u milion političkih polemika i tako zadobio mnoge antipatije, ali i stekao mnoge prijatelje; nekako ipak odlučio da odbijem ponudu da se uključim u rad novog crnogorskog portala Javni Servis, iako sam na njemu svakodnevno aktivan… Ako se zna da mi je cura strašno zahtjevna, jasno je da sam ja čovjek pod konstantim stresom i da se moja agonija nastavlja ;) .


*Interesantno je napomenuti da je Layar bila prva firma s kojom sam imao razgovor za posao u oktobru 2010. No tada se radilo o nekoj potpuno drugoj funkciji za koju i nisam bio toliko kvalifikovan. Ipak, ja sam priliku iskoristio da napomenem ono što je zaista moja specijalnost i što bi im moglo biti od koristi. Tri mjeseca kasnije, kad su odlučili da zaista uključe moju struku u planove firme, zvali su me bez zvaničnog objavljivanja pozicije i intervjuisanja drugih ljudi.


THE END


radoznalost1

Već više puta sam se, dakle, požalio na sve te (manje važne?) stvari koje mi skreću pažnju sa glavnog cilja, upravo opisanog doktorata. Ovdje ću pokušati da navedem par tih stvari, mada ne znam kako da u tome ostanem koncizan, s obzirom na količinu (potpuno novih) informacija sa kojima sam se susreo u zadnje dvije (da, ima toliko!) godine.

TRANZICIJA

Negdje sredinom 2008. zvanično se uključujem u planiranje oko nekih informatičkih aplikacija koje bi mogla da pravi firma AIXIOM, koju je moj kolega Roberto osnovao još 2006. godine. Iako većina ideja nije nikad ugledala svjetlo dana, na zahtjev jednog iranskog kolege, koji nailazi na interesovanje za projekat kod predstavnika iranskog gradskog prevoza, pravimo aplikaciju koja detektuje kad ljudi zadrijemaju za volanom. Manjak inicijative i neznanje sa naše strane dovode do toga da i ova ideja padne u zaborav. Već tada mi se, doduše, po glavi vrzma misao o biznis inicijativi u koju nemam petlje da se upustim, a koju do dan-danas pokušavam da sprovedem u djelo.
green
red

U martu 2009. počinjem ozbiljno da se interesujem za inovacije. Kako je moj mentor, Arnold W.M. Smeulders, jedan od članova komisije koja kreira ICT strategiju za Holandiju (planirajući za godinu 2030.), imam uvid u njegove izvještaje i prezentacije, informacije i znanje uopšte. Kako negdje u to vrijeme kupujem u Amsterdamu stan, a kako, kao pravi Balkanac, ama baš ništa od svoje plate nikad nisam uspio da uštedim, već tada (više od godinu dana prije isteka ugovora) počinjem da razmišljam o tome šta i kako dalje poslije doktorata. Uporedo sa tom mišlju javlja se i blago zasićenje akademskim okruženjem, te zaključujem kako je zaista šteta što toliki intelektualni napori i izuzetne ideje završe sa naučnim radom (jer u Evropi, čast izuzecima, sistem nije takav da omogućava brz prelazak ideja sa univerziteta u industriju – kao što je to itekako slučaj u Americi). Moje misli se sve više usmjeravaju ka nekoj spin-off kompaniji, koja bi odličan istraživački rad sa našeg fakulteta iznijela na tržište.

Greška br. 1. Postajem previše entuzijastičan. S obzirom na naše (Robertovo i moje) ogromno neiskustvo i neznanje na biznis polju, trebalo je brenzat malo. Jer sve o biznisu učili smo usput, što nije najbolji način da se u isti krene ako ste u škripcu s vremenom i parama.

IDEJA

interadion_small

Početkom oktobra 2009. jednom poznaniku, koji uspješno spaja akademsku i biznis sferu, iznosim svoju grandioznu biznis ideju: interaktivni advertising. Ovo podrazumijeva vrlo jednostavne kamera-projektor instalacije, sa kompjuterom u pozadini na kom glavnu logiku odrađuju computer vision algoritmi. Ti algoritmi, za koje smo mi specijalisti, prepoznavali bi šta se dešava ispred reklamne površine (izloga, zida, video beama) i adaptirali vizuelnu poruku prema pokretima, pogledu, mimici, bojama i drugim karakteristikama prolaznika, onih koji se upuste u interakciju sa reklamom. Moj poznanik nam ugovara sastanak sa tipom koji ima iskustvo u marketingu, i koji može ocijeniti smislenost ovog koncepta. Uporedo sa tim, razgovaramo sa predstavnicima fakulteta o patentiranju nekih ideja koje posjedujemo. Kancelarija zadužena za transfer ideja na tržište govori nam pod kojim uslovima univerzitet može biti i investitor. Tip iz marketinga biva zagrijan za ideju, daje nam odlične savjete, a mi polijećemo još više.

atracszs

Greška br. 2. Vjerujemo predstavnicima fakulteta, ne znajući: da oni nemaju pojma o čemu pričaju (ali pošto znaju zeru više od nas, ne biva nam sumnjivo); da će uvijek braniti interese fakulteta, i da im mi i naša ideja ne značimo apsolutno ništa (iako mogu biti vrijedni na duge staze, traži se kratkoročna isplativost); da su oni državni radnici, koji gase svoj kompjuter u 17:00 (pet-nula-nula), te da se od njih ne može očekivati pretjerana ažurnost; da iznad njih stoji ogroman, spor i konzervativan birokratski sistem, kroz koji naši zahtjevi treba da prođu.

FULL GAS

Početak je 2010. godine. Počinjemo da kreiramo djeliće biznis plana, koji do dan-danas neće dobiti koherentnu formu*. Skiciramo scenarije i snimamo par amaterskih slika/videa kako bismo ljudima približili ideju. Sa advokatom fakulteta spremamo dva patenta čije će početne troškove plaćati univerzitet (tako je, barem, tada zvučalo). Počinjemo da kontaktiramo ljude i idemo u marketinške agencije, gdje prezentiramo koncept. Prijavljujemo se na univerzitetsko takmičenje inovativnih ideja, gdje po prvi put radimo pitching i dobijamo nagradu publike. Ja bivam izabran da za univerzitetski magazin pišem (na holandskom!) o svojim aktivnostima u ovom periodu. U junu nas univerzitet, kao klince koji obećavaju, vodi na Inventor dinner 2010. u jedan fancy amsterdamski restoran. Širimo mrežu kontakata.

SMETNJE

Takođe u junu, pojavljuje se investitor koji pregovara sa fakultetom. Žele saradnju sa našom istraživačkom grupom i u Robertovim radovima vide potencijal. Roberto dobija priliku da bude partner u ovoj potpuno novoj konstrukciji, odnosno budućoj kompaniji. Sa druge strane, Roberto i ja pregovaramo sa tim istim investitorom o našoj interactive-advertising ideji. Meni se čovjek, predstavnik investitora, od prvog momenta ne sviđa. Roberto pokušava da stvori one happy family i razgovara o tome da se firme ujedine. Iako se interesovanje za našu biznis ideju širi, stvari se komplikuju.

Greška br. 3: iako konstantno tražim eksplicitniju komunikaciju, trebalo je da insistiram da napismeno dobijem na uvid neke izvještaje o pregovorima ili da im i sam prisustvujem. Mislio sam da sebi ipak ne treba da uzimam slobodu da toliko pritiskam Roberta.

Predstavnik investitora predstavlja nas u velikoj marketinškoj agenciji JWT, gdje je njegov prijatelj visoko pozicioniran. Nailazimo na dobar prijem i radimo dva brainstorming sastanka sa njihovim kreativnim timom.

rpleinFrame

U septembru ugovaramo prvi konkretan projekat sa JWT agencijom: na jednom od glavnih amsterdamskih trgova, Rembrandtpleinu, postavićemo interaktivnu reklamu u kojoj će prolaznici moći da se igraju sa virtuelnim balonima. Zvuči odlično. Detalji se, međutim, ugovaraju preko posrednika iz investicione firme. Komunikacija je štura i sva ide preko njega. Na kraju se pojavljuje i ugovor, i to u ime druge firme, koju investitor namjerava da oformi sa fakultetom i Robertom. Ostajem PAF, što bi rekla hrvatska generacija Y, ali radi mira u kući, nastavljam rad na projektu, koji uspješno privodimo kraju i instaliramo reklamu u oktobru 2010.

* Nepisano pravilo kaže da je, ako dođete na neku originalnu ideju, vjerovatnoća prilično velika da još 10 ljudi u svijetu pomišlja isto, jer je jednostavno zreo momenat sa se takve stvari počnu razvijati. Pa iako mislimo da je naša zamisao preambiciozna, otkrivamo par ozbiljnih konkurenata koji su već prisutni na tržištu (ako ste baš vizionar, pomenuta vjerovatnoća je manja).



Kraj u slijedećoj epizodi.