| PRAVA STRANA

Niče je negdje rekao kako ne postoje fakti (istine), postoje samo interpretacije. Čini mi se da je mislio na moralne kategorije, ali valjda se neće ljutiti ako ja tu misao primijenim na percepciju1.

Sa druge strane, Solženjicin je napisao da linija između dobra i zla prolazi posred svakog ljudskog srca. Što se može protumačiti i kao tvrdnja da su ljudi u stanju prepoznati fundamentalne vrijednosti i istine.

Ja stalno osciliram između ova dva pola. Između etičkog subjektivizma (koji vodi ka kainovskom individualizmu) sa jedne, i vjere u ljude sa druge strane (ne kažem da gore navedene misli, ili njihovi autori, predstavljaju te polove; ja ih samo koristim kao ilustraciju2). Neki će to protumačiti kao nesigurnost, drugi u tome vidjeti moj horoskopski podznak (Vaga), no šta god da joj je uzrok, činjenica je da ova stalna tenzija prilično zamara.

Što sam stariji, ipak, sve sam bliže ovom prvom stavu. Nadovezaću na njega Heraklitovu izreku da su oči i uši ljudima loši svjedoci ako imaju varvarske duše. No da ne bismo pošli previše u širinu i počeli se baviti pitanjem savjesti, vratiću se na interpretacije.

U romanu Na rubu pameti, Miroslav Krleža piše, ”Pa u tome i leži tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih ‘pogleda na svijet’ što je kroz hiljade i hiljade godina svaki ‘pogled na svijet’ za sebe lično uvjeren da se ‘on jedan jedini podudara s istinom’! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do ljudožderskog, diluvijalnog, prahistorijskog, uzajamnog životinjskog upravo proždiranja tih ‘pogleda na svijet’. Jedni vjeruju, drugi spašavaju, treći ljube, četvrti su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, šesti, sedamdeset i sedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi prvenstvo, svi se pobijaju međusobno, svi se isto tako međusobno uništavaju.

Ne vjerujem u apsolutne i univerzalne istine. (Čak i “zakoni” fizike su samo teorije u skladu sa trenutno prihvaćenim modelom.) Naprotiv, mislim da svako ponaosob projektuje istinu (nekakav idealan i apsolutni pojam), odnosno ono što čuje i vidi, na sopstvene koordinate (ose, dimenzije…3), tj. na svoje postojeće znanje, iskustvo, stavove, interese, strahove…

I u ovim posljednjim pojmovima mogu se možda pomiriti dvije misli sa početka. Jer ako Solženjicin i implicira da su ljudi u stanju prepoznati istinu, on ne tvrdi da se oni tom spoznajom povode kad djeluju. U zavisnosti od čovjeka, ta spoznaja ostaje u svijesti ili biva potisnuta u podsvijest, te joj se u skladu sa tim i određuje važnost.

Što znači da ima izuzetaka, i jedino sa takvima ima smisla razgovarati: ako je neko otvoren za nova saznanja, za adaptaciju svog modela, za promjenu svijesti, on zavrjeđuje pažnju. Sve drugo je gubljenje vremena. (Ovo podsjeća na Kišove frustracije vis a vis francuskih ljevičara, koji nisu željeli da prihvate postojanje staljinističkih logora; najupečatljivije od svega, Kiš će se, a propos, obrušiti na dvojac Sartr-de Bovoar u eseju Sveta Simona.)

I oni koji govore ili pišu (uopšte, kreiraju) ne treba, na kraju krajeva, uopšte da brinu o tome kako će njihove riječi biti interpretirane. Jednostavno, oni ne mogu ništa učiniti povodom toga. Nema te preciznosti u izrazu koja će uticati na percepciju čitaoca/slušaoca. Pojašnjenjima se samo kiti priča i udaljava se od suštine. Naprotiv, poruku treba svesti na osnovne pojmove, na crte i krugove, simbole poput onih sa slika Miróa ili Kandinskog. Ko zna, shvatiće. Što više zna, više će shvatiti. Što su kompletniji njegovo znanje i iskustvo, na više nivoa će funkcionisati njegova percepcija, dublja će i kompleksnija biti njegova predstava. I tu se nema šta više reći.

Sem da, počinjući ovaj tekst, uopšte nisam imao namjeru da dođem do Miróa ili Kandinskog. Ono što sam htio jeste da dam potporu stavu, u skladu sa kojim (iako umnogome homo politicus) nikad nisam imao ambiciju da ‘mijenjam svijet’ ili se sa drugima povezujem u nekakve grupacije koje sebe ozbiljno shvataju (a kamoli pišem manifesta, programe i deklaracije). Jer već grupa od dvoje implicira nepotpuno međusobno razumijevanje i znači kompromis. Riječima Serena Kjerkegora, “Egzistencija je uvijek ono pojedinačno [...] Pojedinac se treba distancirati od mnoštva; gomila je laž.” Svako mora sam za sebe doći do spoznaje, i lični primjer treba da bude maksimum zalaganja, odnosno aktivizma.

I uopšte ne znam zašto me je na sve ovo ponukao tekst jednog predavanja Jonathana Franzena, koji govori o pojedinačnom iskustvu i sjećanju kao zaista vrijednim stvarima, nasuprot površnim zadovoljstvima koje pruža tehnološki napredak. Možda su to negdje ipak iste stvari.

 

Mnogi filozofi, pogotovo objektivisti, bavili su se ovim pitanjem, ali su njihove misli uglavnom pretjerano zamršene, pa se njihovim intelektualnim masturbacijama nećemo baviti. Mene, pritom, ovdje ne zanima percepcija u širem smislu riječi, već prije nekakvom sociološkom - percepcija ograničena društvenim pojavama i ljudskom komunikacijom.

Izvlačeći obije misli izvan konteksta i korišteći ih za svoje potrebe, donekle potvrđujem Ničeov stav.

Oni koji su se bavili geometrijom, a pogotovo linearnom algebrom (za mene najljepšom granom matematike), prepoznaće ovdje analogiju sa smanjivanjem dimenzionalnosti i nalaženjem baze (tehnički termini su nekad neumoljivi!) u vektorskim prostorima.

 
 

“If liberty means anything at all it means the right to tell people what they do not want to hear.” – George Orwell, predgovor Životinjskoj farmi

Ono što slijedi je moja prekjučerašnja prepiska sa Internet portalom e-novine, nakon što sam ustanovio da mi nije objavljen nijedan od tri komentara koje sam postovao tokom prošle sedmice. S obzirom da je lani na sve strane bio slat poziv za pomoć ovog portala, i da sam ja, tada vjerujući u njihov projekat, uplatio neku (vrlo) skromnu sumu na njihov račun, uzeo sam sebi za pravo da kontaktiram glavnog i odgovornog urednika Petra Lukovića, sa kojim sam ranije vodio korespondenciju. Iako nisam pobornik takvih stvari, objavljujem ovu prepisku javno, jer u njoj nema ličnih detalja, a o tome sam obavijestio e-novine. Ovaj se tekst tako može smatrati nastavkom onoga o čemu sam na PCNEN-u ranije pisao (a propos monopola na istinu i sličnog), ovdje i ovdje.

Radilo se o slijedećim temama. Prvo sam slučajno, tražeći neku izjavu Anta Markovića, naišao na tekst Branka Vojičića u vezi “Rata za Mir”, koji su prenijele e-novine. U međuvremenu je na tu temu ipak vraćen moj komentar, pa ga mogu u cjelini navesti:

“Ma je li ovo Branko Vojicic, generalni direktor RTV Crne Gore? Lijepo se druzite vi u e-novinama i asikujete s Djukanovicem: mi vama savjetnika i urednika za Pobjedu, vi nama kolumnistu.

O tempora, o mores!”

A eto, dodat je i adekvatan propratni komentar gospodina o kome ćete više čuti u nastavku teksta. Pritom je dotični gospodin prekršio osnovno pravilo Internet komunikacije i otkrio moj identitet (sa, siguran sam, slučajnom greškom), o čemu ću još razmisliti.

Nažalost, druga dva komentara nisam sačuvao, pa ću ovdje pokušati da reprodukujem njihov sadržaj. Prvi je bio na feljtonu koji se bavi Ratkom Kneževićem, koji me u životu ne zanima, naprotiv. Međutim, osjetio sam potrebu da reagujem zbog jednostranosti s kojom je pisan feljton, pa sam otprilike rekao slijedeće:

“Jeste li se svrstali, jeste. Ustvari, vjerovatno vi ni ranije niste bili nesvrstani, ali sam ja bio mlad, lud i naivan. Filosofija palanke, koja isijava iz ovog feljtona, govori da on nema veze sa istraživačkim novinarstvom, pa mi ne pada na pamet dalje da ga čitam.”

Drugi komentar bio je na jednom sličnom feljtonu, gdje se Stanko Cane Subotić predstavlja kao nevina piplica. Kako se radilo o istom, nevjerovatnoj pristrasnosti, ostavio sam otprilike isti komentar, čini mi se bez pominjanja Filosofije palanke.

I onda, kad mi je rečeno da mojih komentara uopšte nema, pisao sam Lukoviću.

—————————————————————————————————————-
Re: E-NOVINE PRED GASENJEM?
From: Vladimir Nedovic
To: Petar Lukovic

Gospodine Lukovicu,

s obzirom na nasu raniju komunikaciju povodom moguceg gasenja e-novina, kao i mog skromnog doprinosa vasem projektu, uzimam sebi za pravo da vam pisem u vezi slijedeceg.

Naime, prosle sedmice ostavio sam 3 komentara na raznim stranicama e-novina, za koje jutros shvatam da uopste nisu objavljeni. Svi su se kriticki odnosili na feljton/e-novine, pa se pitam da li je to mozda razlog sto nisu objavljeni, s obzirom da sam ih pisao sa 2 razlicita racunara, pa je greska u tehnickom smislu manje vjerovatna.

Dakle, htio sam da vas upitam da pogledate da li su u vasem sistemu registrovani komentari pod nickom ‘vkotor’, iza kog stojim ja, a koji su ostavljeni u posljednjih 7 dana, i to, cini mi se, na slijedecim stranicama (ali sigurno na tim feljtonima):

http://www.e-novine.com/feljton/30592-Guslama-protiv-Mocarta.html

http://www.e-novine.com/feljton/43004-Lijepi-Gringo-Nikia.html

http://www.e-novine.com/feljton/42727-eelj-Uhapsite-Caneta.html

Unaprijed zahvalan,

—————————————————————————————————————-
E-NOVINE – odgovor
From: Branislav Jelic
To: Vladimir Nedovic

Gospodine Nedovicu,

Nasao sam dva vasa komentara u administraciji.

Jedan se tice pravopisa i na to necu gubiti vreme.

Drugi:

“Lijepo se druzite vi u e-novinama i asikujete s Djukanovicem: mi vama savjetnika i urednika za Pobjedu, vi nama kolumnistu.”

predstavlja notornu laz kada je u pitanju asikovanje sa Djukanovicem, dok je ovaj drugi deo o savetnicima, urednicima i kolumnistima potpuno nejasan, ali u kontekstu celog komentara, takodje lazan i tendenciozan.

Branislav Jelic
e-novine
—————————————————————————————————————-
Re: E-NOVINE – odgovor
From: Vladimir Nedovic
To: Branislav Jelic
Cc: Petar Lukovic

Gospodine Jelicu,

hvala na odgovoru.

Trebalo je da budu tri komentara, mada su posljednja dva slicnog sadrzaja (a odnose se na jednostranost s kojom su pisani vasi posljednji feljtoni). Sto se tice pravopisa, sa tim obicno nemam problema, pa bih ipak volio da mi pojasnite o cemu se radi, i unaprijed se zahvaljujem na vremenu koje cete tome posvetiti.

Sto se tice komentara koji ste naveli (koji slijedi nakon pitanja da li se radi o istom Branku Vojicicu koji je danas direktor RTV CG), pa valjda ja imam pravo na svoj stav, kao i pravo da taj stav javno iznesem, kao sto i vi imate pravo na slobodnu interpretaciju istog (u ovom slucaju vrlo uvredljivu i direktnu, dok je moj komentar u najgorem slucaju spekulativan). Ako je ovo sto ste mi upravo objasnili razlog za cenzuru, a kako ja mislim da je taj razlog sasvim nedovoljan, uvjeravam vas da cu naci nacina da svoj stav ipak javno iznesem.

I da pojasnim: koliko je meni poznato, prethodni glavni urednik (i jedan od osnivaca) e-novina je Srdjan Kusovac, kasnije savjetnik Mila Djukanovica, a sada i glavni urednik ratno-huskacke novine od papira, Pobjede. Drugo, laz po definiciji podrazumijeva da ja svjesno iznosim neistine iako znam sta je ustvari istina. Posto vi ne mozete biti sigurni cega sam ja svjestan, vi ste slobodni da konstatujete da je nesto neistina, ali ne i da li ja lazem ili ne.

—————————————————————————————————————-
E-NOVINE – odgovor2
From: Branislav Jelic
To: Vladimir Nedovic

Gospodine Nedovicu,

Naravno da imate pravo da iznesete svoj stav, ali da iznosite laz(i) na racun e-novina, u e-novinama, na to nemate pravo, jer vam ga necemo dati. Lazi koje ste izneli, pritom, nisu licile na spekulaciju vec na tvrdnju i necu gubiti vreme na razlaganju recene forme.

Da, S.Kusovac je bio Gl. i odg. urednik e-novina, ali to vise nije od maja 2008. iz razloga koji vas se ne ticu, bas kao sto se nas u e-novinama ne tice, niti imamo bilo kakve veze sa time gde je Kusovac nastavio karijeru. Ukratko, e-novine od tada i danasnji pojavni oblik su – nebo i zemlja.

I za kraj; uopste me ne zanima, jer imam preca posla, vasa sklonost ka plitkom filozofiranju “cega sam ja svestan”. Vrlo otvoreno vam kazem, jer, ne da sam svestan, nego sam apsolutno, nepokolebljivo, proverljivo, nepogresivo siguran da govorim istinu. Zar niste do sada razumeli da je Istina jedino oruzje e-novina? Zato se “bara” tako i zamutila, cega ste sigurno svesni, cim ste se ovako uznemirili.

P.S.
A svoj stav slobodno iznosite javno. Znam da ima puno medija koji na spletkarenju i grade svoj opstanak. Uz ljubaznu molbu da ovu komunikaciju zavrsimo jer imam mnogo posla koji ceka dok se zamajavam na ovaj nacin.

Branislav Jelic
e-novine
—————————————————————————————————————-
Re: E-NOVINE – odgovor2
From: Vladimir Nedovic
To: Branislav Jelic
Cc: Petar Lukovic

Gospodine Jelicu,

hvala vam na brzom i nedvosmislenom odgovoru.
Posto ste mi objerucke izasli u susret, ovim zavrsavam nasu prepisku, kao i svaku mogucu relaciju sa portalom e-novine.

Zelim vam svako dobro i mnogo istine u daljem zivotu i radu.

Vladimir Nedovic
—————————————————————————————————————-

Prosudite sami.

Update 18.12.2010. Iz komunikacije sa par ljudi, od kojih su neki i moji prijatelji, shvatam da mnogi nisu shvatili moj glavni motiv za objavljivanje ove prepiske. Mislio sam da ona dovoljno govori sama za sebe, ali sam očigledno ipak ostao nedorečen. Jedan od prijatelja me je kritikovao što sam u prvom obraćanju pomenuo donaciju, i tu argumentaciju prihvatam. Međutim, izgleda da ipak treba napomenuti kako je objavljivanje prepiske potpuno nezavisno od mojih političkih stavova, odnosno rasuđivanja o političko-ekonomskim relacijama e-novina (na ovom sajtu, uostalom, pokušavam se uopšte ne baviti dnevnom/prizemnom politikom). Ovaj tekst skoro isključivo želi da ukaže na banalnosti koje prijete da nas potpuno zatrpaju: na banalizovanje nekih fundamentalnih pojmova, patetiku banalnog, ograničenost vidika, redukcionizam. Pored toga, ono bi se najadekvatnije moglo smjestiti na stranicu Šokovi, i to nasuprot onom lijepom beogradskom primjeru. Ova prepiska potpuno je srozala očekivanja koja je taj pozitivni primjer svojevremeno visoko podigao.

From: Vladimir Nedovic