(Ovaj tekst sam, kao objašnjenje, ostao dužan mnogim svojim prijateljima, kojima sam proteklih mjeseci samo šturo govorio da sam ‘u frci’, ne ulazeći u detalje. Nisam siguran koliko će isti biti interesantan drugim posjetiocima koji slučajno nabasaju na njega.)

UVOD

Ovo je drugi nastavak priče o mojoj neurozi radoznalosti. Međutim, pored toga što je drugi (2.0) nastavak, ovaj tekst govori i o radoznalosti u novom (2.0) vremenu, dobu brze hrane, brzog novca, brzog razvoja i brzog razmišljanja, brze adaptacije na nove koncepte i, ponajviše, brzih promjena. A to nije lako postići, i moraju se mobilisati svi darvinovski-orjentisani geni, koji će se prilagoditi na stalno nove situacije, organizovati cunami informacija koje mozak prima, i biti uvijek spremni da u tom haosu pronađu neki procjep, neku šansu za skok, priliku za napredak, razvoj, inovaciju, uspjeh. Sve to, a da čovjek ne poludi, ne dobije čir na želucu ili kancer pankreasa, da ne izgubi kosu od stresa i održi dobro varenje. Jebeno, priznaćete.

U prošlom tekstu, stao sam kod priče o zadnjoj godini doktorata i banalnim ‘iskušenjima radoznalosti’ koja me ometaju na tom putu. U međuvremenu se svašta nešto izdogađalo i ispriječilo (naravno), doktorat još nisam odbranio, a mjesto banalnosti koje su mi zaokupljale pažnju zauzele su nešto ozbiljnije stvari (valjda je i to nekakav napredak). Međutim, iako sam tokom ovog off-intermezza nagovijestio da ću napisati nekakav izvještaj ‘kad sve ovo prođe’, pišem ga sad, postavši svjestan činjenice da se te moje paralelne priče nikad neće sve završiti i da se te pritoke nikad neće sliti u jedan i jedinstven tok. Radoznalost 2.0, zajedno sa „kulturom nedovršenosti“ (koju ja sebi predstavljam kroz slike nemalterisanih kuća, nepodignutih spratova i virećih armaturnih žica), kreira svojevrsne nove izazove kojima je teško oduprijeti se.

ON-SIDE

Počeću sa pričom o doktoratu, kako bih svoju neurozu radoznalosti stavio u kontekst, odnosno ukazao na svoju ključnu obavezu (prvenstveno prema samome sebi), koja je trebalo da okupira svu moju pažnju.

Na ovom mjestu, za one koji ne znaju, valja napomenuti da je holandski doktorat dosta specifičan. On na neki način predstavlja kombinaciju edukativnog i profesionalnog iskustva, obezbjeđuje relativno pristojnu zaradu i podrazumijeva poslovni ugovor na 4 pune godine. Zbog toga su naučne teme i projekti koji se biraju – prilično ambiciozni, odnosno obimni. Moj doktorat bio je na temu automatskog proračuna dubine, odnosno 3D geometrije, iz pojedinačnih slika/fotografija, a sve za potrebe 3D televizije, konkretno Philipsa. No kako je ovo ipak off-side, ne bih mnogo elaborirao na ovu naučnu temu, a zainteresovane upućujem na univerzitetsku stranicu (doduše šturu i nedovoljno održavanu), kao i na članak u crnogorskom Prosvjetnom radu.

Moj istraživački rad bio je, za našu prilično uspješnu univerzitetsku grupu, dosta specifičan. Moj mentor, vođa grupe i renomirani holandski i svjetski naučnik (i odličan menadžer, što je rijetka kombinacija), Arnold W.M. Smeulders, ekspert je za analizu signala slike, njenih boja i statistike, ali i za apstraktnije i kompleksnije sisteme, poput recimo softvera za praćenje (trackera) ili velikih pretraživačkih sistema, koji u slikama detektuju razne semantičke koncepte. Međutim, nikada se ranije nije okušao u konceptima vezanim za dubinu slike, a kao i u svemu drugom, i tu postoji određeni krug ljudi sa određenim shvatanjima, očekivanjima i predubjeđenjima^*.

PER ASPERA AD ASTRA

Sve ovo govorim zato što je za Arnolda, kao i za mene, bavljenje dubinom slike bilo ulazak u jedan relativno novi svijet. Zato ja nisam mogao da se oslonim na neko (softversko ili konceptualno) ‘nasljeđe’ u grupi, već sam mnoge stvari morao sam ispočetka da razvijam. Tako smo Arnold i ja, tokom moje prve godine doktorata, uspjeli da objavimo rad na ponajboljoj konferenciji u našoj oblasti (kasnije će, u proširenom izdanju, biti objavljen i u ponajboljem časopisu), uvevši jedan novi koncept u literaturu o dubini slike (stage, odnosno pozorišna scena, kao prostorni kontekst u kom se odigrava radnja u kadru). Međutim, to je bio rad o potpuno novoj ideji, pisan na apstraktnom nivou na kom je Arnold pravi majstor, a koji leži i bullshitteru poput mene. Sve poslije toga bio je put pun trnja (iliti poledice, dok smo mi bili s ljetnjim gumama). Doduše, ja sam bio psihički potpuno spreman za ovakav razvoj situacije. Kad neko, tokom svoje prve godine doktorskih studija, objavi rad na ponajboljoj konferenciji iz struke, koja se pritom održava u Rio de Žaneiru, to može biti samo vrhunac, a ne početak, karijere, i nakon njega mora doći anti-klimaks. Ja sam toga bio svjestan još tada, u Brazilu, tako da sam niz nizbrdicu krenuo spreman.

Elem, nakon tog prvog rada, imali smo dosta poteškoća sa drugim radom i konceptom (neko pravilo je da se temi iz doktorata priđe iz otprilike 3 različita ugla, i tako ‘pokriju’ razni aspekti naučnog pitanja). Nešto zbog drugačijih očekivanja onih koji su nam radove ocjenjivali, nešto zbog Arnoldovog neiskustva na tom polju, a nešto zbog moje (palanačke?) potrebe da stavljam grandiozne naslove (po principu – ‘najbolja metoda na svijet i u Beograd’) koje rad, naravno, ne može do kraja opravdati. Na kraju je isti odbijan na više konferencija (a letvicu nismo spuštali, nego uvijek pucali najviše moguće), a skoro i u jednom prestižnom časopisu. Tako da smo se prilično izmučili, iako ne odustajemo. A tu je i treći rad koji čeka svoju priliku, manje-više spreman. Kad je sve to gotovo za objavljivanje, u principu se kopira u zaglavlje disertacije (drugim riječima, ne mora se pisati novi materijal), i pošalje na odobrenje komisiji. Očekujem da će se to, u mom slučaju, ipak desiti u narednih mjesec-dva dana.

Sve gore navedeno su razlozi zbog kojih se moj doktorat odužio ovoliko. Mada, ovo su faktori u vezi samog akademskog puta, koji je nerijetko trnovit (velika većina doktoranata ne uspijeva sve da završi u roku od pomenute 4 godine). U nastavku ću se, međutim, pozabaviti nekim drugim, eksternim, faktorima koji su uticali na takvo stanje stvari – nedovoljnu koncentraciju, te rasipanje energije i pažnje.

^*Sa Arnoldom sam, tokom godina, izgradio odnos dosta drugačiji od usko profesionalnog, a dvije najvažnije stvari koje sam od njega naučio su vjerovatno – (1) reći da o nečemu nemam mišljenje ili stav, i (2) reći da sam na određenu temu već rekao sve što sam imao, i da nema potrebe da ulazim u novi krug diskusije. Dvije vrlo holandske stvari, koje su meni kao Balkancu bile interesantne.

U slijedećoj epizodi: kako se Nedović, kao pravi crnogorski mladi majmun, zaletio u preduzetništvo, misleći da je dovoljno imati dobru ideju i posjedovati entuzijazam; kako je shvatio da od bullshittovanja nema ‘leba, pa ipak potražio, i dobio, posao u struci. Ostanite uz naš kanal.