| PRAVA STRANA

JEDAN

Pokušavamo sinu (~4g.) objasniti da ne vezuje sadržaj crtanog filma za uređaj: kad pređe na drugi aparat, moći će nastaviti tamo gdje je stao na prvom.

U analognoj varijanti, ja sam isti princip primijenio na Rane jade: nepročitano u miru Kostanjice dovršeno je u buzz-u Amsterdama. Svuda po jedna kopija – time sadržaj (Kiš) ne gubi, već upravo dobija na važnosti.

DVA

Najbolji pokazatelj nivoa do kog se srozala (jezička) kultura prostora bivše Jugoslavije jesu prevodi crtanih filmova (kako u zapadnoj, tako i u istočnoj varijanti). Toliko lijenosti, nemara za sopstveni jezik i njegov duh, za autohtone izraze, za kvalitet uopšte…

Ne preživljavaju narodi ni države, već kulture. Kad nestanemo, niko to neće ni primijetiti. Ostaće možda pokoja knjiga na tom nemuštom jeziku, za arheologe.

TRI

Uprkos mnogo prepoznatih momenata, film o Drugoj strani odgledao sam sa ravnodušnošću. Sa nekakvom… zrelošću. Taj grad i taj narod otkačio sam nakon što sam saznao da je najvažniji muzej umjetnosti u državi zatvoren već više od 20 godina. Tu su kladionice, one su skroz okay.

Riječ, slika, jelo… sve su to negdje iste stvari. Božo Koprivica svuda vidi ritam. Povezuje fudbal, klasičnu kompoziciju i pisani tekst. Ja to tumačim kao formu sinestezije.

Slikarstvo je jezik – način izražavanja, jeziku riječi možda čak i ortogonalan. Gerhard Richter u filmu (s pravom) kaže kako je “Besmisleno (je) o slikarstvu govoriti, jer se riječima može opisati samo ono što su riječi u stanju da iskažu, odnosno što se jezikom može iskomunicirati. Slikarstvo nema veze sa tim.” Wittgenstein je rekao kako su granice jezika zapravo i granice njegovog svijeta.

 

 

Gledajući slike, mi tražimo prijatelja. Pitamo se da li nam je tvorac (autor, izvor…) blisko stvorenje. Posmatramo njegov intimni izraz kroz različita raspoloženja i razne periode. U svoj prostor unosimo djela koja će nam se obraćati na duži rok, koja će imati šta da nam poruče i nakon par godina. Kad njihovu poruku prevaziđemo, kad sazrimo više i dalje, jedne slike zamijenićemo drugima.

Isto je i sa knjigama, muzikom, filmom. To je proces sazrijevanja. Zato nema smisla govoriti o univerzalnoj poruci umjetničkog djela, jer ono se svakom prima na ono što on već jeste, koliko zna i šta traži. I u jeziku hrane (vino, viski, delikatesi…) sve prati isti princip – radi se o stečenim ukusima.

Da, na kraju se sve svodi na ukus, ali upravo ta riječ demonstrira ograničenost jezika da opiše fenomene izvan svog sistema (spektra, vokabulara…). U nedostatku adekvatnije riječi, ukus ukazuje na subjektivnost doživljaja, ali podrazumijeva mnogo više od površne estetske ravni, urođene predispozicije ili iracionalnog hira.

Jer traženje prijatelja pretpostavlja (prvenstveno) dvije stvari: senzibilitet i vrijednosni sistem. Kod bliskog susreta sa umjetničkim djelom, obije se u momentu skapiraju. Ova prva se možda i može približiti estetskom ili emotivnom polju, ali ova druga ukazuje na stavove i principe, te na kraju krajeva i kompletno iskustvo, u jednom drugom, racionalnom domenu1.

U intervjuu sa istoričarem umjetnosti Benjaminom Buchlohom, Richter insistira na doživljaju slike kao “dobre” ili “loše”. Buchloh pokušava da zadre dalje od te osnovne podjele, ali ne uspijeva da smjesti Richterov rezon u postojeće obrasce. Na kraju ipak pita da li je “dobro” ustvari “istinito”, čemu se Richter vidno obraduje, potvrđujući da jeste tako. Sam Richter će o slikama govoriti kao o moralnom činu, kako na ličnom, tako i na nivou društvenog angažmana.

Jedan od najupečatljivijih utisaka nakon filma biće da je Richter upravo istinit, iskren prema sebi i drugima, čovjek sa integritetom.

 

1 Samim tim, predstava o umjetniku kao ekstravagantnom i neuračunljivom genijalcu romantična je, površna i pogrešna. Ako to i jeste slučaj, prije je posljedica nego uzrok. Jedan od najvećih, Vasilij Kandinski u umjetnost će uskočiti iz fotelje univerzitetskog profesora Rimskog prava, tek sa 30 godina. Iz jedne druge perspektive (iako ja tvrdim da su principi svuda isti), Nikola Tesla će reći kako “čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud”. Nijedan uslov nije dovoljan sam po sebi, potrebno je oboje.