| PRAVA STRANA
kategorija: doma
tagovi: ,


Moj Kotor je jedno široko Beckmannovo platno.

Karnevali, maškare i orgije. Noći u krčmama. Smijeh, pijanstva i nasilje. Riba. Socijala. Sirotinja i polusvijet. Lude. Oriđinali. Fantazije, snovi i košmari. Mȍre. Rat, tijela, meso. Narod, uvijek i svuda. Ruganje, podšpicavanje, ćakule, Karampana. Škerci i škandali. Isus i preljubnice. Raspinjanje na krst i spaljivanje karnevala. Sablasni portuni. Jugo, tuga i Mrak.
(…)
Kišova A i B. Isječci iz Peščanika. Frojdov san o trima Parkama. Kanice. Pestingrad. San Đovani. Slovo M ljubavi upisano u put. Tȃ brda.


kategorije: drugo, ego
tagovi: , , , , ,

I to je jedan od načina da se napravi saldo života.

Napraviti spisak ljudi sa kojima ste došli u kakav-takav dodir (makar sjedali za istim stolom ili razmijenili pokoju riječ), a kojih više nema, manje-više iste generacije (sem posljednje, mješovite, kategorije). Do vaše 36-te godine.

——————————————————————-

4 terminalne bolesti

6 nesrećnih slučajeva

3 overdose-a

5 samoubistava

6 ubistava, od čega 5 mafijaških obračuna

——————————————————————-

Saldo smrti. Kolaterala crnogorske tranzicije. Pijetet prema preminulima nadjačava potreba da se plastično predstave date prostorno-vremenske koordinate. Zeitgeist.

(…)

Vladimir Nedović rođen je u Kotoru, živopisnom mediteranskom gradiću duboko zavučenom u fjordu Bokokotorskog zaliva (“Danica je Istok zasmijala, čarovite razasula vlasi”). Većinu svog djetinjstva provešće po konobama i palatama starih bokeških, plemićkih i brodovlasničkih, familija, tik uz mirno more zaliva.

No crnogorski milje nerazmrsivo je klupko konaca raznih nijansi, debljine i kakvoće.

Ima, tako, stvari napisanih, kojima se nema šta dodati. Doduše, one rijetko u tolikoj mjeri predstavljaju i moj stav ili odražavaju moje emocije, da bih ih u cjelosti ovdje prenosio. No osvrt mog prijatelja Gorana Rusa Jovanovića, povodom smrti dragog nam oriđinala i Beštije Tonćija Pracija, upravo je takav jedan tekst.

Uz zahvalnost Goranu, i posljednji pozdrav El Comandateu Tonćiju:

 

Umro je Tonći Praci. Prijeki sud medicine nije mu ostavio ni najmanju šansu. Neumitna blizina i izvjesnost današnjeg dana mjesecima me pritiskala. Nekad bi najradije mijenjao svo svoje znanje medicinske nauke za česticu laičke nade. Prilično davno su mi se u svijest urezali stihovi Danila Kiša koje je napisao na vijest o smrti Mire Trailović 15.08.1989. , dva mjeseca prije sopstvene smrti: „Kakav dobro obavljen posao, Smrti, kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu!…”

Tonćijevo tanko, ali žilavo tijelo nije bilo ni nalik moćnoj utvrdi. E, nije dobro obavljen posao, Smrti! Praci je svakodnevno živio feštu, sportsku tribinu, pozorište na gradskim pločnicima, fanfare, mažoretke, urnebesne pijanke. I kada se posljednjih mjeseci liječio u Kliničkom centru Crne Gore zasmijavao je med. sestre i pacijente. Prepoznavali bi ga po holovima klinike i u kafiću dok se iskradao da zapali cigar ili popije pivo. „E ovo je onaj stari Beštija iz Kotora“, poluglasno su komentarisali momak i cura za susjednim stolom. Uprkos dugotrajnoj životnoj autodestrukciji, teškoj operaciji i ciklusima hemoterapije do samog kraja iz njega je izbijala jaka životna energija.Nedavno smo se čuli telefonom, onako oslabljen, izmučen, kroz bolan osmijeh mi je odgovorio ono njegovo čuveno „O’ma ja!“.

Kako nekome sa strane opisati ko je bio Tonći Praci? Nekadašnji pomorac, kasnije radnik u Industriji ležajeva i nadasve boem na neki poseban, kotorski način. Ali još više kapo baštona, feštađun, neizbježni statista u više filmova koji su snimani u Kotoru, Beštija od osnivanja, popularni „el comandante“, najveći oriđinal našeg vremena i urbana legenda našeg grada. Lik kakvog najbolji scenarista ne bi osmislio. Uvijek za veselje, pjesmu, škerac i beskonačno lumpovanje. Galiotsko samopouzdanje, ulična inteligencija, gradska lukavost koja je još simpatičnija kad proviri kroz nezgrapne kulise alkoholnih noći. Čovjek sa društvene margine, a opet u centru svih kotorskih zbivanja. Svoj i svačiji, naš i ničiji. Maskota karnevalskih svečanosti, simbol kotorskog navijanja. Niko više neće onako umjeti podići cijeli bazen na noge. Organizatori velikih takmičenja koji skupo plaćaju animatore gledališta mogli bi samo da sanjaju onakvog meštra.

Neprocjenjiva je bila njegova sreća kad prošvercuje pivo na vaterpolo utakmicu. Prijetnje sudijama, iskolačene oči, žestoko beštimanje. Išao je i na gostovanja Primorca, bio je ikona betonske tribine Bokelja i utakmica „trash“ lige. Bezbrojne anegdote i doživljaji, često izmiješani sa fikcijom, komične i na momente apsurdne situacije i sve to u jednom životu. Pracilone ga je živio po svojemu i uz dosta „petrolja“. Jedini kompromis je bio ako nema piva, onda može gemišt ili rakija. Iako mu je kamera bila naklonjena, niko nikad nije snimio film o Tonćiju. Snimali smo ga foto aparatima, mobilnim telefonima da ostane za neke nove generacije i za nas kad nas sjećanja stisnu.

Otišli su Prkač, Ojla, Ljubina, Mira Euro, sada i Tonći. Jedan Kotor polako nestaje, odlaze relikti nekog sretnijeg vremena koje je dio nas dobro upamtio, dio na momenat ugrabio, a današnja mladost propustila. Mi brojimo kruzere i radujemo se strancima po kotorskim pjacama i njihovim devizama. Svijet nam je stigao u Kotor, a sa kotorskih ulica tiho odlaze oriđinali. U vječnost. Sve je nekako kao u pjesmi Ramba Amadeusa „Otiš’o je svak ko valja, neki vani, neki ka nebu, ostala je samo fukara i raja, i mi s njima na bijelome ‘lebu.“

Zbogom prijatelju, žao mi je što te zbog daljine i obaveza neću moći ispratiti na posljednji počinak.Osim tvoje porodice i prijatelja ispratiće te tvoje Beštije i tvoji ćitadini. Ostaje mi u obavezi da uskoro još nešto učinim za tebe, što sam ti nedavno obećao. Nešto, što će sačuvati uspomenu na tebe i učiniti nas ponosnim. Hasta siempre comandante!!!

 

Tekst preuzet sa portala javniservis.me, fotografija Primorac TV.


“Us and Them
And after all we’re only ordinary men
Me, and you
God only knows it’s not what we would choose to do” 

Pink Floyd, Us and Them


- Nisam u najboljim odnosima s pop-kulturom, i riječ hipster doskora mi ništa nije značila. A onda sam ušao u ovaj butik u San Franciscu i, ništa ne znajući, ipak sve shvatio. Nalickane američke drvosječe zvuči kao oksimoron, ali to ipak nije.

- Uvijek sam osjećao prezir prema onima bez sopstvenog stava ili ukusa, a odnos prema modi (da ne ulazimo u ovaj prema materijalizmu i konzumerizmu) gledao kao generalni stav prema životu. To se kod nas zvalo folirant, i sa takvima sam se u školi rado tukao.

- U dilemi hipster vs. nerd, uvijek biram ovog posljednjeg. Coolness factor je, jebi ga, na strani ovog prvog, a autizam ovih drugih je prilično iritirajući, ali su nerdovi, ključno, iskreni. Imaju neke svoje, ma kako infantilne, ideale i vjerovanja, i ono su što jesu.

- U Crnoj Gori su dobar primjer hipstera – uredništvo novina i TV Vijesti. U principu im ništa nije sveto, ali jašu talas promjena, urbanih tripova, narandžastih revolucija, rock koncerata i ostalog trenutnog hipsterskog folklora u političkom domenu.

- Religija kakva je u par zadnjih godina postao Apple, još jedan je simptom hipsterske epidemije. I to je, poput butika odozgo, najočiglednije u zemlji ekstrema – Americi. Apple Store u Miami Beach-u ima lijepu Art Deco fasadu, svijetleći neonski znak izdignut visoko iznad ulaza, i red ljudi koji čekaju da uđu…na misu.

- Navijači, oni sa Balkana, uglavnom prije navijaju protiv nego za. I aktivno mrze. Čak i narode, zemlje ili regije u kojima žive. Predmet za patološku analizu.

- Činjenica da ljudi u Crnoj Gori imaju potrebu da ‘djelo’ (riječ, uradak…) svojih poznanika/prijatelja obavezno pohvale i o njemu pričaju u superlativima (u narodu poznato kao društvena igra ‘serdare-vojvodo’), bez obzira na kvalitet istog, ukazuje na nivo sujete među tamošnjim življem (u narodu poznata kao ‘crnogorska pizma’). Ne pripadam.

-  Ljudi se sve više polarizuju, po raznim pitanjima, svuda u svijetu. U Crnoj Gori: ili ste pobjednik tranzicije koji se napljačkao narodnih para, pa vam je sve ravno do Kosova, drugovi biseri rasuti po celom svetu, pevaljka je na stolu, veselo je i život lijep; ili je sve crno, lament je hobi, izdali me prijatelji izdao me brat, apokalipsa će na jesen, a Rambo Amadeus je posljednja prodata duša. Nema ništa između (a da je stav, i da nije bezlično), mi smo crno-bijeli svijet (bez kravate), srednji put je razrovan džipovima ovih prvih i ugliban suzama ovih drugih. Na prve ne treba trošiti riječi, ali i ovi drugi (kojima sam naklonjen jer stoje nasuprot ovih prvih) žrtve su straha. Strahovi su globalni i vječni fenomen (čovječanstva), a Filozof Pascal Bruckner se na to interesantno osvrće u svom članku Fanatizam apokalipse.

- Prije zvanične premijere istoimenog filma, Rocky V se svojevremeno pojavio u Kotoru, i Kotorani su mu ljubili skute. Danas se ponovo piše o njemu, ali nije poželjno poznavati ga. Iz međuperioda su ostale isprekidane slike, kao poslije pijanstva rakijom: glumci, režiseri, viski i kocka; Moj sin može s velikima; 3 jezika u istoj rečenici (glagol engleski, forma infinitiva njemačka, ostatak rečenice srpskohrvatski); kola i pištolji; Amiga 500 sa monitorom; 42 para cipela; Safari by Ralph Lauren; Dinner at Gotti’s umjesto Breakfast at Tiffany’s (žalost će te svu deštregat, a još moreš dat lipotu!); Brena, tenis, gađanje šljivama, Ego… KRIV JE! Ali je narod gori.

- Bogdan Bogdanović pisao je o mrziteljima gradova. Neću lagati da sam ga čitao, ali o ovoj njegovoj sintagmi razmišljam dok gledam momke iz provincije kako jutrom bijesno gaze amsterdamsku kaldrmu svojim kombijima i pick-up kamionetima.

-  Sjedište NATO-a je vrata do, a jedan od onih sa dužim stažom u kancelariji drži veliko topovsko zrno kao suvenir. Ona koja je majku izgubila u našem zadnjem ratu zna da – ne znaju što čine. Ja se sjetim metaka koji su nošeni na ogrlicama oko vrata. Na sopstvenom primjeru posmatram kako projekat, koji sam prihvatio jer sam zbog kompleksnosti problema ubijeđen u njegov neuspjeh, postaje intelektualni izazov. Ne želim da sudim o onima koji na ovakvim projektima grade karijeru, ali su mi nejasni oni drugi (imigranti, radi vjerodostojnosti!) koji dobrovoljno navlače arapske haljine, da bi snimili video materijal koji će poslužiti za testiranje. Možda čak i njima samima!

 

Update 29.06.2012.

- Nekih 70 godina nakon Hitlerove nacističke Njemačke, 45,5% prve fudbalske postave ove zemlje čine stranci – imigranti. Tu istu Njemačku (zlatnih dječaka) sa Evropskog prvenstva izbacuje crnac sa dva bijesna gola. Scena u kojoj njemački vratar (sic!) Neuer poslije drugog primljenog gola pada na koljena – više je nego simbolična. Africa’s coming! Italiju, koja i dalje u sebi traži snagu za toleranciju prema strancima, u finale Evropskog prvenstva odvodi sin imigranata iz Gane.
Imigranti su najbolja stvar koja je mogla da zadesi Evropu. Jamie Oliver 2009. u New Yorku shvata to isto kroz hranu (i uspijeva da ispriča odličnu novu priču o ovom gradu), najbolji povezujući (konekcioni i kohezioni) faktor među ljudima.
- Neminovno je bilo da državu Njemačku, koja hladnokrvno ovih dana pušta krv južnoevropskim ekonomijama, iz igre izbaci neka od Svinja (PIGS). Kad to nije uspjelo Grčkoj, u polufinalu su je okružile 3 druge mediteranske zemlje. Kao i uvijek u ovoj evropskoj podjeli, Jug će imati samo moralnu satisfakciju, dok će Sjever pokupiti kajmak. Svakom dobro – svakom ono od čega ionako živi.