| PRAVA STRANA

Kiš me uvijek natjera iz svakodnevnice u univerzalne teme, iz proaktivnog u kontemplativni modus, iz akcionog filma u dramu.

Nije ni da je došlo tako naglo, makar u smislu prebacivanja na balkanske teme. Pisao sam već bio tekst o Boki i Mediteranu, vaterpolisti su tih dana igrali za titulu prvaka svijeta, a radni petak, dan prije, naglo je prekinut (koncentracija nepovratno izgubljena) saznanjem da je član familije prijatelja iz ranijeg perioda – osumnjičen i uhapšen za teški kriminal. Te da su među nekakvim vođama ljudi sa kojima sam išao u školu, neki sa kojima sam odrastao, ili se čak čarkao sa njima oko djevojaka.

Pada mi na pamet – ovi zadnji detalji mogu se svesti i na sukob generacija, New Kids on The Block (u bukvalnom, i u prenesenom, značenju), no ponajviše, ipak, na malu baru prepunu krokodila1,2.

Ovdje ide mala digresija. Za pomenutu familiju prijatelja vezana je jedna od scena na koju se često u mislima vraćam. Ljeto je, godina možda 2006., a mi smo i tada bili naivna i budalasta familija. Odlazimo na izložbu slika u jednoj kotorskoj galeriji, gdje je vjerovatno bilo više radnika kojekakvih službi nego poklonika lijepe umjetnosti (vrhovni popovi, zajebani ministri, princeze, kriminalci…). I kao što sam se ja svojevremeno pridružio jednom bendu debilnog imena, iako skupini odličnih momaka, koji je svirao “pjevljivi rok”, tako će i moj otac te večeri (samo da nam je pjevat) iz gušta i punog glasa (kao na radnim akcijama) pjevati ruske pjesme, itekako doprinoseći opštoj zamisli3. Meni će, te večeri ili nekom drugom prilikom, svejedno, od strane organizatora biti prebačeno da sam “filozof”, što valjda samo na Balkanu ima negativne konotacije.

Uz zid galerije, te večeri, stoje mama, glasoviti tata, sin i tjelohranitelj (možda je ovog posljednjeg ipak trebalo staviti u prvi plan). Znajući za priče o nadarenom mlađem sinu, a uvijek brzoplet i nepromišljen, prilazim i spontano pitam, “Je li to L? Dosta sam čuo o njemu.” Tata, koji me nikad dotada nije lično upoznao, na lice natjera nekakav osmijeh, i odgovori samo kratkim pitanjem – “S kim si?”. Tu mi je već bilo sve jasno. Tata je kasnije likvidiran.

 

 

I nakon svih tih prisjećanja – Kiš. Ukazivaće na opšte stanje duha, na totalitarnu svijest; podsjećaće na zločine sa svih strana; opominjaće zbog nepromišljenosti koja ne samo rasipa, nego i protjeruje/uništava sopstveni talenat i sposobnost. Govoriće o sveopštem zlu, kanceru koji će kasnije pojesti i njega sama, izvana i iznutra. Podsjetiće me, usput, na jednu hrvatsku umjetnicu, nihilisticu koja me je svojevremeno u Amsterdamu ubjeđivala u apsurdnost naših života (govoreći mi da je “primim za sisu”), stalno ponavljajući rečenicu koja sve jasno sažima: krmača koja proždire svoj okot.

Kiš će primiti Andrićevu nagradu, gospodin kicoš Danilo Kiš iskoristiće svoj propratni govor ne da govori o sebi, već o instituciji Iva Andrića. Ukazaće na principe kojima se i sam povodi, na sve što je Andrić piscima ostavio u amanet, upozoriće pisce i žiri na odgovornost koju Andrićeva nagrada nosi. Na kraju, Andrićevim će riječima ustvrditi kako se u 60 i više godina – ništa nije promijenilo.

 

 

Postaće mi jasan jedan drugi Andrić, čijem sam stavu sve bliži, a koji se dugo nakon posljednjeg rata nije htio vratiti u zavičaj. Objasniće mi se do kraja sintagma “odabrano izgnanstvo”. Kišovo i Džojsovo, ono Tomasa Mana, moje sopstveno.

Cvetajeva i njeno “tamo je previše tamo, ovdje je previše ovdje” nisu više dovoljni. Stvari su ozbiljnije od toga.

(…)

“Pišem pomalo i teško, nema ništa bez naše zemlje, a ja niti mogu da živim s njom, niti bez nje.”

 

 

1 Kakav je to, pobogu, prostor, na kom sin zoološkog vrta može postati najopasniji kriminalac?

2 Za to vrijeme u Amsterdamu…






3 Da ne bude zabune, veza između ove dvije asocijacije isključivo je na nivou pomenutog samo da nam je pjevat momenta. Vrijeme provedeno u bendu debilnog imena biće mi jedno od najdražih sjećanja, koje će nositi drage uspomene i jake emocije.

DIO PRVI

U principu, ja bih se uvijek dosta teško nakanio da napišem nešto na ovim stranicama. To je tako uglavnom iz dva razloga. Kao prvo, i manje važno, ja sam faking perfekcionista, i ništa ne puštam “u etar” ako nije pet puta revidirano i deset puta provjereno. Kao drugo, i važnije, imam generalno problem sa samim konceptom bloga (ili home photo/video varijanti u kojima je “svako umjetnik”, odnosno stvaralac), i uvijek se pitam zašto bi bilo kome bilo interesantno to što ja pišem, ko sam ja da svoje riječi obnarodujem tako ležerno, zašto je potrebno to objaviti čitavom svijetu (iako je stranica samo teoretski dostupna svima, a u suštini posjećena od strane par prijatelja i slučajnih ‘naletilaca’). Zato ja, uostalom, ovu stranicu nikad nisam ni doživljavao kao blog, već samo kao nekakav ventil, koji ne treba uzimati za ozbiljno, jer se radi o – bullshitu.
blog
Gore sam zaboravio da napomenem i da ja imam priličnu potrebu da zaštitim svoju intimu i razgraničim privatnu od javne sfere, pa sve što napišem mora proći kroz filter nekakve deintimizirajuće sublimacije. To je vjerovatno dodatni razlog što ne pišem češće. Ili bolje. Ili samouvjerenije.

E dobro, pošto smo se dovoljno ogradili, sad možemo i o nečemu konkretnom. No svakako, ja ću samo nabaciti crtice i slike koje mi se motaju po glavi, pa kome bude interesantno da me prati dobrodošao je, i fala mu đe čuo i ne čuo.


DIO DRUGI

Htio sam da objavim mnogo ozbiljan tekst na temu svoje crnogorštine, odnosno konačnog i potpunog odbacivanja iste (ostaje ono ‘iz’, ali sam raskrstio sa onim definišućim ‘sam’), i to je ispao užasno dugačak i patetičan tekst. Dobro je ovako kad napisano ostane koji dan u špajz, ili vanka na kišu i jaki jugo, pa mu otpa’ne žuto lišće (ljubavi?), to jest sve nevažno, što ne zaslužuje da bude objavljeno. Jer sam još i shvatio da je sve ono što sam ja htio reći stalo u jednu jedinu Paulinu rečenicu:

“Pitala sam se koja je priroda i porijeklo snažnog otpora kojeg sam osjećala prema tome da dijelim identitet sa onima koji su mi ga do nedavno osporavali, koji su se uselili u njega kada im se učinio dovoljno ubjedljivom legitimišućom potkom za perpetuiranje monopola moći i, još važnije, može li nam ikada ovaj identitet oboma biti dom?” (Paula Petričević, “Dijagnoza: Nostalgija”, Rubrika Forum crnogorskog dnevnika “Vijesti”, 30. jun 2010.)

Slika "Policija i zdravstvo u zagrljaju mafije", Zorana Živkovića Žileta

U svakom slučaju, treba se držati podaleko od svakakvih krda, i ne dozvoliti evolutivnim & drugim strahovima da nas u njih tjeraju.
(Ovo je na fonu nečega o čemu sam ranije htio da pišem, a tiče se činjenice da Chomsky isključivo djeluje kao pojedinac, sam i slobodan; rezonujući na sličan način, smatram individualni aktivizam jedinim pravim djelovanjem, odnosno onim koje razvodnjavanje, uprljavanje i banalizovanje ideja svodi na minimum.)

DIO TREĆI

“Ne mislim na cilj već na čovjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.”
Meša Selimović, Tvrđava

E sad, potpuno nevezano za ovo prethodno, a ko će ga znat, možda i njemu sasvim blisko, moram reći slijedeće: mene ni u kakvoj priči uopšte ne zanima slava, već isključivo život. Znam, to može svašta da znači, i nadam se da ću vremenom doći do bolje formulacije, ali pokušaću da pobliže ukažem na ono što pod tim podrazumijevam. Naime, ne zanima me grandioznost, veliki ciljevi i velike riječi/pojmovi, ne zanima me politika u generalnom smislu te riječi (naime, geopolitičkom), već isključivo kroz pojedinačni život, njegovu patnju, stradanje ili ljepotu. draw-home Zato nikada nisam volio perspektivu istoričara, generala i političara – oni stvari gledaju iz aviona, izražavaju se u hiljadama ljudi, kvadratnim kilometrima teritorije i milionima para.

Ovo (viši ciljevi) se očigledno može nadovezati na priču Ivana Karamazova o Velikom Inkvizitoru, ima i drugih referenci, međutim meni jako paše način na koji sve to komentariše Danilo Kiš  (naravno, tu je i njegova Grobnica, odnosno borba Borisa Davidoviča sa istražiteljem Fedjukinom) :

“Mislim da književnost treba da ispravlja Istoriju, zato što je Istorija uopštena, a književnost je konkretna. Istorija je mnoštvo, književnošt – individualno. Istorija je bez strasti, bez zločina i bez obzira na brojke: šta znači šest miliona mrtvih (!) ako ne vidimo jednog jedinog čoveka i njegovo lice, njegovo telo, godine i njegovu ličnu povest.
Neodređenost Istorije postaje jedan određeni pojedinac, a književnost ispravlja ravnodušnost istorijskih činjenica.”
(Danilo Kiš, “Gorki talog iskustva”, 1985)1

Kapiram da bi se, pogotovo nakon Kišovog citata, moglo reći da u meni sigurno preovlađuje Homo poeticus u odnosu na Homo politicusa.

Kod mene se ovaj ‘život a ne slava’ princip manifestuje u svakoj prilici. On je, naravno i prije svega, moralno načelo. On prezire više ciljeve, a pogotovo prezire patetičnu romantiku (i obrnuto) koja tim i takvim ciljevima pruža opravdanje. Ipak, on najžešće reaguje na varvarstvo kojem viši ciljevi daju oduška (ako, pritom, to varvarstvo ostane nekažnjeno). Evo primjera. Kad je Napoleonova vojska 1812. godine zaposjela Granadu u Španiji, poharala je i oštetila mnoge dijelove Alhambre. alhambra1 Pored toga, tokom svog povlačenja, postavila je pod ovaj hram i dinamit, da ga potpuno raznese. Ovaj fascinantni kompleks spasio je u posljednjem trenutku španski vojnik invalid, José García, koji je ostao iza vojske i prekinuo fitilje. E sad, nakon posjete Alhambri, njenim palatama i vrtovima koji su najjasnije ovaploćenje Ljepote2, ja sam potpuno zabezeknut da je nekom ljudskom biću moglo pasti na pamet da to uništi. Ovo nisu uradili Španci, koji su rat sa muslimanskim Mavrima, graditeljima Alhambre, smatrali svetim (oni su samo zapalili 80 000 islamskih knjiga). Ne, ovo su jedni Evropljani, šatro napredni i civilizovani, radili drugim Evropljanima. Time se Napoleonova francuska vojska ni na koji način ne razlikuje od Talibana, koji (danas) uništavaju one ogromne spomenike Buddhi.

I ja da se divim Napoleonu? Ne pada mi na pamet. Ni njemu, ni Cezaru (koji je pobio 30 000 građana Córdobe, ovog centra kulture, kad su podržali Pompeju protiv Rima), ni čak, za mene, najvećem od svih njih, Simónu Bolívaru (čiji mizerni kraj života opisuje Gabriel García Márquez u knjizi General u svom lavirintu). Ne.

DIO ČETVRTI

Kad smo pomenuli varvarstvo, pada mi na pamet ono što mi je svojevremeno rekao dr. Anton Sbutega, mudejar/islam+gotika/barokkako su čak i u Italiji iz starog doba ostala samo “dva babina zuba”, jer je ljudski rod tek odskora počeo da cijeni staro (mada ja i dalje ne razumijem one Francuze, jer Alhambra je poezija, prelijepi cvijet, dragulj). I to je očigleđno ako uđete u neke velike firentinske crkve, recimo, gdje ni 500-600 godina patine nije dovoljno da se prekrije kič nadograđivanja, umetanja, preuređivanja, kalemljenja (jadni Giotto se vjerovatno u grobu okreće). A pogotovo je očigledno u građevinama koje su, nakon što su bile svetinje jedne vjere, prešle (ako nisu skroz porušene) u ruke nekog plemena (krda) druge vjere. Tako je, recimo, današnja katedrala u Córdobi (koju, uprkos užasno pristrasnoj brošuri katoličke crkve, narod i dalje zove Mezquita, tj. džamija :) ) prvo bila gotička crkva koju su svojevremeno sagradili Vizigoti. gotika+islamOnda su došli Arapi (Mavri), pa joj nakalemili još dosta prostora i napravili najveću od svih njihovih džamija, doduše i najljepšu (zna to, kad prođe koji vijek, ispasti da valja). A onda su u XVI v. došli Španci i prekrojili džamiju po svome, minaret pretvorili u zvonik (standardna praksa) i zapatali mnoga džamijska vrata. (Isto ovo, u obrnutom smjeru, dešavalo se, naravno, u Carigradu/Istambulu, itd.) A kad vidite sva ova prenamjenjivanja, kad svuda prepoznate iste oblike i simbole, bifore i trifore, postanu vam posebno smiješne polemike o razlikama među religijama i njihovim folklorom (taman kao priča o tome da li su pojedina jela izvorno grčka ili turska; a taman bješe turska riječ, zar ne?). Sve ista pašta – ne zna se ko je od koga više pokupio.

EPILOG

Za kraj, moram i sam da priznam jedno varvarstvo. Naime, bilješke za ovaj tekst škrabane su na salveti najstarijeg tapas bara u Sevilli, El Reconcilla, osnovanog davne 1670. godine i dugogodišnjeg svratišta pisaca, boema i intelektualaca svake fele. No eto, i ovdje je, valjda, prevagnuo život.


Napomena: Druga po redu slika u tekstu nosi naziv “Policija i zdravstvo u zagrljaju mafije”, i djelo je kotorskog slikara Zorana Živkovića-Žileta; treća je crtež kuće djevojčice koja je provela II svjetski rat u koncentracionom logoru.


1 I još: “Panorama zaleđenog Dunava. Kod gradskog kupališta, tamo gde stoje drvene kabine, u ledu je, kao zasečena u staklenu masu, probijena, velika rupa; preko rupe prebačena je daska trampuline. Naokolo vojnici; na brkovima im se nahvatala slana, iz nozdrva im izbija para. Iz pravca kabina pojavljuje se odjednom jedna mlada žena, gola; drži za ruku devojčicu. I devojčica je gola. Koža im je crvenomodra od hladnoće. Vojnici ih guraju na dasku trampuline. Pucaju im u teme ili ih probadaju bajonetima. Žrtve padaju u tamnozelenu vodu Dunava. Jedan ih civil gura čakljom pod led. Prizor je snimljen iz božanske perspektive apsolutne objektivnosti sivog zimskog oblaka gde glasovi ne dopiru. Sada se objektiv širi i vidimo kako sa one strane kabina stoje redovi. Iz ove visine, gde stoji kamera koja ne drhti , ne razlikujemo lica; jedva razaznajemo muškarce, žene i decu. Vidimo jedino, negde pri kraju reda, u grupi onih koji su pristigli kamionom među posljednjima, jednog čoveka sa šeširom i naočarima, u izlizanom sivom kaputu, jer onaj ko je smestio kameru u te visine (kako bi time izbegao napasti detalja, opise golih telesa, prizore poniženja – kad telo reaguje na smrtni strah svojim sopstvenim načinom – kako bi izbegao scene silovanja, razbijenih lobanja i krvi na izgaženom snegu, kako bi izbegao da se čuju glasovi, urlici, jauci, vapaji, molbe, molitve i preklinjanja, azulejo kako bi, dakle postigao božansku objektivnost u tom svetu bez Boga), taj, dakle, ne može da ne izdvoji, pristrasno, iz te gomile onog koji je njegov otac.” (Danilo Kiš, “Gorki talog iskustva”, 1986)

2 Arabeske od azuleja na pločicama i tavanicama, pored opčinjavajuće ljepote, posjeduju i sve karakteristike fraktala, jednog od najnovijih matematičkih i geometrijskih pojmova, formulisanih tek prije nekih 30 godina od strane francuskog (sic!) matematičara Mandelbrota.


Sinoć u Amsterdamu sin Pabla Escobara, Juan Pablo Escobar.

IDFA je jedna od rijetkih stvari koje osunčaju sumorni, sivi amsterdamski novembar. Ali, kvalitetna. Najveći svjetski festival dokumentarnog filma, na kom se uvijek može itekako mnogo naučiti. Kojeg uvijek očekujemo s nestrpljenjem, i koji uvijek opravda očekivanja.

Nakon što šef kartela u Medellinu svojim kokainskim parama više nije imao šta da kupi, sujeta mu ne da mira i on poželi još više moći. Uključuje se u politiku, odlučujući da podrži Novu Liberalnu stranku. Njegove narcotrafico aktivnosti još uvijek nisu opštepoznate, i harizmatični lideri Luis Carlos Galán i Rodrigo Lara Bonilla ne mogu sebi objasniti nagli porast popularnosti u kraju oko Medellina. Kraju u kom je Pablo Escobar Bog, u kom za sirotinju gradi kuće i fudbalske terene i u kom ga narod slijepo prati.

galan

Ovdje dolazimo do prvog bitnog račvanja u priči. Kad Galán i Lara Bonilla saznaju odakle potiče tolika Escobarova moć, oni se javno, putem televizije, odreknu njega i njegove podrške i pomoći. Sve se ovo dešava početkom osamdesetih godina u siromašnoj Kolumbiji, u Južnoj Americi koju još uvijek potresaju šokovi zločinačke politike Richarda Nixona i Henryja Kissingera.
Za Escobara ovakav potez Novih Liberala predstavlja veliko poniženje i on od tog momenta u Galánu i Lara Bonilli vidi svoje najveće neprijatelje. Ljude koje, kad ih ne uspijeva zastrašiti, odlučuje da ubije. Prvo jednog… pa drugog.
Ovim činom Escobar prelazi crtu i dolazi u sukob sa državom, od koje sada mora da se krije. Svojim ogromnim parama plaća likvidacije ljudi iz okruženja novog predsjednika Gavirie, kao i one iz sve jačeg Cali kartela, koji koriste nemilost u kojoj se Escobar nalazi. U Kolumbiji vladaju građanski rat i opšti haos.

Tokom Escobarovog skrivanja, njegova porodica takođe mora da pazi na svoju bezbjednost. Ljudi iz Cali kartela ne žele samo Pablovu glavu, već da zatru i čitavu njegovu familiju. Nakon što se zajedno sa Pablom pokušavaju skloniti u Panamu, pa Nikaragvu, on ostaje u kolumbijskoj džungli a žena i dvoje djece predaju zahtjev za SAD, Njemačku, Ekvador, Peru, Brazil, Južnu Afriku i Mozambik… i nigdje ne uspijevaju dobiti azil. Neposredno nakon Pablovog ubistva, do kog dolazi jer je tek nešto duže bio na telefonu sa svojim sinom, porodica napušta zemlju. U dogovoru sa državom, odlazi za Buenos Aires, za Argentinu. Sva imovina, uglavnom uložena u nekretnine, biva konfiskovana, a sin mijenja ime u Sebastian Marroquin, da zaštiti sebe i familiju i pobjegne od očeve stigme.

pecadosU filmu pod nazivom Grijesi moga oca (Los pecados de mi padre), koji potpisuje Nicolas Entel, Escobarov sin je narator. Svih ovih godina pokušava da u svojoj glavi pomiri sliku brižljivog oca koji mu čita priče pred spavanje, i monstruma koji hladnokrvno naređuje ubistva. Porodica za svrhu filma po prvi put otvara svoje arhive, daje na korišćenje fotografije, video i audio snimke. To prate policijski snimci Escobarovih razgovora u kojima poziva na građanski rat da bi natjerao političare na nagodbu, naručuje konkretna ubistva i vodi narko poslove iz skrovišta.

Juan Pablo, odnosno Sebastian, 16 godina živi u egzilu, i ne otkriva nikome svoj identitet. Pa iako je na vijest o smrti oca obećao da će ga on lično osvetiti, u međuvremenu je shvatio da definitivno ne želi da živi istim životom, već naprotiv, da učini sve da on i njegovi neprijatelji izađu iz začaranog kruga mržnje, osvete i nasilja. Pominje situaciju u kojoj se porodična kuća nalazi pod policijskom opsadom, pa oni sa četiri miliona dolara u kešu maltene umiru od gladi, jer ne mogu nabaviti ni zrno riže za sebe. Pare zato koriste za potpalu kamina, da se ogriju.

Ovdje dolazimo do drugog ključnog račvanja. Juan Pablo, osjećajući kajanje zbog sveg zla koje je učinio njegov otac, kao i potrebu da se izvini porodicama žrtava, piše poruku sinovima ubijenih političara, Lara Bonille i Galána. Dok trojica Galánovih sinova žele neko vrijeme da razmisle o svemu, sin Lara Bonille odlazi u Argentinu da se vidi sa Juan Pablom. Taj susret, kao i onaj koji će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, sa svom četvoricom potomaka ubijenih političara, predstavlja ono najbolje što Južna Amerika, ona márquezovska i borgesovska, ima da ponudi: vrlo jak emotivan naboj, ali bez patetike; petoricu izuzetno inteligentnih ljudi, dovoljno zrelih da praštanje ne doživljavaju kao slabost.

poruka

Film želi da kolumbijskom narodu pošalje plemenitu poruku o potrebi pomirenja, potrebi prekidanja začaranog kruga mržnje i osvete. Kažu da je dobio jako pozitivne kritike čak i sa ekstremnih pozicija političkog spektra i siguran sam da će snažno odjeknuti u kolumbijskom društvu.

No pored obilja emocija i fascinantne priče Juan Pabla Escobara, koji je poslije filma odgovarao na pitanja publike, mene su se u čitavoj priči posebno dojmile dvije stvari.
Prva stvar tiče se političke i ljudske, moralne odgovornosti ubijenih političara Lara Bonille i Galána. Ljudi koji su imali petlje (aah, fak it, najprikladnije je ako stoji muda) da se odreknu podrške u novcu, autoritetu i ljudstvu kakvu je mogao da im donese pakt s Pablom Escobarom. Ljudi koji su se usudili da donesu odluku koja ih je koštala života, ali kojom su postali simboli kolumbijske političke borbe i zaslužili spomenike.
Druga stvar vezana je za mlađu generaciju, za sinove Pabla Escobara i ubijenih političara. Za mlade ljude koji su naučili greške svojih roditelja, pružili odnosno prihvatili ruku pomirenja i prevazišli sujete i animozitete. Za ljude koji su toliko veliki da mogu praštati čak i ubicama svojih roditelja ili koji su toliko zreli i mudri da naprave prvi korak, jer on otvara začarani krug.

Prepričao sam ukratko ovaj film jer sumnjam da će biti dostupan kroz široku distribuciju. Volio bih kad bi svako na Balkanu mogao da ga pogleda, ali ako to već nije moguće, da barem izvuče neku pouku iz ove moje reportaže.

P.S. Ovaj tekst posvećujem svojoj dobroj prijateljici iz Medellina, Alini – Maloj Pinedi.



13.05.2010. Kao update na ovaj članak, želim ovdje postovati dokumentarni serijal o generaciji novih kolumbijskih političara, prvenstveno Antanasu Mockusu. Naime, Mockus je trenutno najbolje rangirani kandidat za predsjednika Kolumbije, koji se bira na izborima 30. maja 2010. Bivši profesor matematike, rektor univerziteta i dvostruki gradonačelnik Bogote, Mockus se istakao svojom iskrenošću i ekscentričnošću u rješavanju problema. Dokaz koliko čovjek čvrstog integriteta može da postigne, čak i u gradu/državi koju razaraju nasilje i kriminal: