| PRAVA STRANA

- Ispričam svom ludom grčkom prijatelju post scriptum prošlog teksta, a on, uvijek smijući se, primijeti: Njemačka je upravo i izbačena sa Evropskog prvenstva jer pola tima nisu čisti Njemci. Kaže – da su to Efenberg, Mateus i Klinsman, bio bi arbajt do posljednjeg daha. Ovako – multi-kulti poraz.

- Neko jutro čitam Brain pickings i shvatam – doktorat me nije naučio kako da nađem bolje odgovore, već kako da postavljam bolja pitanja. Gledajući unatrag, ta putanja naučničkog sazrijevanja ide u cik-cak, proces je spor, previše je praznog hoda i grešaka u startu. Učeći iz tog iskustva, naučnik je u stanju da bolje i preciznije postavi problem, i to je ustvari i svrha čitavog procesa.

- Picasso je jednom rekao kako su kompjuteri beskorisni jer nam samo mogu ponuditi odgovore. Nauka, filozofija i umjetnost bave se istim pitanjima, samo im prilaze iz različitih uglova. Nikad sebe nisam doživljavao kao tipičnog naučnika. Naprotiv, više mi prija pozicija na presjeku ovih triju disciplina.

- Veliki bilbord koji samo kaže: Ubiquity, i malim slovima ispod – JCDecaux. JCDecaux jedna je od dvije najveće svjetske kompanije za proizvodnju bilborda.
U posljednje vrijeme, zgrožen sam brojem firmi, organizacija itd. koje se potpuno debilno reklamiraju, u vremenu u kom je najvrijedniji commodity – ljudska pažnja. To su još početkom osamdesetih u knjigu stavila dva stručnjaka iz marketinga, Al Ries i Jack Trout. Naime, ljudi su vremenom formirali u glavi filtere koji propuštaju samo ono što ih interesuje (ko zna imalo o percepciji i pažnji kao moždanom procesu, itekako ima smisla), pa oglasi i reklame neće postići nikakav efekat ako se ne naslone na želju i namjeru čovjeka-potrošača (koju, činjenica je, nije lako uhvatiti).
Svojevremeno sam zaključio kako se zapravo vrlo malo stvari u marketingu mjeri, barem na način kako bi to zahtijevala nauka i što bi opravdalo ogromna ulaganja u reklame. Naprotiv, čini se da se većina odluka zasniva na nekim procjenama ofrlje. (Ali su sistemi toliko uhodani i cementirani, i donose ogromne pare, tako da firmama nije u interesu da bilo šta mjere kako treba.) Takav rezon doveo me je do tačke da vrlo malo vjerujem u Internet oglase, i da sam skeptičan prema advertajzingu generalno. Ipak, ovaj poster JCDecaux-a ima poentu koja se najbolje može objasniti jednim drugim oglasom koji kaže (vidi sliku): ako me vi možete vidjeti (tj. ako ste me vi primijetili), može i vaša ciljna grupa. Stoji.

- Neko jutro u institutu (vrlo neinspirativnom, tako da su asocijacije koje slijede potpuno nasumične) – miris koji me je podsjetio na Nikšićko pivo, onakvo kakvo je bilo nekad, grko i specifično, posebno. Samo jednom ranije sam se sjetio tog ukusa, kad sam probao izuzetni (sic!) belgijski Petrus Gouden Tripel.
A onda par dana nakon mirisa piva – miris baba Stankine kužine, koljenica ili kaštradina, crno zelje, pucketanje drva u špaheru, zimski ustajali vazduh. Čeeeekaaj – TIME OUT. Na koju foru pisci znaju šta su izvori svih onih mirisa koji se mogu naći u njihovim dugačkim opisima (znate ono – talk, riblje ulje, naftalin, začin ovaj, ljekovita biljka ona…)? Za neke i mogu da povjerujem da su izvirivali ispod babinih skuta i mirisali sve redom, bižikali po kužini i šupi, ali za sve njih – teško. Lažovi su to, sad mi je jasno; majka Danila Kiša (za koga vjerujem da je bižikao) rekla bi – romani su izmišljotine.

- Ipak, ovaj koji sam skoro pročitao – izuzetan je. Mario Vargas Llosa – Jarčeva fešta. Sa prve stranice je već jasno – radi se o velikom piscu. Kasnije se taj utisak samo pojačava.
Interesantno je – bio sam skeptičan prema Llosi, naslovi kod nas popularni zvučali su mi kao ljetnji sezonski hitovi (Avanture nevaljale djevojčice – WTF!?), a otpor je u meni možda čak i pojačan kad je isti dobio Nobelovu nagradu. Obrnuo me je – Miljenko Jergović.
Minhenski aerodrom u doba ručka, ja gutam kobasice i sauerkraut (jebi ga, Minhen), a pustinjak u holu može biti samo homo balcanicus. I to – Jergović. Ulazi u free shop (vidi foliranta!) – ipak, samo prolazi. Idemo! Gutaj i pali. Dobar dan-dobar dan. Jeste za pivo? Nema se kad (Krakov – zakašnjeli avioni – okolo-naokolo za Zagreb). Piše li se? Danas neće. Čita li se? Llosa. Sumnjičav sam. Preporučam.

- Nakon toga sam čitao Jergovićev novi i kratki Roman o Korini, i ništa mi nije bilo jasno. Hiperprodukcija kvari utisak o ovome inače odličnom piscu.

 

Proces (do danas percipiran kao par nepovezanih slika) počinje ovako: negdje početkom marta ove godine, uviđam da

Uspjeh je pitanje stava.
Success is an attitude.

Koliko brzinskom pretragom shvatam (Google = Bible), relativno originalna misao, barem u ovakvoj formulaciji (jer sve je rečeno, samo ga treba otkriti i adekvatno povezati). Ovdje je pojam uspjeha definisan dosta široko, i odnosi se ne samo na onaj materijalno-finansijski, nego i na uspjeh u poslu i životu uopšte, uspjeh kod žena, u igri ili sportu… Jer iako se svaki od navedenih aspekata može na neki način kvantifikovati ili izmjeriti kroz percepciju objektivnog posmatrača, ipak se radi o osjećanju postignutog, o subjektivnom shvatanju uspjeha kod svakog ponaosob. Drugim riječima, ako bih naivno zašao još malo u filozofiju ili političku teoriju (a ostao ipak izvan spiritualnog), stvar je u tome da se ne prihvati nametnuta definicija uspjeha i sreće, već da se postave sopstveni prioriteti, sopstvena mjera i sopstveno viđenje uspjeha. Samo na taj način, u vremenu konzumerizma, propagande i pretrpanosti informacijama, može se sačuvati unutrašnji mir.

Intermezzo:  U dolje prikazanom predavanju (na 11′ 58”),  Sir Ken Robinson pominje Matthieu Ricarda, sina poznatog francuskog intelektualca i filozofa, koji je napustio naučničku karijeru da bi postao budistički monah. Situacija koju Robinson opisuje je interesantna: kad je Matthieu bio dijete, u kući njegovih roditelja skupljao se intelektualni krem tog vremena, ljudi poput Kamija, Beketa, Sartra  i de Bovoar. Međutim, iako su se konstantno bavili teoretisanjem o adekvatnom uređenju svijeta, svi ti “pametni i knjiški ljudi” bili su lično krajnje neurotični, gušeći se u dimu cigareta i kočeći se od količine alkohola, razjedeni anksioznošću. Matthieu je ovu kontradikciju u potpunosti shvatio tek kad se susreo sa budističkim sveštenicima, nakon čega se preselio na Tibet i vremenom postao bliski saradnik Dalaj Lame.

 

Vraćam se na uspjeh. Zbog stvari sa kojima se trenutno susrećem, iz jednog drugog ugla sagledavam mogućnosti za uspjeh na polju karijere. I shvatam koliko društvena klasa u koju je neko rođenjem smješten, ali i stepen uređenosti društva, utiču na isti (ako se pretpostave iste intelektualne i druge sposobnosti). Odnosno, koliko nude preduslove za lakši uspjeh, jer omogućavaju fokus, rasterećuju mozak i novčanik, nude mir. Bez ambicije da pretjerano elaboriram na ovu temu, konstatujem kako je vjerovatnije da će neki pojedinac iz više klase, čija porodica ima tradiciju visokog obrazovanja i adekvatne povezanosti u relevantnim krugovima, imati mnogo jasnije iscrtanu putanju uspjeha. Drugim riječima, životni put tog pojedinca biće opisan pravom linijom, dok će se oni drugi, koji nemaju takve preduslove, uglavnom kretati cik-cak1. (Put ka uspjehu je u tom slučaju teži, ali naravno, nikako nemoguć. U gore prikazanom predavanju, recimo, Robinson govori kako sam dolazi iz radničke familije, kako su mu dva brata fudbaleri i kako se njegov otac nadao istoj karijeri i u njegovom slučaju. Zbog svojih zasluga na polju obrazovanja, međutim, Robinson se proslavio na drugi način i zbog toga bio nagrađen grofovskom titulom ‘sir’).

A opet, kad god stvari, i pored uloženih napora, ne bi išle po planu ili bih nailazio na prepreke, uvijek sam se lično vodio nekim vjerovanjem u život sam, koji će (makar i u posljednjem momentu) riješiti situaciju i odvesti me u pravom smjeru2. To oslanjanje na intuiciju (odradivši usput, naravno, sve što je u mojoj moći) – takođe stav prema životu, ustvari negdje implicira i vjerovanje da ono što trenutno želiš, nije uvijek najbolje za tebe. Odnosno da život zna bolje i da će se pobrinuti da se usklade želje i mogućnosti, subjekat (koji želi, nemajući nikad potpunu sliku) i objekat (te želje), karakter i put.

Čime stižemo do Karla Gustava Junga i njegove knjige Arhetipovi i kolektivna podsvijest (Sabrana djela, IX tom, I dio), literature izabrane za danas. Junga, koga čitam sa oduševljenjem i skepsom. Jer ipak sam ja nekakav naučnik, pritom ponajviše fasciniran neuronaukom (više mi se sviđa kako zvuči – neuroznanost). Govori se o arhetipovima, koji su navodno odraz kolektivne podsvijesti u domenu spiritualnog, međutim zasad se sve to samo uklapa u moju teoriju o tri nivoa biološkog učenja. Naime, prvi nivo se odnosi na evolutivno znanje, koje je ugravirano u našu biologiju kroz učenje ljudske vrste, pa se svaki čovjek boji zmije, mraka ili duboke vode, čak i ako se ranije u životu sa njima nije sretao. Drugi nivo je učenje kroz gene, recimo posljednjih par generacija, koje se prilagođavaju na geografiju i klimu prostora u kom su živjeli čovjekovi preci. I treći je nivo u toku života samog, s obzirom na veliku ‘plastičnost’ mozga, adaptiranje datim okolnostima i učenje zarad snalaženja u životu. Jungovi arhetipovi najbolje korespondiraju sa prvim navedenim nivoom, pa se stoga, po meni, ne radi o simboličkim projekcijama psihe na prirodu (recimo, u Jungovim primjerima mitova sa motivima iz prirode), već upravo obrnuto, o projekcijama strahova ljudske vrste od prirodnih nepoznanica. Kad čovjek zauvijek utvrdi neke stvari iz astronomije ili fizike, ovi mitovi gube na važnosti ili intenzitetu u ljudskoj istoriji; ipak, s obzirom da je evolutivni razvoj ljudske vrste bio neuporedivo dužeg trajanja nego što je to posljednji period racionalnosti i naučnog istraživanja, ovi su strahovi duboko ukorijenjeni i mi se još uvijek podsvjesno uglavnom njima rukovodimo (a to se onda koristi u marketingu, politici, itd.). Ista teorija sa tri nivoa može se primijeniti i na (Jungove)  simbole, pa tako ima onih koji su univerzalni ljudskoj vrsti, onih koji zavise od kulture ili istorije, i onih koji imaju značaj samo u određenom periodu (npr. simbol Apple-a ili Google-a nije budio nikakve asocijacije prije 50 godina).

No Junga sam tek krenuo da iščitavam, i vidjećemo da li će se, i kako, sve to uklopiti.

Ipak, stigli smo do Junga, jer gornje uvjerenje o ‘životu koji zna bolje’ nalazim i u njegovim rečenicama (što odražava dozu spiritualnosti kod mene, iako svoj rezon ne odvodim predaleko u mistiku). Kaže Jung, prateći etimologiju riječi anima – duša, kako na Grčkom ima slično značenje kao leptir – “koji se kreće pijano od cvijeta do cvijeta i živi od meda i ljubavi” (i.e. cik-cak). A onda, opet o animi, “Iako ona može biti haotična žudnja za životom, prati  je nešto čudnovato smisleno, neko tajnovito znanje ili skrivena mudrost, koja intrigantno stoji nasuprot njene iracionalne magične prirode… iza sveg njenog okrutnog poigravanja s ljudskom sudbinom, nazire se nešto poput skrivene namjere koja kao da odražava bolje poznavanje životnih zakona… život je luckast i smislen u isto vrijeme.”

Ovo sve me odvede ka jednoj sličnoj misli kod Danila Kiša. U knjizi Eseji (autopoetike), esej ‘O iracionalnom (Kroz književne teorije)’ bavi se hronološki pojmom iracionalnog (fantazije, simbola, snova) u filozofiji i književnosti. Počinje riječima, “Između transcendentne nesaznatljivosti osećanja i takoreći kartezijanski kristalne svesti postoji – najčešće – jedno srednje stanje fantastične (iracionalne) realnosti i realne (racionalne) fantastičnosti.” No posebno vezano za ovu tematiku, stoji rečenica:

“Nove svetove može otkriti samo pijani brod, vođen rukom proviđenja.”

 

Za danas – sasvim dovoljno.

 

1Polazeći od sopstvenog primjera, ovdje mislim prvenstveno na ljude sa naših prostora koji, u relativno zrelim godinama, moraju nanovo da se dokazuju u nekom uređenom društvu (npr. na Zapadu), dakle da stvaraju ispočetka i probijaju se sami. Ovo je otežano iz više razloga. Između ostalog, tu je iskustvo rata – doživljeno direktno ili indirektno – koje remeti psihološki i opterećuje politički; tu je konstantna drama (kao posljedica ovog prvog, a i kao karakteristika mentaliteta) u porodici, među prijateljima i rodbinom – njihovi finansijski i drugi problemi; tu je (sem u malom broju slučajeva) nedostatak porodične tradicije (a samim tim i adekvatne potpore) u obrazovanju ili preduzetništvu, te usmjerivanju djece u tom smislu; itd.

2Ovdje mislim na svakodnevne životne probleme, ne na tektonske društveno-političke promjene u čijem vihoru se izgube pojedinačni životi.



Naslov je, između ostalog, i ime jedne inspirativne beogradske kafane u Tašmajdanskom parku, iako su konotacije u ova dva slučaja vrlo različite.

(1) VIVAT ACADEMIA

… A u Barseloni sam bio na konferenciji. Poslije 4 godine, dolazim ponovo na ICCV i imam priliku da akademski svijet sagledam drugim očima. Kad taj svijet posmatrate izvana, bez ambicija da mu pripadate i u njega se uklopite, lako se uočavaju određeni obrasci i trendovi. Što se tiče  ljudi, u  najgrubljoj aproksimaciji, primjećuju se 3 tipa naučnika  (a vjerovatno se slično može primijeniti i na mnoge druge profesije):

(1) genijalci, briljantni umovi koji su zaljubljeni u oblast i apsolutno na nju fokusirani (kao naprimjer u fudbalu Maradona ili Messi). Oni su ti koji prave skokove, otkrivaju velike stvari i pomijeraju nauku napred.

(2) vojnici, oni koji su naučili posao i odrađuju ga rutinski, iako sa mnogo rada i truda (fudbal: Gattuso). Ogromnim naporima zauzeli su svoje mjesto u struci (a to je borba neprestana, i vrti se uglavnom oko sponzorstava, koja u mojoj oblasti, prečesto, za moj ukus,  dolaze od vojske ili nekih DSZ/ONO instituta), ali prave vrlo male korake u smjeru napretka nauke.

(3) ostali, koji se upinju da budu u jednoj od prve dvije grupe i njima se dodvoravaju, ili su tu dopali maltene slučajno – objavili su rad jednom-dvaput i čulo se za njih (ko god objavi na ovoj konferenciji, postao je poznat), i sad tako životare pišući slabije naučne radove i popunjavaju kvotu (npr. Montella).

Negdje prije 2 godine, ja sam shvatio da tu ne pripadam. Niti sam briljantan1, niti isključivo skoncentrisan na samo jednu disciplinu, vojnik nisam, a ostalo ne želim da budem. Jer ako ću se nečim baviti čitav život, onda to neće biti puki prosjek (odnosno, da ispratimo analogiju, osrednji klub i nacionalna selekcija za utjehu). Pogotovo ako se od njega slabo živi, a satisfakciju donosi tek intelektualna masturbacija.


(2) AMERICAN DREAM

E sad, za moje odstupanje (otklon) od akademije ima i mnogo drugih razloga, i neke od njih vrlo elokventno i precizno u pravilan kontekst stavlja Hrvoje Jurić, pa sam na ovom sajtu napravio presedan i transkript jednog njegovog predavanja u cjelini objavio kao tekst. Univerziteti su postali firme. Na Istoku se čini (a družim se sa par briljantnih momaka s istanbulskog Boğaziçi univerziteta)  kako je još uvijek živ model renesansnog čovjeka i potreba za oplemenjivanjem pojedinca kroz naobrazbu. Na Zapadu je taj model odavno mrtav, u Americi je svo istraživanje sponzorisano od strane vladinih tijela ili velikih kompanija i u funkciji je tržišta. U Holandiji je to manje ekstremno, ali univerziteti moraju ipak da prave pare, i svaki profesor/naučnik da ih donosi kroz sopstvene odobrene projekte. Izazov, ali ako već mora tako, radiću to za sebe lično.

A na Zapadu, odnosno u Americi, ovo je samo manifestacija njihove ukupne kulture i mentaliteta. O tim stvarima najviše sam, svojevremeno, naučio od svoje profesorice sociologije, bucmaste male Jevrejke Dr. Marshe Rose. I gorepomenuta praktičnost, i američki san, i mnoge druge stvari posljedica su kulture u kojoj se užasno mnogo vrednuje rad2, i u kojoj vlada uvjerenje da se sve može naučiti i savladati uz dovoljan trud (kod nas se naglasak mnogo više stavlja na talenat i urođene osobine, dok kod njih nature vs. nurture gotovo da i nije dilema). Prolazeći kroz mnoge knjige o preduzetništvu (entrepreneurship) ili kroz članke na sajtu Harvard Business Review-a, sadržaj umnogome podsjeća na self-help pamflete i popularnu psihologiju (npr. “20 stvari zajedničkih uspješnim liderima”) i užasno su iritantne za nekog iz naše kulture i tradicije. Pritom, uspjeh se uglavnom svodi na materijalni, mada se poštuje i onaj koji znači ostvarenje sopstvenog sna i onda kada nema veze sa materijalnim bogaćenjem. Često se navode primjeri iz popularne kulture (uspješni zabavljači, holivudski režiseri ili hiperproduktivni pisci) ili riječi predsjednika Amerike, što se u našem slučaju jedino može porediti sa primjerom Zorana Đinđića, i to vjerovatno zato što je pokojni.

Ipak, ima naznaka da se i na Zapadu, u ovom smislu, dešavaju stvari koje su donekle kontra struje. Dva najpopularnija TED (Technology Entertainment Design) predavanja su od Daniel Pinka i Sir Kena Andersona: prvi govori kako ljude ne treba mamiti za posao velikim platama, već kombinovati posao sa onim u čemu svaka osoba ionako uživa (sposobnostima i unutrašnjim afinitetima); drugi kaže kako nam je obrazovni sistem potpuno nakaradno postavljen i ubija kreativnost kod djece. Knjige Drive, Rework, Making Ideas Happen (da, bukvalno patetičnih naslova) i one Seth Godina promovišu djelovanje kontra struje, ustaljenih pravila i društvenih normi. Iako su i one sve manje-više u funkciji tržišta, ipak se odnose na slobodu i ostvarenje pojedinca (a individualizam je najveća religija u Americi), i ne moraju obavezno značiti njegovu upotrebu ili eksploataciju.


(3) BALKANE MOJ

A ničeg od toga nema kod nas. Prije svega, rad se uopšte ne vrednuje, i na jednu inicijativu dođe pedeset kritičara, koji ne pokazuju ni trunku poštovanja za entuzijazam, samoinicijativnost i uloženi trud pojedinca (jer ipak smo mi i dalje Pleme, kao što to argumentovano tvrdi Radomir Konstantinović). Ipak, na vrat-na nos uvesti pravila koja važe na Zapadu i nakalemiti ih na naš mentalitet nema nikakvog smisla (pritom se i to radi po navedenom self-help principu, i ne znam je li to bio i Đinđićev pristup ili to, sa školama za lidere i ostalim idiotarijama, nakaradno tumače mediokriteti koji su ga naslijedili). Čak i ako po strani stavimo činjenicu da su tranzicija i transformacija u službi tržišta, odnosno velikih kompanija (u novogovoru se to kaže evro-atlantske integracije), oni koji kod nas sasvim dobronamjerno žele primijeniti pojedine pozitivne elemente Zapadnih sistema, moraju naći drugačiji modus komunikacije sa domicilnim stanovništvom (s obzirom da na vrat-na nos očekivano rezultira otporom i konfliktom). Ovo podrazumijeva i svijest o tome da nije dobro da se svi momentalno stavimo u službu krupnog kapitala, već da je bolje naći kompromis sa postojećim malim proizvođačima, njihovim mogućnostima i potrebama. (Ovdje se naročito vodim skorašnjom pričom sa prijateljima o malim poljoprivrednicima u Srbiji, koji ne prihvataju moderne načine proizvodnje nego se drže svojih tradicionalnih. Iako nema toliko veze sa preduzetništvom, vjerujem da dio u vezi komunikacije stoji.)

Jer sve je šansa, i ako nije moguća (ni poželjna) masovna industrijalizacija ili elektronizacija, pa onda budimo zelena zona Evrope, budimo prostor autentičnih proizvoda i raznovrsne, lokalne proizvodnje. Budimo eko i seoski turizam, napravimo kulturu od onog što je već autohtona i autentična kultura umjesto da slijepo i naglo preuzimamo recepturu sa Zapada. Zdravo je, dobro je, ekološki je, predstavlja kontinuitet kulture i mentaliteta, predstavlja specifičnost koja se sve više traži u moru gradova i zemalja koji počinju da liče jedni na druge i nude potpuno isto3. Ovdje mislim na prostor čitavog Balkana.

Sve je šansa. Kriza je šansa, i tranzicija je šansa, jer otvaraju ogroman prostor novih mogućnosti i prilika (slično rezonujući, svojevremeno sam svoj članak za crnogorske novine Vijesti naslovio sa Nepodnošljiva lakoća tranzicije). Ali sve to podrazumijeva odgovorne lidere i ljude sa vizijom. A s tim smo na Balkanu u najvećem deficitu. Kompleks siromaštva stvorio je domaće izdajnike koji su orobili sopstvene države i narode gore nego bilo koji okupator – zato je ovaj predlog naivan, jer podrazumijeva svijest o opštem dobru i sporo, ali sigurno bogaćenje, umjesto naglog i brzog kakvo traži pohlepa.


(4) RADOST

A da umije neko da razmišlja, pa da na primjeru Crne Gore kaže: Primorje su preplavili Rusi, u redu, evo nudimo da njihovo prisustvo na našem prostoru bude još izraženije. Nudimo da npr. od stare kotorske Rivijere naprave svoj kulturno-umjetnički centar u kom će se izlagati slike iz Ermitaža (ionako ne znaju šta će s njima, i dio kolekcije su prenijeli u Amsterdam). Austrijanci neka na ostrvu Mamula naprave svoj muzej i prave izložbe Schiele-a, Kokoschke i Klimta. Tvrđava Krstac iznad Budve Jevrejima i njihovoj kulturi. Prostor u Podgorici – turskoj. Neka tvrđava uz more – talijanskoj. Itd. Napravimo od Crne Gore jedan veliki muzej, neka se prepliću kulture i neka ljudi kod nas dođu u priliku da sve to vide iz prve ruke (o prihodima od turizma da i ne govorimo). To bi kreiralo svojevrstan Medići efekat, na dobrobit svih.



U ovom dijelu sam pokušao da nategnem tekst i u njega uvrstim nekih par stvari sa naših prostora čija mi je idelja vodilja inspirativna. No shvativši da se ipak ne uklapaju dovoljno u izloženi kontekst, jednostavno ću neke ilustrirati ovdje, pa ako neko uspije naći nit koja sve povezuje, utoliko ljepše (radosnije).

Beogradski hor Viva Vox koji pjeva bez pratnje, i glasom imitira svaki instrument:



Francuska reportaža o crnogorskom slikaru Dadu Đuriću, čijih je radova pun pariški Centre George Pompidou:


P.S. Sve ilustracije u tekstu djelo su rumunskog umjetnika Dana Perjovschija.

1Gledajući posljednjih dana video predavanja briljantnog Geoffreya Hintona, smrznem se na pomisao da mi takvi ljudi budu među recenzentima rada i razbucaju me na komadiće.

2Naravno, sve ovo se može povezati i sa sociološkim teorijama Maxa Webera, koji pravi razliku između protestantskih društava, u kojima se promoviše individualnost, i katoličkih, u kojima je zajednica mnogo važnija.

3Na neki način, slična je priča sa svim mentalitetskim karakteristikama: dok neki od nas pizde što su npr. vodoinstalateri stručnjaci za sve i svašta ili što nam taksisti od aerodroma do kućne adrese objasne čitavu političku situaciju u zemlji i inostranstvu, to takođe predstavlja specifičnost našeg prostora, koja sa strane izgleda zanimljivo, ipak implicira interes tih ljudi za razne teme, čini komunikaciju prisnijom, itd. Sve to može biti interesantno kad bi se našao neko da to voli na pravi način.



This post is password protected. To view it please enter your password below: