| PRAVA STRANA

- Ispričam svom ludom grčkom prijatelju post scriptum prošlog teksta, a on, uvijek smijući se, primijeti: Njemačka je upravo i izbačena sa Evropskog prvenstva jer pola tima nisu čisti Njemci. Kaže – da su to Efenberg, Mateus i Klinsman, bio bi arbajt do posljednjeg daha. Ovako – multi-kulti poraz.

- Neko jutro čitam Brain pickings i shvatam – doktorat me nije naučio kako da nađem bolje odgovore, već kako da postavljam bolja pitanja. Gledajući unatrag, ta putanja naučničkog sazrijevanja ide u cik-cak, proces je spor, previše je praznog hoda i grešaka u startu. Učeći iz tog iskustva, naučnik je u stanju da bolje i preciznije postavi problem, i to je ustvari i svrha čitavog procesa.

- Picasso je jednom rekao kako su kompjuteri beskorisni jer nam samo mogu ponuditi odgovore. Nauka, filozofija i umjetnost bave se istim pitanjima, samo im prilaze iz različitih uglova. Nikad sebe nisam doživljavao kao tipičnog naučnika. Naprotiv, više mi prija pozicija na presjeku ovih triju disciplina.

- Veliki bilbord koji samo kaže: Ubiquity, i malim slovima ispod – JCDecaux. JCDecaux jedna je od dvije najveće svjetske kompanije za proizvodnju bilborda.
U posljednje vrijeme, zgrožen sam brojem firmi, organizacija itd. koje se potpuno debilno reklamiraju, u vremenu u kom je najvrijedniji commodity – ljudska pažnja. To su još početkom osamdesetih u knjigu stavila dva stručnjaka iz marketinga, Al Ries i Jack Trout. Naime, ljudi su vremenom formirali u glavi filtere koji propuštaju samo ono što ih interesuje (ko zna imalo o percepciji i pažnji kao moždanom procesu, itekako ima smisla), pa oglasi i reklame neće postići nikakav efekat ako se ne naslone na želju i namjeru čovjeka-potrošača (koju, činjenica je, nije lako uhvatiti).
Svojevremeno sam zaključio kako se zapravo vrlo malo stvari u marketingu mjeri, barem na način kako bi to zahtijevala nauka i što bi opravdalo ogromna ulaganja u reklame. Naprotiv, čini se da se većina odluka zasniva na nekim procjenama ofrlje. (Ali su sistemi toliko uhodani i cementirani, i donose ogromne pare, tako da firmama nije u interesu da bilo šta mjere kako treba.) Takav rezon doveo me je do tačke da vrlo malo vjerujem u Internet oglase, i da sam skeptičan prema advertajzingu generalno. Ipak, ovaj poster JCDecaux-a ima poentu koja se najbolje može objasniti jednim drugim oglasom koji kaže (vidi sliku): ako me vi možete vidjeti (tj. ako ste me vi primijetili), može i vaša ciljna grupa. Stoji.

- Neko jutro u institutu (vrlo neinspirativnom, tako da su asocijacije koje slijede potpuno nasumične) – miris koji me je podsjetio na Nikšićko pivo, onakvo kakvo je bilo nekad, grko i specifično, posebno. Samo jednom ranije sam se sjetio tog ukusa, kad sam probao izuzetni (sic!) belgijski Petrus Gouden Tripel.
A onda par dana nakon mirisa piva – miris baba Stankine kužine, koljenica ili kaštradina, crno zelje, pucketanje drva u špaheru, zimski ustajali vazduh. Čeeeekaaj – TIME OUT. Na koju foru pisci znaju šta su izvori svih onih mirisa koji se mogu naći u njihovim dugačkim opisima (znate ono – talk, riblje ulje, naftalin, začin ovaj, ljekovita biljka ona…)? Za neke i mogu da povjerujem da su izvirivali ispod babinih skuta i mirisali sve redom, bižikali po kužini i šupi, ali za sve njih – teško. Lažovi su to, sad mi je jasno; majka Danila Kiša (za koga vjerujem da je bižikao) rekla bi – romani su izmišljotine.

- Ipak, ovaj koji sam skoro pročitao – izuzetan je. Mario Vargas Llosa – Jarčeva fešta. Sa prve stranice je već jasno – radi se o velikom piscu. Kasnije se taj utisak samo pojačava.
Interesantno je – bio sam skeptičan prema Llosi, naslovi kod nas popularni zvučali su mi kao ljetnji sezonski hitovi (Avanture nevaljale djevojčice – WTF!?), a otpor je u meni možda čak i pojačan kad je isti dobio Nobelovu nagradu. Obrnuo me je – Miljenko Jergović.
Minhenski aerodrom u doba ručka, ja gutam kobasice i sauerkraut (jebi ga, Minhen), a pustinjak u holu može biti samo homo balcanicus. I to – Jergović. Ulazi u free shop (vidi foliranta!) – ipak, samo prolazi. Idemo! Gutaj i pali. Dobar dan-dobar dan. Jeste za pivo? Nema se kad (Krakov – zakašnjeli avioni – okolo-naokolo za Zagreb). Piše li se? Danas neće. Čita li se? Llosa. Sumnjičav sam. Preporučam.

- Nakon toga sam čitao Jergovićev novi i kratki Roman o Korini, i ništa mi nije bilo jasno. Hiperprodukcija kvari utisak o ovome inače odličnom piscu.

 

(1) DUR

Sjedim prije neki dan sa jednim prijateljem, koji sigurno ne čita ovaj moj bullshit na off-u, kad on spomenu potpuno istu onu moju dilemu iz prethodnog posta: posmatrati sliku ili biti dio nje. I još kaže kako slika zavisi od posmatrača, te da je slika bolja što je bolji onaj koji je posmatra. Ja se složih, potpuno1. Jokić & son, priča za sebe.

A svašta se lijepo izdešavalo u prethodnom periodu, i mnogo toga inspiriše na pisanje.

Od družeta Alberta i Stefana dobijam na poklon prvu montiranu kopiju onog našeg kratkometražnog filma, pa se uskoro može očekivati i tekst The White people 2/2. Od Stefana sam dobio još i bočicu domaće austrijske šljivovice – slibowitz – i mogu vam reć (dondo Internete) da uopšte nije (bila) loša.

Bili su Ceyhun iz Istanbula i Luca iz Rima, i bio je momenat kad sam se, uprkos školama & diplomama, osjećao potpuno nedoraslim diskusiji. O računarskom vidu, linearnoj algebri i fizici, ali i filmu i slikarstvu, gdje je Ceyhun argumentovano, a vrlo istočnjački i lijepo, obrazlagao Picassovu površnost. Picassovu, hej! Kaže mnogo je šetao u stilovima (tu se složih), mnogo se švalerisao (i tu se složih), i nije imao fokus i jasnu razvojnu liniju  (tu se zapitah) kao Miró  ili Kandinsky. Luca je pričao o boci viskija koju je popio s Radetom Šerbedžijom.

Bilo je i mnogo drugih divnih ljudi, koji su ukupno prešli više od 27 000 kilometara uglavnom zbog mene, na čemu sam im do neba zahvalan.

Bila je i dobra žurka.

(2) MOL

U susretu sa bliskim genima bokeškim & cuckim, saznajem mnogo o sebi i o davnom vremenu u kom su se žene zvale Aneta, Marijeta i Aderma, a muškarci Georgije i Sergio. Slušam o rođaku koji je u šetnju uz more odlazio u bijelom odijelu pomorskog oficira, sa tranzistorom u ruci (ne može se to opisati, treba imati u glavi silazak niz te skale, tada…). Slušam kako je u vrtu usmjeravao ženu kao tipkama na tastaturi - lijevo! pravo! Slušam o momku s Ubala koji na pitanje kakvo mu je zelje, odgovara sa ‘moderno’. Slušam o ludilu, zlu, zatvoru i samostanu bokeškom. O mnogim drugim pričama koje staju u mrak i morbidnost Živkovih Beštija.

“Onda kad je važio zakon da se za zlo učinjeno u vrijeme juga to čovjeku uzme kao olakšavajuća okolnost.”

Ipak, čujem i lucidnost moje prababe iz doba kad su ljudi još znali kritički da posmatraju stvarnost, a na tržištu vladala zdrava konkurencija, kako je skeptična prema advertisingu: “Ako mora da se reklamira, to je nešto sumnjivo.” Slično rezonira priča stare Njujorčanke Rose (čita se Rouz) o bankama s početka XX vijeka – o vlasniku Jevrejinu, koji identično tretira nju sa svakodnevnim depozitom od $1 kao i one koji kod njega čuvaju mnogo više, jer – “ona ulaže sve što ima”.

(3) DUR pa MOL

A mjesec dana prije toga, po prvi put obilazim Barselonu. Kakav Grad! Njegova ljepota, bogatstvo duha njegovog življa (Gaudí, Picasso, Miró, Subirachs…), ali i njegova drama, izbijaju iz svakog kamena svake zgrade. Grad i narod koji su mnogo propatili, ali koji su svoje ime jasno ucrtali u istoriju, kako onu političku, tako i istoriju umjetnosti. Dok obilazimo grad i uživamo katalanski modernizam, Voll Damm i tapas, saznajemo više o krvavom građanskom ratu, Francovoj diktaturi, Meksičkom kovčegu Roberta Cape (sama priča Cape, Gerde Taro i Chima dovoljna je za film), uništavanju Gaudíjevih djela…

U takvom kontekstu, i potpunom uživanju, nalaze me neka, tada aktuelna, pis(k)a(ra)nja u Crnoj Gori. Ponovo povratak u pizdu materinu i priča o zelenašima vs. bjelašima. Put kroz vrijeme, u Srednji vijek. Kako mi mala izgleda Crna Gora  u tom trenutku, kako mizeran naš narod sa takvim ljudima i riječima!
Što je najgore, remeti me sve to (način, koji za mene često otkriva suštinu, najviše me pogađa). Ponovo sam šizofreničan, i jedan dio mene (onaj racionalni, distancirani Evropljanin) želi sve da iskulira i zaboravi, uživa punim plućima u Barseloni. Drugi dio (impulsivni i neobuzdani, ali donkihotovski Balkanac) želi da se popičkara sa svima i pozove jednog po jednog da mu izađu na crtu2. Sreća pa je Internet između nas, prođe onih 10 sekundi dok se napiše reakcija i već zvuči pretjerano i nepotrebno dok miš dođe do dugmeta za slanje.

Paranoja. Ona klasična, čest slučaj kod briljantnih ljudi, koji zahvaljujući njoj imaju nevjerovatan fokus i koncentraciju, energiju nepokolebljivo usmjerenu ka samo jednom cilju3. Ali koja je mač sa dvije oštrice. No pored te pojedinačne, tu je i kolektivna paranoja, ona koja je podsvjesni znak kompleksa niže vrijednosti (negdje duboko, ja sam svjestan koliko sam mali, pa mora da postoji nešto veliko i moćno tamo negdje, vani) i koja se čini simptomatičnom za Crnu Goru. O ovim stvarima razmišljam dok se šetamo obroncima Montjuïca i gledamo na grad sa njegove tvrđave.

Ombraje mi se srednjevjekovni gospodar, koji je sinovima povadio oči da oni to njemu ne bi uradili. Ili da njihova mladost ne opčini njegove vjerne ljube. Ombraje mi se sekta sa potentnim muškim vođom, kome se žene podaju s oduševljenjem i u transu. Ombraje mi se i južnoamerička serija (recimo, Rosa Salvaje) u kojoj žene čupaju kose jedna drugoj.

Nastaviće se (u duru)… 

1 Uzgred, sinoć mi je sinulo kako je o vrlo sličnim stvarima pisao Kundera u svojoj knjizi Život je drugdje.

2 “Čitavog života stojiš pred odlukom: da li da opsuješ il’ odmahneš rukom?”, Vito Nikolić, Pjesma jednog neodgovornog lica.

3 “Čovjek mora biti razuman da bi mislio jasno, dok neko može duboko razmišljati i biti potpuno lud.”, Nikola Tesla.