| PRAVA STRANA

EASY WAY OUT?

Ok, vrijeme za refleksiju.

Sa jedne strane, dilema/stav o kojima sam ranije pisao:

“mene ni u kakvoj priči uopšte ne zanima slava, već isključivo život (…) Naime, ne zanima me grandioznost, veliki ciljevi i velike riječi/pojmovi, ne zanima me politika u generalnom smislu te riječi (naime, geopolitičkom), već isključivo kroz pojedinačni život, njegovu patnju, stradanje ili ljepotu. Zato nikada nisam volio perspektivu istoričara, generala i političara – oni stvari gledaju iz aviona, izražavaju se u hiljadama ljudi, kvadratnim kilometrima teritorije i milionima para.”

Sa druge strane, sinoć odgledana emisija sa Slavojem Žižekom, i njegov rezon (a propos povlačenja američkih trupa iz Avganistana) koji me je zamislio:

“Ja mislim… ne znam kako bih to odradio. Mi bismo trebali… Naravno da bi u jednom momentu bilo neophodno da se trupe povuku iz Avganistana. Ali opet kažem, nakon… ako ništa drugo, nakon svega što su SAD uradile tamo, kao što je upravo opisano, sve katastrofe, razaranje čitave države itd. – sad da se samo povuku je jednostavno izvlačenje, linija manjeg otpora. To je ono što mi se ne sviđa u vezi današnje Ljevice – njihova jedina poruka je moralizirajuće ‘Povucimo trupe. Oh, onda imamo čistu savjest.’ I njih ne interesuje šta će se sve dešavati tamo poslije, itd. Ja mrzim ovu banalizujuću, moralizirajuću Ljevicu. Oni maskiraju svoju bezidejnost banalnim moralizirajućim stavovima. To je – katastrofa.”




Nisam preveliki Žižekov fan. Oduševljava me vrcavost njegovog duha, ali često imam osjećaj da stvari posmatra sa bezbjedne visine (u smislu opisanom na početku ovog teksta), servira gotove odgovore i nateže logiku da bi dokazao neku svoju tezu (slično sam iskustvo imao i sa nekim svojim prijateljima filozofima – a problem sa filozofima je, kako tvrdi Christof Koch, što oni ništa ne moraju naučno dokazivati). Moram priznati da utisak o Žižeku kvari i činjenica da prijateljuje sa Andrejem Nikolaidisom, privlaštenim crnogorskim kvazi-intelektualcem (iliti sinekurcem, što bi rekao Muharem Bazdulj) i, sa tim u vezi, vjerodostojan siže Žižekovog nastupa u Podgorici, napisan od strane mog prijatelja koji nastupa pod nickom Intet Glemt*. No na stranu sve to, u pomenutoj emisiji bio je na svom vrhuncu, i ozbiljno sam shvatio gore navedeno logiciranje.

Elem, zapitao sam se da li treba da se prepoznam u ovoj Žižekovoj kritici Ljevice, da li i ja ponekad odbijam da razmislim o eventualnim posljedicama nekog mog tvrdog, moralizirajućeg rezona i da li je situacija često zamršenija nego što taj pojednostavljeni rezon pretpostavlja. Možda, mada se trudim da budem otvoren za svaku diskusiju. I slažem se sa Žižekom po ovom pitanju, a vjerujem da navedeni stav Ljevice ipak predstavlja ekstrem takvog rezona.

Ono što mene, ustvari, na kraju krajeva, interesuje, jeste prije svega iskrenost namjera, prisustvo ili odsustvo (političke) volje i motivacija za pojedina (ne)činjenja. Zato sam spreman da progledam kroz prste onima za koje smatram da imaju dobre namjere, ali da su naivni, izmanipulisani ili zavedeni. A takvih nije mali broj. Sa druge strane, već ako govorimo o samo-cenzuri (o kojoj često kritički piše Chomsky, a koja implicira i Kantov stav o prosvećenju kao izlasku iz samoskrivljene nezrelosti), o zatvaranju očiju pred nedjelima, pokušaju opravdavanja ili, ne daj Bože, ideologizacije istih, stav je jasan i linija prava. Negdje između te dvije strane nalazi se ona Kišova poruka Sartru da, parafraziram, za intelektualca nema opravdanja ako nešto nije znao, jer je njegov posao upravo da zna, a sve to a propos odbijanja da se prihvati činjenica o postojanju staljinističkih logora u komunističkom Sovjetskom Savezu.

Pritom se i sam gadim Ljevice, i uopšte, bilo kakvih struja, pokreta, grupacija ili škola učenja. Ja sam, taj sam, sâm sam, cogito ergo sum, i basta.


SUNCE NAŠEG NEBA

Bio sam doma na par dana, možda u pogrešnom periodu, punom fjake i umidece. Utisci su sve gori, miješaju se, kao nikad dosad, tuga i bijes. Nemam snage da svaki opširno opisujem, i jedino što sam u stanju je da ovlaš nabacam slike. Početni utisci, o prostoti i vulgarnosti, utoliko su jači jer me zatiču dok nanovo čitam Kišovu Grobnicu, to literarno djelo par excellence. Kasnije se reflektuju i oni drugi. “Napuklo ogledalce devojke za sve, krmača koja proždire svoj okot.” Ili riječima Damira Avdića – Grahe, antitezi Šantićevim, “Sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine kao naše.”

JAT je leš koji u košmarima uznemirava narod. Ljudi prosti, kao što su proste rečenice. Naslovi u novinama mrak, a posna jela na meniju povratak u turobnu prošlost. Ravnodušnost sa jedne, i trpnja sa druge strane, ili sve pomiješano. Pravopisne greške na javnim površinama. Porodične tragedije kao pravilo a ne izuzetak, jer život je (i čini se da je uvijek bio) jeftin – fatalizam se ogleda i u prelaženju preko pješačkog prelaza. Priroda kakvu nismo zaslužili, koju kratkovido i fatalistički uništavamo. Pomorci koji ne plove godinama jer žive od prodate đedovine. Narod koji zaista ne umije da nađe svoje sjedište u avionu. Narod koji za 45 minuta leta od Beograda to Tivta plaća cijenu sličnu onoj za let od 6 i po sati u Americi. Narod koji je ostao bez prebijene pare, ali baca avionsku hranu više nego bilo koji drugi narod. Nezdravo okruženje i neostvareni ljudski potencijali. Nervoza i žuč.

Ipak, nekoliko divnih ljudi sve učini drugačijim.

Update 04-05-2012: Najbizarnije od svega, i ne znam kako sam to mogao zaboraviti, priča (ipak, u prijatnom ambijentu, uz domaću kužinu i drage prijatelje) o pošumljavanju brda Vrmac kod Kotora, suparništvu dva planinarska društva (omajgad), politizaciji te trivijalnosti kroz uključivanje vatrogasne službe… Nevjerovatno ali moguće, naš narod i tako jednu jednostavnu stvar uspije efektno da sjebe. 


J&B

Tokom dana prepunih sportskih dešavanja značajnih za region, ovlaš prelazim preko komentara na sajtovima iz raznih krajeva, i shvatam – Jugoslavija se ne smije obnavljati, jer će završiti u još većoj lokvi krvi. Tu su samo primitivizam, inat, kompleksi (niže i više vrijednosti), infantilnost, mržnja, jed… ostali samo dugmići. Jugonostalgičari moraju shvatiti da njihova želja ne samo da pripada prošlosti, nego predstavlja i vrlo opasnu ideju. Za nas par to će ostati prostor jedinstvene kulture i jezika (srpskohrvatskog), i u njemu ćemo takvom uživati, ali se moramo zadovoljiti time. Sve ostalo je put u propast. Graha opet ima prikladne stihove.

 



THE WHITE PEOPLE 2/2

Nema se mnogo šta više reći od onoga što je opisano u prvom dijelu. Refleksija na to lijepo druženje sažeta je u 10 minuta filma, u prvom pokušaju kakve-takve montaže.


A ako se nekome učini da tekst o filmu tematski ne pripada ovdje, neka obrati pažnju na kadrove u kojima ja fatalistički ispijam rakiju, presipajući krv iz jedne škafe u drugu…uspomeni Danila Kiša.




*Tekst je svojevremeno objavljen na jednom crnogorskom online portalu, ali je isti, kao posljedica raznih manifestacija crnogorske infantilnosti, u međuvremenu ugašen.

Sjećam se svog oduševljenja prvim koncertom Ramba Amadeusa kojem sam prisustvovao. Do tad sam slušao samo pjesme na kasetama, a tada sam čuo kako to zvuči uživo i bio svjedok spektaklu koji nisam očekivao. Varijacije na sopstvene pjesme, priče koje prethode ili se nadovezuju na određene numere ostavljale su me bez teksta. Drugi koncert se zbio ubrzo i, mada je bio gotovo identičan prethodnom, utisak je opet bio sjajan. Vrijedilo je čuti opet iste dosjetke, prisjetiti se, smijati se, uživati. U toku trećeg koncerta sam se već osjetio prevarenim. Fool me once… (kako ono kaže George Bush?) Mada i Đole je triput vidio Tita.

Žižeka sam slušao prvi put. Uživo. Razlika je što se u ovih 15-tak godina svijet radikalno izmijenio. Dovoljno sam hrabar da kažem da se za tih 15 godina suštinski izmijenio više nego za sve godine prije toga (strahota je pomisliti kakav li će tek biti nakon sledećih 15 godina, ali neću sad o tome). Želim reći da sam Žižeka već vidio. I čuo. Mnogo puta. I da sam očekivao da i on to zna i da me stoga tretira kao zahtjevnu publiku, a ne kao nesigurnog tinejdžera koji se smije pri samoj pomisli na govno.

Potrudiću se da ne budem previše kritičan jer je velika stvar za Podgoricu da je Žižek uopšte došao. I da je fama koja oko njega postoji naćerala stotine podgoričana u KIC. Po reakcijama publike vidjelo se da ga mnogi nikad nisu vi viđeli ni čuli. Pa eto, za njih je to bio dobar početak. Izlaganja o stvarnoj i prividnoj slobodi, o smislu i značenju reklamnih poruka, o hajpu ekologije, o funkcionisanju zajednica, pisanim i nepisanim pravilima, mentalitetskim razlikama, tehnikama vladanja, kao i mnoge druge digresije i komentari, za jednu palanku su od neprocjenjive vrijednosti. Žižek je podgoričanima ponudio naočare koje filtriraju samu poruku do razloga onoga koji poruku šalje i njegove stvarne namjere. Priceless!

Ipak, za nas ovdje neke stvari su mnogo značajnije. Da počnemo od toga u kakvom je ambijentu održano samo predavanje jednog od najsubverzivnijih mislioca planete. Slijedi sublimacija u dvije crte:

1) Prvi je red, u jednom ne-građanskom i ne-egalističkom maniru bio rezervisan.
 2) Predsjednika parlamenta i ministra policije, koji su zauzeli centralna mjesta, niko nije izviždao.

Toliko o ambijentu.

Predavanje je otvorio i zatvorio i donekle moderisao Savjetnik gore-pomenutog Predsjednika parlamenta. Manifestacija sa početka predavanja i naivnima je stavila do znanja da domaćin nije Izdavač, nego Savjetnik. Zlonamjerni bi upotrijebio riječ Šegrt.

U takvom ambijentu slušali smo mi, željni slobode izlaganje dragog nam marksiste. Misao bi bila izložena, zatim obrazložena, dokazana i na kraju ilustrovana. Makar u početku. Kako je vrijeme odmicalo, procedura se sužavala, pa smo na kraju dobijali i gotove zaključke, bez ikakvih početnih premisa i bez pomisli na dokaz. Tako smo dobili i instant odgovor na vječno pitanje – zašto se raspala Jugoslavija. Završilo se pukim sofizmima i besmislenim logiciranjem o Hrišćanstvu i religiji uopšte. Priznaću da sam prema poslednjem osjetio jedan iskonski, Sokratovski prezir.

Polemika je, očekivano, zašla u dnevnu politiku. Pominjanjem (pjesnika) Radovana Karadžića, raspada Jugoslavije, nacionalizama i međusobne neshvaćenosti, Žižek je to sam izazvao. A tu je čekalo razočarenje. Potpuno neočekivanu legitimizaciju američkog i evropskog imperijalizma zaokružila je legitimizacija crnogorskog režima, upravo kroz regionalnu spoljno-političku priču i među-nacionalnu patetiku. Svjesno ili ne, Žižek je dao ključ za razumijevanje samog sebe, ponudivši nam naočare sa početka priče: Na postavljeno pitanje “Šta mi Žižek govori?”, naočare su odgovorile kontrapitanjem “Zašto mi ovo govori T-Com?”.

Sve u svemu, Podgorica je ostala uskraćena za predavanje velikog filozofa, a dobila je ono što je zaslužila – još jednu estradnu zvijezdu. Možda je i Žižek našao svoj novi početak.

“If liberty means anything at all it means the right to tell people what they do not want to hear.” – George Orwell, predgovor Životinjskoj farmi

Ono što slijedi je moja prekjučerašnja prepiska sa Internet portalom e-novine, nakon što sam ustanovio da mi nije objavljen nijedan od tri komentara koje sam postovao tokom prošle sedmice. S obzirom da je lani na sve strane bio slat poziv za pomoć ovog portala, i da sam ja, tada vjerujući u njihov projekat, uplatio neku (vrlo) skromnu sumu na njihov račun, uzeo sam sebi za pravo da kontaktiram glavnog i odgovornog urednika Petra Lukovića, sa kojim sam ranije vodio korespondenciju. Iako nisam pobornik takvih stvari, objavljujem ovu prepisku javno, jer u njoj nema ličnih detalja, a o tome sam obavijestio e-novine. Ovaj se tekst tako može smatrati nastavkom onoga o čemu sam na PCNEN-u ranije pisao (a propos monopola na istinu i sličnog), ovdje i ovdje.

Radilo se o slijedećim temama. Prvo sam slučajno, tražeći neku izjavu Anta Markovića, naišao na tekst Branka Vojičića u vezi “Rata za Mir”, koji su prenijele e-novine. U međuvremenu je na tu temu ipak vraćen moj komentar, pa ga mogu u cjelini navesti:

“Ma je li ovo Branko Vojicic, generalni direktor RTV Crne Gore? Lijepo se druzite vi u e-novinama i asikujete s Djukanovicem: mi vama savjetnika i urednika za Pobjedu, vi nama kolumnistu.

O tempora, o mores!”

A eto, dodat je i adekvatan propratni komentar gospodina o kome ćete više čuti u nastavku teksta. Pritom je dotični gospodin prekršio osnovno pravilo Internet komunikacije i otkrio moj identitet (sa, siguran sam, slučajnom greškom), o čemu ću još razmisliti.

Nažalost, druga dva komentara nisam sačuvao, pa ću ovdje pokušati da reprodukujem njihov sadržaj. Prvi je bio na feljtonu koji se bavi Ratkom Kneževićem, koji me u životu ne zanima, naprotiv. Međutim, osjetio sam potrebu da reagujem zbog jednostranosti s kojom je pisan feljton, pa sam otprilike rekao slijedeće:

“Jeste li se svrstali, jeste. Ustvari, vjerovatno vi ni ranije niste bili nesvrstani, ali sam ja bio mlad, lud i naivan. Filosofija palanke, koja isijava iz ovog feljtona, govori da on nema veze sa istraživačkim novinarstvom, pa mi ne pada na pamet dalje da ga čitam.”

Drugi komentar bio je na jednom sličnom feljtonu, gdje se Stanko Cane Subotić predstavlja kao nevina piplica. Kako se radilo o istom, nevjerovatnoj pristrasnosti, ostavio sam otprilike isti komentar, čini mi se bez pominjanja Filosofije palanke.

I onda, kad mi je rečeno da mojih komentara uopšte nema, pisao sam Lukoviću.

—————————————————————————————————————-
Re: E-NOVINE PRED GASENJEM?
From: Vladimir Nedovic
To: Petar Lukovic

Gospodine Lukovicu,

s obzirom na nasu raniju komunikaciju povodom moguceg gasenja e-novina, kao i mog skromnog doprinosa vasem projektu, uzimam sebi za pravo da vam pisem u vezi slijedeceg.

Naime, prosle sedmice ostavio sam 3 komentara na raznim stranicama e-novina, za koje jutros shvatam da uopste nisu objavljeni. Svi su se kriticki odnosili na feljton/e-novine, pa se pitam da li je to mozda razlog sto nisu objavljeni, s obzirom da sam ih pisao sa 2 razlicita racunara, pa je greska u tehnickom smislu manje vjerovatna.

Dakle, htio sam da vas upitam da pogledate da li su u vasem sistemu registrovani komentari pod nickom ‘vkotor’, iza kog stojim ja, a koji su ostavljeni u posljednjih 7 dana, i to, cini mi se, na slijedecim stranicama (ali sigurno na tim feljtonima):

http://www.e-novine.com/feljton/30592-Guslama-protiv-Mocarta.html

http://www.e-novine.com/feljton/43004-Lijepi-Gringo-Nikia.html

http://www.e-novine.com/feljton/42727-eelj-Uhapsite-Caneta.html

Unaprijed zahvalan,

—————————————————————————————————————-
E-NOVINE – odgovor
From: Branislav Jelic
To: Vladimir Nedovic

Gospodine Nedovicu,

Nasao sam dva vasa komentara u administraciji.

Jedan se tice pravopisa i na to necu gubiti vreme.

Drugi:

“Lijepo se druzite vi u e-novinama i asikujete s Djukanovicem: mi vama savjetnika i urednika za Pobjedu, vi nama kolumnistu.”

predstavlja notornu laz kada je u pitanju asikovanje sa Djukanovicem, dok je ovaj drugi deo o savetnicima, urednicima i kolumnistima potpuno nejasan, ali u kontekstu celog komentara, takodje lazan i tendenciozan.

Branislav Jelic
e-novine
—————————————————————————————————————-
Re: E-NOVINE – odgovor
From: Vladimir Nedovic
To: Branislav Jelic
Cc: Petar Lukovic

Gospodine Jelicu,

hvala na odgovoru.

Trebalo je da budu tri komentara, mada su posljednja dva slicnog sadrzaja (a odnose se na jednostranost s kojom su pisani vasi posljednji feljtoni). Sto se tice pravopisa, sa tim obicno nemam problema, pa bih ipak volio da mi pojasnite o cemu se radi, i unaprijed se zahvaljujem na vremenu koje cete tome posvetiti.

Sto se tice komentara koji ste naveli (koji slijedi nakon pitanja da li se radi o istom Branku Vojicicu koji je danas direktor RTV CG), pa valjda ja imam pravo na svoj stav, kao i pravo da taj stav javno iznesem, kao sto i vi imate pravo na slobodnu interpretaciju istog (u ovom slucaju vrlo uvredljivu i direktnu, dok je moj komentar u najgorem slucaju spekulativan). Ako je ovo sto ste mi upravo objasnili razlog za cenzuru, a kako ja mislim da je taj razlog sasvim nedovoljan, uvjeravam vas da cu naci nacina da svoj stav ipak javno iznesem.

I da pojasnim: koliko je meni poznato, prethodni glavni urednik (i jedan od osnivaca) e-novina je Srdjan Kusovac, kasnije savjetnik Mila Djukanovica, a sada i glavni urednik ratno-huskacke novine od papira, Pobjede. Drugo, laz po definiciji podrazumijeva da ja svjesno iznosim neistine iako znam sta je ustvari istina. Posto vi ne mozete biti sigurni cega sam ja svjestan, vi ste slobodni da konstatujete da je nesto neistina, ali ne i da li ja lazem ili ne.

—————————————————————————————————————-
E-NOVINE – odgovor2
From: Branislav Jelic
To: Vladimir Nedovic

Gospodine Nedovicu,

Naravno da imate pravo da iznesete svoj stav, ali da iznosite laz(i) na racun e-novina, u e-novinama, na to nemate pravo, jer vam ga necemo dati. Lazi koje ste izneli, pritom, nisu licile na spekulaciju vec na tvrdnju i necu gubiti vreme na razlaganju recene forme.

Da, S.Kusovac je bio Gl. i odg. urednik e-novina, ali to vise nije od maja 2008. iz razloga koji vas se ne ticu, bas kao sto se nas u e-novinama ne tice, niti imamo bilo kakve veze sa time gde je Kusovac nastavio karijeru. Ukratko, e-novine od tada i danasnji pojavni oblik su – nebo i zemlja.

I za kraj; uopste me ne zanima, jer imam preca posla, vasa sklonost ka plitkom filozofiranju “cega sam ja svestan”. Vrlo otvoreno vam kazem, jer, ne da sam svestan, nego sam apsolutno, nepokolebljivo, proverljivo, nepogresivo siguran da govorim istinu. Zar niste do sada razumeli da je Istina jedino oruzje e-novina? Zato se “bara” tako i zamutila, cega ste sigurno svesni, cim ste se ovako uznemirili.

P.S.
A svoj stav slobodno iznosite javno. Znam da ima puno medija koji na spletkarenju i grade svoj opstanak. Uz ljubaznu molbu da ovu komunikaciju zavrsimo jer imam mnogo posla koji ceka dok se zamajavam na ovaj nacin.

Branislav Jelic
e-novine
—————————————————————————————————————-
Re: E-NOVINE – odgovor2
From: Vladimir Nedovic
To: Branislav Jelic
Cc: Petar Lukovic

Gospodine Jelicu,

hvala vam na brzom i nedvosmislenom odgovoru.
Posto ste mi objerucke izasli u susret, ovim zavrsavam nasu prepisku, kao i svaku mogucu relaciju sa portalom e-novine.

Zelim vam svako dobro i mnogo istine u daljem zivotu i radu.

Vladimir Nedovic
—————————————————————————————————————-

Prosudite sami.

Update 18.12.2010. Iz komunikacije sa par ljudi, od kojih su neki i moji prijatelji, shvatam da mnogi nisu shvatili moj glavni motiv za objavljivanje ove prepiske. Mislio sam da ona dovoljno govori sama za sebe, ali sam očigledno ipak ostao nedorečen. Jedan od prijatelja me je kritikovao što sam u prvom obraćanju pomenuo donaciju, i tu argumentaciju prihvatam. Međutim, izgleda da ipak treba napomenuti kako je objavljivanje prepiske potpuno nezavisno od mojih političkih stavova, odnosno rasuđivanja o političko-ekonomskim relacijama e-novina (na ovom sajtu, uostalom, pokušavam se uopšte ne baviti dnevnom/prizemnom politikom). Ovaj tekst skoro isključivo želi da ukaže na banalnosti koje prijete da nas potpuno zatrpaju: na banalizovanje nekih fundamentalnih pojmova, patetiku banalnog, ograničenost vidika, redukcionizam. Pored toga, ono bi se najadekvatnije moglo smjestiti na stranicu Šokovi, i to nasuprot onom lijepom beogradskom primjeru. Ova prepiska potpuno je srozala očekivanja koja je taj pozitivni primjer svojevremeno visoko podigao.

From: Vladimir Nedovic

Iz prva dva dijela ovog Dude-feljtona, dakle, čini se da svaki od likova u filmu pokriva neki od slojeva američkog društva i neki od aspekata njegove unutrašnje politike. U posljednjem nastavku, pokušaćemo da sagledamo još širi kontekst. Ovolikom kašnjenju trećeg dijela, pored last in-first out sistema po kom zađa’ola funkcionišem, razlog je i to što sam za prva dva teksta dobio i takve komentare koji kažu da u filmu vidim ono čega nema, odnosno da ga tumačim subjektivno, a priori ga propuštajući kroz određenu prizmu. Tako da sam u međuvremenu razmislio i shvatio da možda nema potrebe kroz film kužiti svijet (iako vjerujem da su Coenovi pametni i knjiški ljudi), te da pojedini simboli, iako interesantni, mogu biti samo slučajnost (some Chinaman in Korea… tip koji prska cipele u kuglani a liči na Saddama… fuck a stranger in the ass… Bush league…).

Poslije svega, tumačenje filma koje mi se čini najprijemčivijim pokriva dva aspekta, koji se naravno prepliću i nisu potpuno odvojivi (The beauty of this is its simplicity, rekao bi naravno Walter).

SaddamSa jedne strane, film je očigledno komentar na razvoj i uzajamno kretanje ratnih i antiratnih struja u američkom društvu. Odnosno na sukob između, sa jedne strane, kapitalista koji iz svojih ličnih interesa zemlju žele da uvlače u ratove (This aggression will not stand…), i sa druge strane, pacifista koji ne žele nikome da naude, gledajući isključivo svoja posla (All the Dude ever wanted… was his rug back… not greedy…).

Iako sukob između političkih konzervativaca i liberala naizgled implicira i dijametralno suprotne pozicije Dude-a sa jedne, i Waltera sa druge strane, ipak se on odnosi mnogo više na klasne razlike, što je obrazloženo u prethodna dva dijela teksta. Walter je jednostavno čovjek koji živi u prošlosti, i prije bi se moglo reći da je slučajno konzervativan (naravno, veteran ne može zaboraviti ‘Nam), s obzirom na svoj socijalni status. No ipak, njegove riječi ponekad su eho stvarnih dešavanja behind the scenes (Look at our current situation with that camelfucker in Iraq – pacifism is not something to hide behind… ). Pogotovo je to očigledno u jednoj sceni čiji se transkript ne može naći u originalnom scenariju, a gdje Walter u monologu kaže: At least they had the fucking decency to tell us that we were fighting the Communists. Trying to prevent a domino effect. Whereas this whole fucking thing – this whole fucking thing is nothing about nothing, about oil

Prva scena u kojoj ovaj sukob postaje očigledan jeste ona u kom The Dude razgovara sa svojim prezimenjakom. Na kraju razgovora, ipak se vraćamo na rak-ranu američkih alternativaca, odnosno ‘osujećenu’ hippie revoluciju (Your “revolution” is over, Mr. Lebowski! Condolences! The bums lost!). Gorko podsjećanje završava se obraćanjem kapitaliste radničkoj klasi: My advice is, do what your parents did! Get a job, sir! The bums will always lose – do you hear me, Lebowski? THE BUMS WILL ALWAYS…

Jackie TreehornKlasne diskriminacije svjedoci smo i u sceni sa šerifom u Malibuu: Mr. Treehorn draws a lot of water in this town, Lebowski. You don’t draw shit.

Naravno, sve slične relacije u filmu neodvojive su od činjenice da se Amerika u to vrijeme nalazi pod tenzijom nastupajućeg Zalivskog rata. Tako film počinje sa Bushovim prijetnjama o invaziji, dok se Saddam Hussein, kao u snovima, sa televizije seli u podsvijest i pojavljuje u liku tipa koji prska cipele za kuglanje (jer ipak, the Dude minds). Protestujući zbog pomjerene partije kuglanja, Quintana u jednom momentu izgovara: It’s bush league psych-out stuff! Pa iako se izraz bush league odnosi na nešto što je fušerski odrađeno, u kontekstu ratnih dešavanja tog vremena ova rečenica zasigurno ima i dodatne konotacije.

Pored već navedenog, u filmu postoji i nekoliko momenata sa referencama na socijalizam i komunizam. Dok Walter, u gore opisanoj sceni, pominje borbu protiv komunizma, mi gledamo Donny-ja koji po prvi put kuglom ne uspijeva da obori sve čunove, već jedan ostaje da stoji uspravno. U jednoj drugoj sceni, u kojoj Donny uporno priziva Johna Lennona, Dude eksplicitno primjenjuje Lenjinov princip po kom treba obratiti pažnju na onog koji od situacije ima najviše koristi (a Walter punim imenom izgovara Lenjinovo ime, pokazujući za prosječnog Amerikanca ipak visok nivo obaviještenosti). Tu je, naravno, i već pomenuta kvalifikacija socijalizma od strane Waltera, Say what you like about the tenets of National Socialism, Dude, at least it’s an ethos.


Drugi aspekt tiče se samog Dude-a. Film nedvosmisleno promoviše određeni tip modernog čovjeka, osviještenog pojedinca koji živi svoj život i slobodan je u odnosu na mnoge društvene norme (he’s the man for his time ‘n’ place).

Već smo pričali o Dude-ovom pacifizmu, ali i njegovoj spremnosti da se suprotstavi agresivnim elementima. Anti-ratni pokret generalno je novi istorijski fenomen. Noam Chomsky, nakon što navede sve negativne tendencije za koje su odgovorne aktuelne vladajuće elite, napominje da ipak nikad u istoriji nije bilo tako širokog pokreta protiv rata kao danas. Pored ostalog, ovo Dude-a čini vrlo naprednim.

Dude je čovjek modernih shvatanja. Nije rasista (I guess he’s pretty, uh, racially pretty cool) i nema predrasuda prema ljudima koji biraju drugačiji život (owes money all over town, including to known pornographers – and that’s cool, that’s cool). Takođe, vjeruje i u apsolutnu ravnopravnost polova. Kad ga milioner Lebowski, u priči koja odražava njegove stereotipe, upita šta čini muškarca: Is it… is it, being prepared to do the right thing? Whatever the price? Isn’t that what makes a man?, Dude odgovara: Sure. That and a pair of testicles. Zbog ovakvih stavova, čak i emancipovana žena poput Maude bira Dude-a za oca svog djeteta.

the DudeU opisu Dude-ovog lika posebno je bitno to što ga u par navrata u pozitivnom svjetlu slika kauboj koji je narator priče. Ovaj kauboj predstavlja izvornu Ameriku, pa iako mu u početku mnoge stvari o Dude-u nisu jasne, ipak gotivi njegov lik (I like your style, Dude). Kad na kraju filma saznamo da je Dude spreman sve stoički da istrpi, nastavljajući na isti način svojim putem (Well, you know, the Dude abides), kauboj se tome iskreno raduje: I don’t know about you, but I take comfort in that. It’s good knowin’ he’s out there, the Dude, takin’ her easy for all us sinners. Ovim Coenovi žele da predstave upravo Dude-a kao pravog nastavljača američke tradicije, odnosno simbola onih vrijednosti na kojima je Amerika zasnovana. Tako na samom kraju postaju jasne uvodne kaubojeve riječi sa početka filma: Now this story I’m about to unfold took place back in the early nineties – just about the time of our conflict with Sad’m and the Eye-rackies. I only mention it ’cause sometimes there’s a man – I won’t say a hee-ro, ’cause what’s a hee-ro? – but sometimes there’s a man. A postaje jasna i scena u kojoj se Dude-ovo lice uklopi u okvir ogledala sa zaglavljem TIME magazina, postajući tako simbolično ličnost našeg vremena.


Well, that about does her, wraps her all up. Na kraju, ostavljam naravno mogućnost da se nisam u potpunosti uspio osloboditi gore pomenute prizme. Ovo je samo moj doživljaj i tumačenje filma, kojima se sigurno mnogo šta može prigovoriti. Ili kako bi to rekao Dude,

Yeah well, that’s just, ya know, like, your opinion, man.


Sinoć u Amsterdamu sin Pabla Escobara, Juan Pablo Escobar.

IDFA je jedna od rijetkih stvari koje osunčaju sumorni, sivi amsterdamski novembar. Ali, kvalitetna. Najveći svjetski festival dokumentarnog filma, na kom se uvijek može itekako mnogo naučiti. Kojeg uvijek očekujemo s nestrpljenjem, i koji uvijek opravda očekivanja.

Nakon što šef kartela u Medellinu svojim kokainskim parama više nije imao šta da kupi, sujeta mu ne da mira i on poželi još više moći. Uključuje se u politiku, odlučujući da podrži Novu Liberalnu stranku. Njegove narcotrafico aktivnosti još uvijek nisu opštepoznate, i harizmatični lideri Luis Carlos Galán i Rodrigo Lara Bonilla ne mogu sebi objasniti nagli porast popularnosti u kraju oko Medellina. Kraju u kom je Pablo Escobar Bog, u kom za sirotinju gradi kuće i fudbalske terene i u kom ga narod slijepo prati.

galan

Ovdje dolazimo do prvog bitnog račvanja u priči. Kad Galán i Lara Bonilla saznaju odakle potiče tolika Escobarova moć, oni se javno, putem televizije, odreknu njega i njegove podrške i pomoći. Sve se ovo dešava početkom osamdesetih godina u siromašnoj Kolumbiji, u Južnoj Americi koju još uvijek potresaju šokovi zločinačke politike Richarda Nixona i Henryja Kissingera.
Za Escobara ovakav potez Novih Liberala predstavlja veliko poniženje i on od tog momenta u Galánu i Lara Bonilli vidi svoje najveće neprijatelje. Ljude koje, kad ih ne uspijeva zastrašiti, odlučuje da ubije. Prvo jednog… pa drugog.
Ovim činom Escobar prelazi crtu i dolazi u sukob sa državom, od koje sada mora da se krije. Svojim ogromnim parama plaća likvidacije ljudi iz okruženja novog predsjednika Gavirie, kao i one iz sve jačeg Cali kartela, koji koriste nemilost u kojoj se Escobar nalazi. U Kolumbiji vladaju građanski rat i opšti haos.

Tokom Escobarovog skrivanja, njegova porodica takođe mora da pazi na svoju bezbjednost. Ljudi iz Cali kartela ne žele samo Pablovu glavu, već da zatru i čitavu njegovu familiju. Nakon što se zajedno sa Pablom pokušavaju skloniti u Panamu, pa Nikaragvu, on ostaje u kolumbijskoj džungli a žena i dvoje djece predaju zahtjev za SAD, Njemačku, Ekvador, Peru, Brazil, Južnu Afriku i Mozambik… i nigdje ne uspijevaju dobiti azil. Neposredno nakon Pablovog ubistva, do kog dolazi jer je tek nešto duže bio na telefonu sa svojim sinom, porodica napušta zemlju. U dogovoru sa državom, odlazi za Buenos Aires, za Argentinu. Sva imovina, uglavnom uložena u nekretnine, biva konfiskovana, a sin mijenja ime u Sebastian Marroquin, da zaštiti sebe i familiju i pobjegne od očeve stigme.

pecadosU filmu pod nazivom Grijesi moga oca (Los pecados de mi padre), koji potpisuje Nicolas Entel, Escobarov sin je narator. Svih ovih godina pokušava da u svojoj glavi pomiri sliku brižljivog oca koji mu čita priče pred spavanje, i monstruma koji hladnokrvno naređuje ubistva. Porodica za svrhu filma po prvi put otvara svoje arhive, daje na korišćenje fotografije, video i audio snimke. To prate policijski snimci Escobarovih razgovora u kojima poziva na građanski rat da bi natjerao političare na nagodbu, naručuje konkretna ubistva i vodi narko poslove iz skrovišta.

Juan Pablo, odnosno Sebastian, 16 godina živi u egzilu, i ne otkriva nikome svoj identitet. Pa iako je na vijest o smrti oca obećao da će ga on lično osvetiti, u međuvremenu je shvatio da definitivno ne želi da živi istim životom, već naprotiv, da učini sve da on i njegovi neprijatelji izađu iz začaranog kruga mržnje, osvete i nasilja. Pominje situaciju u kojoj se porodična kuća nalazi pod policijskom opsadom, pa oni sa četiri miliona dolara u kešu maltene umiru od gladi, jer ne mogu nabaviti ni zrno riže za sebe. Pare zato koriste za potpalu kamina, da se ogriju.

Ovdje dolazimo do drugog ključnog račvanja. Juan Pablo, osjećajući kajanje zbog sveg zla koje je učinio njegov otac, kao i potrebu da se izvini porodicama žrtava, piše poruku sinovima ubijenih političara, Lara Bonille i Galána. Dok trojica Galánovih sinova žele neko vrijeme da razmisle o svemu, sin Lara Bonille odlazi u Argentinu da se vidi sa Juan Pablom. Taj susret, kao i onaj koji će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, sa svom četvoricom potomaka ubijenih političara, predstavlja ono najbolje što Južna Amerika, ona márquezovska i borgesovska, ima da ponudi: vrlo jak emotivan naboj, ali bez patetike; petoricu izuzetno inteligentnih ljudi, dovoljno zrelih da praštanje ne doživljavaju kao slabost.

poruka

Film želi da kolumbijskom narodu pošalje plemenitu poruku o potrebi pomirenja, potrebi prekidanja začaranog kruga mržnje i osvete. Kažu da je dobio jako pozitivne kritike čak i sa ekstremnih pozicija političkog spektra i siguran sam da će snažno odjeknuti u kolumbijskom društvu.

No pored obilja emocija i fascinantne priče Juan Pabla Escobara, koji je poslije filma odgovarao na pitanja publike, mene su se u čitavoj priči posebno dojmile dvije stvari.
Prva stvar tiče se političke i ljudske, moralne odgovornosti ubijenih političara Lara Bonille i Galána. Ljudi koji su imali petlje (aah, fak it, najprikladnije je ako stoji muda) da se odreknu podrške u novcu, autoritetu i ljudstvu kakvu je mogao da im donese pakt s Pablom Escobarom. Ljudi koji su se usudili da donesu odluku koja ih je koštala života, ali kojom su postali simboli kolumbijske političke borbe i zaslužili spomenike.
Druga stvar vezana je za mlađu generaciju, za sinove Pabla Escobara i ubijenih političara. Za mlade ljude koji su naučili greške svojih roditelja, pružili odnosno prihvatili ruku pomirenja i prevazišli sujete i animozitete. Za ljude koji su toliko veliki da mogu praštati čak i ubicama svojih roditelja ili koji su toliko zreli i mudri da naprave prvi korak, jer on otvara začarani krug.

Prepričao sam ukratko ovaj film jer sumnjam da će biti dostupan kroz široku distribuciju. Volio bih kad bi svako na Balkanu mogao da ga pogleda, ali ako to već nije moguće, da barem izvuče neku pouku iz ove moje reportaže.

P.S. Ovaj tekst posvećujem svojoj dobroj prijateljici iz Medellina, Alini – Maloj Pinedi.



13.05.2010. Kao update na ovaj članak, želim ovdje postovati dokumentarni serijal o generaciji novih kolumbijskih političara, prvenstveno Antanasu Mockusu. Naime, Mockus je trenutno najbolje rangirani kandidat za predsjednika Kolumbije, koji se bira na izborima 30. maja 2010. Bivši profesor matematike, rektor univerziteta i dvostruki gradonačelnik Bogote, Mockus se istakao svojom iskrenošću i ekscentričnošću u rješavanju problema. Dokaz koliko čovjek čvrstog integriteta može da postigne, čak i u gradu/državi koju razaraju nasilje i kriminal:

kategorija: aktivizam
tagovi: , , , ,

Ova stranica zamišljena je da služi za kreativna rješenja u svrhu građanske neposlušnosti u Crnoj Gori. Autori stranice, Brano Koćalo i Vladimir Nedović, kao jedno od vizuelnih simbola otpora predlažu ovaj grafit poznatog britanskog uličnog umjetnika Banksy-ja. Slika implicira jasan bunt i spremnost na otpor, ali koristeći isključivo civilizovana i kulturna sredstva.

U komentarima možete davati prijedloge i sugestije, kao i nuditi kreativna rješenja za slogane ili druge vizuelne simbole otpora.

Banksy - The flower thrower

Banksy - The flower thrower

kategorija: aktivizam
tagovi: , , , ,


“I asked my father,
I said, ‘Father change my name.’
The one I’m using now it’s covered up
with fear and filth and cowardice and shame.”

Leonard Cohen, “Lover lover lover”

U jednom od posljednjih ovoljetnjih crnogorskih momenata, na onom dijelu puta sa kog pukne pogled na brežuljke pokraj Skadarskog jezera, stvoriše se uslovi za jednu lucidnu misao. Ne pretendujem sad na originalnost umjetničkog izraza, ali mi se slijedeće učinilo vrlo interesantnim za eventualni performans.

Reče mi tako tata kako po našem zakonu svaki čovjek (a samim tim i žena), nakon navršenih 18 godina, može promijeniti svoje ime i prezime u bilo šta što mu padne na pamet. Dobro, za ime sam znao, tu se koriguje jedan neuspjeli roditeljski izbor, ali da se u Crnoj Gori tek tako može preći u drugu familiju, drugo bratstvo i pleme, drugu slavu i tradiciju, to stvarno nisam znao da je moguće.

Ubijediše me primjerom jednog čovjeka s Njeguša. I ja se zapitah – a vrtjelo se tih dana dosta oko jednog oca i sina (bez Svetoga Duha) prepoznatljivog prezimena – Bože, kako bi to bilo zvati se Milo Đukanović (na barem jedan dan)!?

caffe milo

Zamislite sve stvari koje bi se na taj način mogle završit. “A jedan poziv menja sve”, rekao bi Cane iz Partijbrejkersa. Zamislite sva vrata koja bi se na to ime otvarala – kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Zamislite sve investicije koje bi mogle bit odobrene. Zamislite sve pozicije na koje bih mogao postavit svoju ekipu. A zamislite samo mog brata – pa strva mu se ne bi znalo!

Interesantno za neki ekstremni umjetnički performans (u stilu Marine Abramović) – komentar naše jadne političke stvarnosti.

Momo restaurant, bar & lounge


* Kao i mnoge druge stvari u mom umjetničkom izrazu, i ova zamisao naslanja se na školu Liberalnog Saveza Crne Gore, čiji su najbolji predstavnici svojevremeno predložili da se Milo Đukanović proglasi za kralja, a njegov sin Blažo za prestolonasljednika – da bi mogli s mirom vječno vladat Crnom Gorom.

Većina tekstova koji se na Internetu bave filmom Big Lebowski pisana je od strane Amerikanaca. Ovo je logično s obzirom da film duboko zadire u njihovu kulturu, pa se Amerikanci u njemu najlakše prepoznaju. No i iz ugla autsajdera, film govori o tipičnoj Americi na mnogo nivoa.

Ono što autori tekstova – Amerikanci, navikli na melting pot kulturu, ne spominju, to je da nijedan od glavnih likova u filmu nema anglo-saksonsko ime (mada ovo Coenovi non-stop rade). Naime, The Dude se ustvari zove Jeffrey Lebowski, i njegovo prezime meni zvuči poljski. Za Waltera (Sobchaka) znamo da je poljski katolik, samo zbog bivše žene navodni veliki Jevrejin. Donny je grčkog porijekla, i zove se Theodore – Donald Karabotsos. (I dalje – The Jesus je Quintana – dakle Latinoamerikanac; tip koji je prvi napravio sranje vršeći nuždu na tepihu je Woo; Bunny Lebowsky je ustvari Fawn Kneutsens, a tip koji je unajmljen da je prati – Da Fino…) Ovo je interesantno zbog činjenice da u Americi visoku klasu skoro isključivo i dalje čine WASP-ovci (White Anglo Saxon Protestant), dakle protestantski bijelci, anglo-saksonskog porijekla. Nasuprot njima, običan američki narod dolazi sa svih strana i praktikuje mnoštvo religija. S obzirom da se u filmu The Dude i njegovi uglavnom konfrontiraju s jednim drugim Lebowskim (o njegovoj ulozi nešto kasnije), moglo bi se zaključiti da ova teza ne stoji, jer su i oni koji predstavljaju bogataše porijeklom stranci. Međutim, vremenom postaje jasno da hendikepirani Lebowski nije pravi vlasnik novca oko kog se sve vrti, već da isti pripada njegovoj pokojnoj ženi (kojoj, doduše, ne znamo porijeklo). Čovjek u kolicima je jednostavno vrlo sujetan, i voli da se predstavlja kao uspješan i bogat. Realnost je drugačija, i prava moć je behind the scenes.

Krenimo u analizu pojedinačnih likova. Naravno, počećemo sa Dude-om.

Casualness runs deep...

Casualness runs deep...

Jeffrey Lebowski, The Dude actually, pravi je kuler (in the parlance of our times). Počevši od gore pomenute rečenice kojom je uveden u priču, sve u filmu govori nam da ovog tipa previše ne zanimaju opšte prihvaćeni društveni prioriteti, a pogotovo ne oni koji se tiču karijere, poslovnog uspjeha ili sticanja materijalnog bogatstva (Is this a…what day is this?). Ustvari, jedino što ga zaista zanima jesu kuglanje, kokteli i džointi (occasional acid flashback), te neka vrsta Dude-meditacije koju izvodi na svom tepihu (sic!). Sve što radi, svodi se na uživanje i relaksaciju (kokteli, trava, slušanje kasete sa kuglaškog turnira, svijeće, muzika tokom ljekarskog pregleda…).

Međutim, The Dude ipak nije tek bilo kakav hipik (netko bješe Strahinjiću Bane). On sam najviše otkriva o sebi u jednoj kratkoj epizodi nakon što “pomaže” Maude da zatrudni. Između ostalog, on tom prilikom navodi da je svojevremeno bio autor originalne verzije Port Huron deklaracije. Naime, ovaj proglas bio je nešto poput manifesta američkog anti-ratnog pokreta tokom rata s Vijetnamom. The Dude takođe napominje da je, sa još šestoricom tipova, sačinjavao The Seattle Seven, što je ustvari bila radikalna anti-ratna grupacija iz sedamdesetih (a poznato je da je lik Dude-a uglavnom napravljen po uzoru na Jeff Dowd-a). Pri početku filma, navodi da je tokom studija često dolazio u sukob sa vojnim pitomcima na koledžu (breaking into the ROTC). No kako se čini iz ostatka filma, mora da se već davno razočarao (not the compromised second draft) i odustao od bilo kakvog aktivizma, posvetivši se pasivnom pacifizmu (These guys are like me, they’re pacifists. Smokey was a conscientious objector). Što ne znači da je postao indiferentan, naprotiv (I do mind. The Dude minds.)

You're entering a world of pain

You're entering a world of pain

Walter Sobchak je naizgled nespojiv sa The Dude-om. Doduše, i on se nekada deklarisao kao pacifista (I myself dabbled in pacifism at one point), ali je Vijetnam očigledno sve promijenio. Otada, Walter sve posmatra kroz prizmu vijetnamskog iskustva, zagorčavajući život ljudima oko sebe. Principijelan do ekstrema, militantan (This is not ‘Nam, this is bowling. There are rules.), živi u prošlosti (fanatično poštujući običaje religije svoje bivše žene), i predstavlja pravu, tvrdu ali poštenu, republikansku Ameriku (What’s mine is mine.). Ameriku koja poštuje pravo na drugačije mišljenje i drugačiji sistem vrijednosti (Say what you like about the tenets of National Socialism, Dude, at least it’s an ethos). Walteru se sve čini kao otuđivanje od principa za koje se sa svojom generacijom borio (Those rich fucks! This whole fucking thing – I did not watch my buddies die face down in the muck so that this fucking strumpet, this fucking whore…). The Dude, iako junak filma, svojim blagim (pacifističkim) pristupom teško može da se suprotstavi agresivnom Walter-ovom načinu (sic!), i ovaj posljednji ustvari određuje fabulu filma (počevši od tvrdnje I’m talking about drawing a line in the sand, Dude).

Lik Donny-ja je meni lično potpuno nejasan. Moguće je da je u cjelosti nastao kao hir braće Coen, pogotovo s obzirom na njihov raniji film Fargo, u kom Steve Buscemi igra jednu od glavnih uloga. U svakom slučaju, Donny je u ovom filmu potpuno izgubljen (Forget it, Donny. You’re out of your element.), uvijek van konteksta priče (I am the Walrus), i čini se kako služi da bi se na njemu praznile Walterove frustracije.

Nobody fucks with the Jesus...

Nobody fucks with the Jesus...

Od tipova u kuglani interesantan je, ustvari potpuno fascinantan, Jesus (u originalu bi trebalo da se čita Hesus) Quintana, a.k.a. The Jesus. Ovaj Latinoamerikanac sa pedofilskim dosijeom (Eight-year-olds, Dude) pojavljuje se u samo dvije scene, ali ostavlja možda najjači utisak svojom ekstravagancijom. U političkom smislu, vjerujem da njegova pojava ima dvostruko značenje. Kao prvo, predstavlja latinoameričku manjinu, koja u Kaliforniji (a i u nekim drugim američkim državama) sve više prijeti da pređe u većinu, pa je stoga razumljivo pitanje koje Quintana upućuje Amerikancima: Are you ready to be fucked, man? Sa druge strane, svojim imenom i pedofilskom pričom predstavlja Crkvu, i svu hipokriziju vezanu za nju. Posebno indikativno, tip sebe naziva ne bilo kojim, nego The Isusom, što ukazuje na isključivost i ispolitiziranost svake religije.

Lebowski, tip u invalidskim kolicima, je, ispostaviće se, žešći kompleksaš. Pored toga što saznajemo da bogatstvo koje naizgled posjeduje ustvari nije njegovo (We did let father run one of the companies, briefly, but he didn’t do very well at it), stari Lebowski ima konstantnu potrebu da priča o svojim navodnim dostignućima (and without the use of my legs). Predstavlja suštinsku suprotnost The Dude-u: ne podnosi ljenčine (Condolences, sir! The bums lost!), kreće se u krugovima establishmenta (And in fact he met privately with the President), opsjednut je uspjehom isključivo u materijalističkom smislu riječi (I can look back on a life of achievement) i perfidno smišlja igru u kojoj koristi The Dude-a da ukrade pare iz fonda familije (Well, aren’t you?). Politički, on je simbol bogate ali pohlepne, visoke američke klase, ili barem onog sloja koji pripadnici te klase odluče da isture u prvi plan. Vezano za posljednju tvrdnju, interesantno je obratiti pažnju na Brandtove riječi Mr. Lebowski is in seclusion in the West Wing, s obzirom da su odaje predsjednika Amerike u zapadnom krilu Bijele kuće.

Hah! That's marvelous!

Hah! That's marvelous!

Brandt je za mene vrlo interesantan lik. Čini se da je prilično obrazovan i načitan, služeći se vrlo biranim knjiškim izrazima, ali ipak je samo sluga starog Lebowskog. Govori uvijeno, uvijek diplomatski (Wonderful woman. Very free-spirited.), za razliku od The Dude-a koji ne zna za političku korektnost (He’s a crip…,uh, he’s handicapped, huh?). Pritom, fizički takođe jako podsjeća na svog gospodara (onako kako Ivica Dačić liči na Sloba Miloševića). Očigledno, on je neko čije su aspiracije vezane upravo za uspjeh i ugled kakve je postigao stari Lebowski. U političkom smislu, vjerujem da Brandt predstavlja inteligenciju koja služi establishmentu, intelektualce koji nisu nezavisni od centara moći, već naprotiv, upravo njihove marionete.

Jeffrey. Love me.

Jeffrey. Love me.

Maude Lebowski je vrlo emancipovana i uspješna žena, mada je život koji je izabrala vrlo drugačiji od onog koji propagira establishment u liku njenog oca (he doesn’t approve of my lifestyle and, needless to say, I don’t approve of his). Njena uloga predstavlja feministički pokret, još jednu važnu promjenu u američkom načinu života koja se desila krajem šezdesetih. Maude ne zazire od eksplicitnih seksualnih referenci (My art has been commended as being strongly vaginal), nema potrebe za muškarcem kao ocem familije (In fact I don’t want the father to be someone I have to see socially), i seksualno iskorištava The Dude-a da bi zatrudnila (Look, Jeffrey, I don’t want a partner). Uz gorepomenutu inverziju The Dude-a vezanu za vulgarni materijalizam Jackie-ja Treehorna, ovdje se dešava jedna nesvakidašnja zamjena uloga dva pola, u kojoj žena nedvosmisleno biva prikazivana kao dominantnija i nezavisnija od muškarca. Sem vezano za feminističke reference, nisam siguran kakvu drugu političku simboliku nosi njen lik. Jer iako je ona pravi vlasnik para Lebowski fondacije, dakle de facto centar moći, u našoj priči predstavlja apsolutno pozitivan lik, kako intelektualno i duhovno (baveći se stvaralaštvom i pomažući siromašnoj djeci da plate studije), tako i u smislu političkog morala (birajući The Dude-a za model, odnosno njegove gene za svoje nasljedstvo).

Pored opisanih, u filmu se pojavljuje i plejada interesantnih sporednih likova, poput porno industrijalca Jackie-ja Treehorna (Mr. Treehorn draws a lot of water in this town, Lebowski), kauboja Sama (I can’t say I seen London, and I never been to France), privatnog detektiva Da Fina (I’m a private snoop! Like you, man!), i milion drugih freakova koji, kao njemački nihilisti (Vee belief in nossing), žele da dođu do milion dolara fondacije Lebowski, ili koje jednostavno srećemo u prolazu. Pa iako su neki skroz slučajni, i rezultat režiserskih hirova braće Coen, većina ih ima jasnu funkciju u političkoj alegoriji koju predstavlja ovaj film, a kojom ću se pozabaviti u nastavku.

Otvoriću ovu stranicu s tekstom o jednom filmu, i jednom liku, ustvari o jednom simbolu koji je prevazišao sva očekivanja ‘u narodu’. Kao što se može zaključiti iz naslova, radi se o sedmom filmu braće Coen, pod imenom The Big Lebowski. Sjećam se kad me je prije par godina u svojoj kužini, a u svom K und K maniru (re: D. Kiš), dr. Miloš Milošević upitao čime je to gospodin Lebowski zaslužio da se nađe na mojoj majici. Pokušao sam da odgovorim nekim opštim i razumljivim odredbama, ali nisam uspio da zadovoljim radoznalost doktora istorije. Ovaj tekst biće pokušaj da malo dublje zadrem u motive svojih afiniteta vezanih za ovaj film i njegove likove.

Bowling Together

Bowling Together

Ukoliko neko od posjetilaca nije gledao film, molio bih je/ga da isti pogleda barem dvaput prije čitanja ovog teksta. Ko je gledao, ne mora mu se mnogo objašnjavati. U Americi, čija kultura obično na nivo heroja ne uzdiže nezaposlene ljenčine koje samo misle na koktele i džointe, film je u deset godina postigao kultni status. Najodaniji njegovi fanovi već odavno su organizovali godišnji Lebowski fest posvećen ovom filmskom ostvarenju, gdje dolaze obučeni kao likovi iz filma (ili kao Creedence tape), kuglaju se i piju white russian/caucasian. Ogroman broj ljudi (uključujući autora) je prilično zaluđen filmom, u svaki razgovor ubaci barem jedan citat (jer jednostavno, sve asocira na The Dude-a), a kad izađe u grad naručuje white russian (i čuje barmena kako govori ¨this will be one hell of a caucasian¨- što bizarnošću asocira na jedan drugi izuzetan film iz devedesetih, Fight Club).

Elem, ogromnom broju ljudi film je ušao pod kožu (It really ties the room together), mnogi u njemu prepoznaju ili sebe ili svijet u kom se kreću, ali rijetko je ko u punoj mjeri svjestan šta je to što ovaj film u skoro svakom vremenu i svakoj situaciji čini tako adekvatnim, primjenljivim, istinitim… jednom riječju, kvalitetnim. Zvanično je katalogiziran kao komedija, što se može okarakterisati kao njegov najpovršniji nivo, mada je i u samoj komici prilično uspješan. E sad, siguran sam da na Internetu postoji milion tekstova koji se filmom bave na tom nivou, i o tome bismo mogli da pričamo danima (ili recimo o činjenici da je većina garderobe koju u filmu nosi Jeff Bridges ustvari njegova lična; o podatku da Donnyju non-stop govore da shut the fuck up zato što lik Steve Buscemija u filmu Fargo nikako ne prestaje da priča, itd.). Ali ono što mene ovdje interesuje jeste nešto drugo, i ja sam odlučio da iz podsvijesti dovedem u svijest razloge zbog kojih je citate iz filma moguće svakodnevno primijeniti. Odlučio sam da se pozabavim njegovim nešto subliminalnijim porukama – onima koji se tiču simbola, naročito političkih1.

The Dude

The Dude

Na Internetu, naravno, već postoje i tekstovi koji ulaze u dublju analizu Lebowskog. Jedan od eseja koje bih izdvojio jeste onaj Rob Aggera koji u filmu nalazi mnoštvo seksualnih referenci i simbola. Ovakvo tumačenje filma ima dosta smisla, i to je možda najbolje oličeno u onoj genijalnoj inverziji u kojoj The Dude konstatuje kako Jackie Treehorn treats objects like women(, man). Jedno drugo interesantno tumačenje jeste tekst Pepper Landisa koji film čita kao odu budizmu, odnosno prosvećenju. No iako su oba ova tumačenja prijemčiva, bilo da su režiseri u tome bili namjerni ili ne, meni se politička strana cijele priče čini očiglednijom, i primamljivijom za analizu. U tom smislu interesantan je i kratki tekst tipa pod pseudonimom Left Coast Leaner, koji se bavi pitanjem kako je The Big Lebowski postao simbol za borbu protiv establishmenta (simbol nečega što se zove counter-culture).

Za razliku od drugih članaka koji su u Lebowskom takođe vidjeli političke reference, ja neću početi sa analizom likova, već sa kontekstom – kuglanjem. Naime, iz filma je očigledno da se radi o aktivnosti koja za likove predstavlja najvažniju (ne sporednu) stvar na svijetu (DUDE: Fuck the tournament! Fuck you, Walter! WALTER: Fuck the tournament?!), koja prelazi granice prijateljskog ponosa (Yeah, I’ll be at practice), poštovanja religijskih načela (Come pick me up or I’m off the fucking bowling team) i pitanja života i smrti (I told him if it was during League play…). Dakle, otkud i zašto kuglanje?

Pa čini se da je kuglanje bilo nevjerovatno popularan sport u Americi prve polovine XX vijeka. Čak i u nedostatku statističkih podataka, izvodi se zaključak da je kuglanje bilo jedno od aktivnosti koje su u najvećoj mjeri okupljale narod, dakle imalo je jak socijalni aspekt. Ovo je posebno jasno ako pažnju obratimo na knjigu Roberta Putnama iz 2000. pod imenom Bowling Alone. U njoj, ovaj poznati profesor uzima kuglanje kao metaforu za stepen ujedinjenosti, odnosno fragmentiranosti američkog življa. Tvrdi da, s obzirom na atomiziranost i nedostatak povjerenja među ljudima, niže socijalne klase imaju sve manje vremena da se bave politikom, pa konflikte sve više rješavaju konfrontacijama, umjesto razgovorom. Čak je i američki predsjednik Richard Nixon, na posteru u The Dude-ovoj kući, prikazan tokom kuglanja (što ja doživljavam kao svojevrsnu sprdnju ovog drugog). Još jedan zapaženi nastup na američkoj kulturnoj sceni u posljednje vrijeme, sa izraženim komentarom na politička zbivanja, jeste Michael Mooreov film Bowling for Columbine, mada je pitanje da li je u ovom slučaju riječ ‘kuglanje’ izabrana s istom namjerom.

Dakle, likovi filma o kojem govorimo smješteni su u povoljan američki kontekst (mjestom barem). U prilog gore postavljenoj tezi, špica filma ide preko scene u kojoj se kuglaju ljudi oba pola, i svih mogućih rasa. No polako uviđamo da, iako se glavni likovi filma lijepo druže, u komunikaciji nisu baš uvijek uspješni. Od vremena kad je kuglanje vezivalo ljude, izgleda da se dogodilo nešto što je ovim tipičnim Amerikancima blago poremetilo odnose.

Sam Elliot

Sam Elliot

Da se osvrnemo za trenutak i na vremenski kontekst. U priču smo uvedeni od strane kauboja koji predstavlja Uncle Sam-a – staru, tvrdu, Western Ameriku, po svemu daleko od The Dude-a i njegovog načina života (But then, there was a lot about the Dude that didn’t make a whole lot of sense to me). Jer sam Dude najavljen je slijedećim riječima: His rumpled look and relaxed manner suggest a man in whom casualness runs deep. Pošto je otvorio pakovanje mlijeka, pomirisao ga i okusio, The Dude piše ček na 67 američkih centi (jedan nevjerovatan detalj u ovom filmu iz 1998. jeste da je datum na čeku 11. septembar). A sve se dešava u vrijeme neposredno pred početak prvog Zalivskog rata, ili kako kaže kauboj, the time of our conflict with Sad’m and the Eye-rackies (obratiti pažnju na speling). Već u prvoj sceni vidimo Georgea Busha kako sa televizije priprema narod za okupaciju Kuvajta: This aggression will not stand… Tokom filma postaće jasno da se ustvari prikazuje način na koji se američki narod u moderno vrijeme nosi sa ratom u koji je, negdje daleko, uključena njegova vojska.


1 Pošto ja nisam ni u koju ruku kompetentan za ovakve analize, pošto nemam formalno obrazovanje filmskog kritičara, a kako tema koju sam pokrenuo može biti prilično ambiciozan projekat, ovaj tekst, kao i uglavnom sve drugo na ovom sajtu, treba shvatiti na uobičajen način – kao bullshit.