| PRAVA STRANA

EASY WAY OUT?

Ok, vrijeme za refleksiju.

Sa jedne strane, dilema/stav o kojima sam ranije pisao:

“mene ni u kakvoj priči uopšte ne zanima slava, već isključivo život (…) Naime, ne zanima me grandioznost, veliki ciljevi i velike riječi/pojmovi, ne zanima me politika u generalnom smislu te riječi (naime, geopolitičkom), već isključivo kroz pojedinačni život, njegovu patnju, stradanje ili ljepotu. Zato nikada nisam volio perspektivu istoričara, generala i političara – oni stvari gledaju iz aviona, izražavaju se u hiljadama ljudi, kvadratnim kilometrima teritorije i milionima para.”

Sa druge strane, sinoć odgledana emisija sa Slavojem Žižekom, i njegov rezon (a propos povlačenja američkih trupa iz Avganistana) koji me je zamislio:

“Ja mislim… ne znam kako bih to odradio. Mi bismo trebali… Naravno da bi u jednom momentu bilo neophodno da se trupe povuku iz Avganistana. Ali opet kažem, nakon… ako ništa drugo, nakon svega što su SAD uradile tamo, kao što je upravo opisano, sve katastrofe, razaranje čitave države itd. – sad da se samo povuku je jednostavno izvlačenje, linija manjeg otpora. To je ono što mi se ne sviđa u vezi današnje Ljevice – njihova jedina poruka je moralizirajuće ‘Povucimo trupe. Oh, onda imamo čistu savjest.’ I njih ne interesuje šta će se sve dešavati tamo poslije, itd. Ja mrzim ovu banalizujuću, moralizirajuću Ljevicu. Oni maskiraju svoju bezidejnost banalnim moralizirajućim stavovima. To je – katastrofa.”




Nisam preveliki Žižekov fan. Oduševljava me vrcavost njegovog duha, ali često imam osjećaj da stvari posmatra sa bezbjedne visine (u smislu opisanom na početku ovog teksta), servira gotove odgovore i nateže logiku da bi dokazao neku svoju tezu (slično sam iskustvo imao i sa nekim svojim prijateljima filozofima – a problem sa filozofima je, kako tvrdi Christof Koch, što oni ništa ne moraju naučno dokazivati). Moram priznati da utisak o Žižeku kvari i činjenica da prijateljuje sa Andrejem Nikolaidisom, privlaštenim crnogorskim kvazi-intelektualcem (iliti sinekurcem, što bi rekao Muharem Bazdulj) i, sa tim u vezi, vjerodostojan siže Žižekovog nastupa u Podgorici, napisan od strane mog prijatelja koji nastupa pod nickom Intet Glemt*. No na stranu sve to, u pomenutoj emisiji bio je na svom vrhuncu, i ozbiljno sam shvatio gore navedeno logiciranje.

Elem, zapitao sam se da li treba da se prepoznam u ovoj Žižekovoj kritici Ljevice, da li i ja ponekad odbijam da razmislim o eventualnim posljedicama nekog mog tvrdog, moralizirajućeg rezona i da li je situacija često zamršenija nego što taj pojednostavljeni rezon pretpostavlja. Možda, mada se trudim da budem otvoren za svaku diskusiju. I slažem se sa Žižekom po ovom pitanju, a vjerujem da navedeni stav Ljevice ipak predstavlja ekstrem takvog rezona.

Ono što mene, ustvari, na kraju krajeva, interesuje, jeste prije svega iskrenost namjera, prisustvo ili odsustvo (političke) volje i motivacija za pojedina (ne)činjenja. Zato sam spreman da progledam kroz prste onima za koje smatram da imaju dobre namjere, ali da su naivni, izmanipulisani ili zavedeni. A takvih nije mali broj. Sa druge strane, već ako govorimo o samo-cenzuri (o kojoj često kritički piše Chomsky, a koja implicira i Kantov stav o prosvećenju kao izlasku iz samoskrivljene nezrelosti), o zatvaranju očiju pred nedjelima, pokušaju opravdavanja ili, ne daj Bože, ideologizacije istih, stav je jasan i linija prava. Negdje između te dvije strane nalazi se ona Kišova poruka Sartru da, parafraziram, za intelektualca nema opravdanja ako nešto nije znao, jer je njegov posao upravo da zna, a sve to a propos odbijanja da se prihvati činjenica o postojanju staljinističkih logora u komunističkom Sovjetskom Savezu.

Pritom se i sam gadim Ljevice, i uopšte, bilo kakvih struja, pokreta, grupacija ili škola učenja. Ja sam, taj sam, sâm sam, cogito ergo sum, i basta.


SUNCE NAŠEG NEBA

Bio sam doma na par dana, možda u pogrešnom periodu, punom fjake i umidece. Utisci su sve gori, miješaju se, kao nikad dosad, tuga i bijes. Nemam snage da svaki opširno opisujem, i jedino što sam u stanju je da ovlaš nabacam slike. Početni utisci, o prostoti i vulgarnosti, utoliko su jači jer me zatiču dok nanovo čitam Kišovu Grobnicu, to literarno djelo par excellence. Kasnije se reflektuju i oni drugi. “Napuklo ogledalce devojke za sve, krmača koja proždire svoj okot.” Ili riječima Damira Avdića – Grahe, antitezi Šantićevim, “Sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine kao naše.”

JAT je leš koji u košmarima uznemirava narod. Ljudi prosti, kao što su proste rečenice. Naslovi u novinama mrak, a posna jela na meniju povratak u turobnu prošlost. Ravnodušnost sa jedne, i trpnja sa druge strane, ili sve pomiješano. Pravopisne greške na javnim površinama. Porodične tragedije kao pravilo a ne izuzetak, jer život je (i čini se da je uvijek bio) jeftin – fatalizam se ogleda i u prelaženju preko pješačkog prelaza. Priroda kakvu nismo zaslužili, koju kratkovido i fatalistički uništavamo. Pomorci koji ne plove godinama jer žive od prodate đedovine. Narod koji zaista ne umije da nađe svoje sjedište u avionu. Narod koji za 45 minuta leta od Beograda to Tivta plaća cijenu sličnu onoj za let od 6 i po sati u Americi. Narod koji je ostao bez prebijene pare, ali baca avionsku hranu više nego bilo koji drugi narod. Nezdravo okruženje i neostvareni ljudski potencijali. Nervoza i žuč.

Ipak, nekoliko divnih ljudi sve učini drugačijim.

Update 04-05-2012: Najbizarnije od svega, i ne znam kako sam to mogao zaboraviti, priča (ipak, u prijatnom ambijentu, uz domaću kužinu i drage prijatelje) o pošumljavanju brda Vrmac kod Kotora, suparništvu dva planinarska društva (omajgad), politizaciji te trivijalnosti kroz uključivanje vatrogasne službe… Nevjerovatno ali moguće, naš narod i tako jednu jednostavnu stvar uspije efektno da sjebe. 


J&B

Tokom dana prepunih sportskih dešavanja značajnih za region, ovlaš prelazim preko komentara na sajtovima iz raznih krajeva, i shvatam – Jugoslavija se ne smije obnavljati, jer će završiti u još većoj lokvi krvi. Tu su samo primitivizam, inat, kompleksi (niže i više vrijednosti), infantilnost, mržnja, jed… ostali samo dugmići. Jugonostalgičari moraju shvatiti da njihova želja ne samo da pripada prošlosti, nego predstavlja i vrlo opasnu ideju. Za nas par to će ostati prostor jedinstvene kulture i jezika (srpskohrvatskog), i u njemu ćemo takvom uživati, ali se moramo zadovoljiti time. Sve ostalo je put u propast. Graha opet ima prikladne stihove.

 



THE WHITE PEOPLE 2/2

Nema se mnogo šta više reći od onoga što je opisano u prvom dijelu. Refleksija na to lijepo druženje sažeta je u 10 minuta filma, u prvom pokušaju kakve-takve montaže.


A ako se nekome učini da tekst o filmu tematski ne pripada ovdje, neka obrati pažnju na kadrove u kojima ja fatalistički ispijam rakiju, presipajući krv iz jedne škafe u drugu…uspomeni Danila Kiša.




*Tekst je svojevremeno objavljen na jednom crnogorskom online portalu, ali je isti, kao posljedica raznih manifestacija crnogorske infantilnosti, u međuvremenu ugašen.

Sjećam se svog oduševljenja prvim koncertom Ramba Amadeusa kojem sam prisustvovao. Do tad sam slušao samo pjesme na kasetama, a tada sam čuo kako to zvuči uživo i bio svjedok spektaklu koji nisam očekivao. Varijacije na sopstvene pjesme, priče koje prethode ili se nadovezuju na određene numere ostavljale su me bez teksta. Drugi koncert se zbio ubrzo i, mada je bio gotovo identičan prethodnom, utisak je opet bio sjajan. Vrijedilo je čuti opet iste dosjetke, prisjetiti se, smijati se, uživati. U toku trećeg koncerta sam se već osjetio prevarenim. Fool me once… (kako ono kaže George Bush?) Mada i Đole je triput vidio Tita.

Žižeka sam slušao prvi put. Uživo. Razlika je što se u ovih 15-tak godina svijet radikalno izmijenio. Dovoljno sam hrabar da kažem da se za tih 15 godina suštinski izmijenio više nego za sve godine prije toga (strahota je pomisliti kakav li će tek biti nakon sledećih 15 godina, ali neću sad o tome). Želim reći da sam Žižeka već vidio. I čuo. Mnogo puta. I da sam očekivao da i on to zna i da me stoga tretira kao zahtjevnu publiku, a ne kao nesigurnog tinejdžera koji se smije pri samoj pomisli na govno.

Potrudiću se da ne budem previše kritičan jer je velika stvar za Podgoricu da je Žižek uopšte došao. I da je fama koja oko njega postoji naćerala stotine podgoričana u KIC. Po reakcijama publike vidjelo se da ga mnogi nikad nisu vi viđeli ni čuli. Pa eto, za njih je to bio dobar početak. Izlaganja o stvarnoj i prividnoj slobodi, o smislu i značenju reklamnih poruka, o hajpu ekologije, o funkcionisanju zajednica, pisanim i nepisanim pravilima, mentalitetskim razlikama, tehnikama vladanja, kao i mnoge druge digresije i komentari, za jednu palanku su od neprocjenjive vrijednosti. Žižek je podgoričanima ponudio naočare koje filtriraju samu poruku do razloga onoga koji poruku šalje i njegove stvarne namjere. Priceless!

Ipak, za nas ovdje neke stvari su mnogo značajnije. Da počnemo od toga u kakvom je ambijentu održano samo predavanje jednog od najsubverzivnijih mislioca planete. Slijedi sublimacija u dvije crte:

1) Prvi je red, u jednom ne-građanskom i ne-egalističkom maniru bio rezervisan.
 2) Predsjednika parlamenta i ministra policije, koji su zauzeli centralna mjesta, niko nije izviždao.

Toliko o ambijentu.

Predavanje je otvorio i zatvorio i donekle moderisao Savjetnik gore-pomenutog Predsjednika parlamenta. Manifestacija sa početka predavanja i naivnima je stavila do znanja da domaćin nije Izdavač, nego Savjetnik. Zlonamjerni bi upotrijebio riječ Šegrt.

U takvom ambijentu slušali smo mi, željni slobode izlaganje dragog nam marksiste. Misao bi bila izložena, zatim obrazložena, dokazana i na kraju ilustrovana. Makar u početku. Kako je vrijeme odmicalo, procedura se sužavala, pa smo na kraju dobijali i gotove zaključke, bez ikakvih početnih premisa i bez pomisli na dokaz. Tako smo dobili i instant odgovor na vječno pitanje – zašto se raspala Jugoslavija. Završilo se pukim sofizmima i besmislenim logiciranjem o Hrišćanstvu i religiji uopšte. Priznaću da sam prema poslednjem osjetio jedan iskonski, Sokratovski prezir.

Polemika je, očekivano, zašla u dnevnu politiku. Pominjanjem (pjesnika) Radovana Karadžića, raspada Jugoslavije, nacionalizama i međusobne neshvaćenosti, Žižek je to sam izazvao. A tu je čekalo razočarenje. Potpuno neočekivanu legitimizaciju američkog i evropskog imperijalizma zaokružila je legitimizacija crnogorskog režima, upravo kroz regionalnu spoljno-političku priču i među-nacionalnu patetiku. Svjesno ili ne, Žižek je dao ključ za razumijevanje samog sebe, ponudivši nam naočare sa početka priče: Na postavljeno pitanje “Šta mi Žižek govori?”, naočare su odgovorile kontrapitanjem “Zašto mi ovo govori T-Com?”.

Sve u svemu, Podgorica je ostala uskraćena za predavanje velikog filozofa, a dobila je ono što je zaslužila – još jednu estradnu zvijezdu. Možda je i Žižek našao svoj novi početak.

DIO PRVI

U principu, ja bih se uvijek dosta teško nakanio da napišem nešto na ovim stranicama. To je tako uglavnom iz dva razloga. Kao prvo, i manje važno, ja sam faking perfekcionista, i ništa ne puštam “u etar” ako nije pet puta revidirano i deset puta provjereno. Kao drugo, i važnije, imam generalno problem sa samim konceptom bloga (ili home photo/video varijanti u kojima je “svako umjetnik”, odnosno stvaralac), i uvijek se pitam zašto bi bilo kome bilo interesantno to što ja pišem, ko sam ja da svoje riječi obnarodujem tako ležerno, zašto je potrebno to objaviti čitavom svijetu (iako je stranica samo teoretski dostupna svima, a u suštini posjećena od strane par prijatelja i slučajnih ‘naletilaca’). Zato ja, uostalom, ovu stranicu nikad nisam ni doživljavao kao blog, već samo kao nekakav ventil, koji ne treba uzimati za ozbiljno, jer se radi o – bullshitu.
blog
Gore sam zaboravio da napomenem i da ja imam priličnu potrebu da zaštitim svoju intimu i razgraničim privatnu od javne sfere, pa sve što napišem mora proći kroz filter nekakve deintimizirajuće sublimacije. To je vjerovatno dodatni razlog što ne pišem češće. Ili bolje. Ili samouvjerenije.

E dobro, pošto smo se dovoljno ogradili, sad možemo i o nečemu konkretnom. No svakako, ja ću samo nabaciti crtice i slike koje mi se motaju po glavi, pa kome bude interesantno da me prati dobrodošao je, i fala mu đe čuo i ne čuo.


DIO DRUGI

Htio sam da objavim mnogo ozbiljan tekst na temu svoje crnogorštine, odnosno konačnog i potpunog odbacivanja iste (ostaje ono ‘iz’, ali sam raskrstio sa onim definišućim ‘sam’), i to je ispao užasno dugačak i patetičan tekst. Dobro je ovako kad napisano ostane koji dan u špajz, ili vanka na kišu i jaki jugo, pa mu otpa’ne žuto lišće (ljubavi?), to jest sve nevažno, što ne zaslužuje da bude objavljeno. Jer sam još i shvatio da je sve ono što sam ja htio reći stalo u jednu jedinu Paulinu rečenicu:

“Pitala sam se koja je priroda i porijeklo snažnog otpora kojeg sam osjećala prema tome da dijelim identitet sa onima koji su mi ga do nedavno osporavali, koji su se uselili u njega kada im se učinio dovoljno ubjedljivom legitimišućom potkom za perpetuiranje monopola moći i, još važnije, može li nam ikada ovaj identitet oboma biti dom?” (Paula Petričević, “Dijagnoza: Nostalgija”, Rubrika Forum crnogorskog dnevnika “Vijesti”, 30. jun 2010.)

Slika "Policija i zdravstvo u zagrljaju mafije", Zorana Živkovića Žileta

U svakom slučaju, treba se držati podaleko od svakakvih krda, i ne dozvoliti evolutivnim & drugim strahovima da nas u njih tjeraju.
(Ovo je na fonu nečega o čemu sam ranije htio da pišem, a tiče se činjenice da Chomsky isključivo djeluje kao pojedinac, sam i slobodan; rezonujući na sličan način, smatram individualni aktivizam jedinim pravim djelovanjem, odnosno onim koje razvodnjavanje, uprljavanje i banalizovanje ideja svodi na minimum.)

DIO TREĆI

“Ne mislim na cilj već na čovjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.”
Meša Selimović, Tvrđava

E sad, potpuno nevezano za ovo prethodno, a ko će ga znat, možda i njemu sasvim blisko, moram reći slijedeće: mene ni u kakvoj priči uopšte ne zanima slava, već isključivo život. Znam, to može svašta da znači, i nadam se da ću vremenom doći do bolje formulacije, ali pokušaću da pobliže ukažem na ono što pod tim podrazumijevam. Naime, ne zanima me grandioznost, veliki ciljevi i velike riječi/pojmovi, ne zanima me politika u generalnom smislu te riječi (naime, geopolitičkom), već isključivo kroz pojedinačni život, njegovu patnju, stradanje ili ljepotu. draw-home Zato nikada nisam volio perspektivu istoričara, generala i političara – oni stvari gledaju iz aviona, izražavaju se u hiljadama ljudi, kvadratnim kilometrima teritorije i milionima para.

Ovo (viši ciljevi) se očigledno može nadovezati na priču Ivana Karamazova o Velikom Inkvizitoru, ima i drugih referenci, međutim meni jako paše način na koji sve to komentariše Danilo Kiš  (naravno, tu je i njegova Grobnica, odnosno borba Borisa Davidoviča sa istražiteljem Fedjukinom) :

“Mislim da književnost treba da ispravlja Istoriju, zato što je Istorija uopštena, a književnost je konkretna. Istorija je mnoštvo, književnošt – individualno. Istorija je bez strasti, bez zločina i bez obzira na brojke: šta znači šest miliona mrtvih (!) ako ne vidimo jednog jedinog čoveka i njegovo lice, njegovo telo, godine i njegovu ličnu povest.
Neodređenost Istorije postaje jedan određeni pojedinac, a književnost ispravlja ravnodušnost istorijskih činjenica.”
(Danilo Kiš, “Gorki talog iskustva”, 1985)1

Kapiram da bi se, pogotovo nakon Kišovog citata, moglo reći da u meni sigurno preovlađuje Homo poeticus u odnosu na Homo politicusa.

Kod mene se ovaj ‘život a ne slava’ princip manifestuje u svakoj prilici. On je, naravno i prije svega, moralno načelo. On prezire više ciljeve, a pogotovo prezire patetičnu romantiku (i obrnuto) koja tim i takvim ciljevima pruža opravdanje. Ipak, on najžešće reaguje na varvarstvo kojem viši ciljevi daju oduška (ako, pritom, to varvarstvo ostane nekažnjeno). Evo primjera. Kad je Napoleonova vojska 1812. godine zaposjela Granadu u Španiji, poharala je i oštetila mnoge dijelove Alhambre. alhambra1 Pored toga, tokom svog povlačenja, postavila je pod ovaj hram i dinamit, da ga potpuno raznese. Ovaj fascinantni kompleks spasio je u posljednjem trenutku španski vojnik invalid, José García, koji je ostao iza vojske i prekinuo fitilje. E sad, nakon posjete Alhambri, njenim palatama i vrtovima koji su najjasnije ovaploćenje Ljepote2, ja sam potpuno zabezeknut da je nekom ljudskom biću moglo pasti na pamet da to uništi. Ovo nisu uradili Španci, koji su rat sa muslimanskim Mavrima, graditeljima Alhambre, smatrali svetim (oni su samo zapalili 80 000 islamskih knjiga). Ne, ovo su jedni Evropljani, šatro napredni i civilizovani, radili drugim Evropljanima. Time se Napoleonova francuska vojska ni na koji način ne razlikuje od Talibana, koji (danas) uništavaju one ogromne spomenike Buddhi.

I ja da se divim Napoleonu? Ne pada mi na pamet. Ni njemu, ni Cezaru (koji je pobio 30 000 građana Córdobe, ovog centra kulture, kad su podržali Pompeju protiv Rima), ni čak, za mene, najvećem od svih njih, Simónu Bolívaru (čiji mizerni kraj života opisuje Gabriel García Márquez u knjizi General u svom lavirintu). Ne.

DIO ČETVRTI

Kad smo pomenuli varvarstvo, pada mi na pamet ono što mi je svojevremeno rekao dr. Anton Sbutega, mudejar/islam+gotika/barokkako su čak i u Italiji iz starog doba ostala samo “dva babina zuba”, jer je ljudski rod tek odskora počeo da cijeni staro (mada ja i dalje ne razumijem one Francuze, jer Alhambra je poezija, prelijepi cvijet, dragulj). I to je očigleđno ako uđete u neke velike firentinske crkve, recimo, gdje ni 500-600 godina patine nije dovoljno da se prekrije kič nadograđivanja, umetanja, preuređivanja, kalemljenja (jadni Giotto se vjerovatno u grobu okreće). A pogotovo je očigledno u građevinama koje su, nakon što su bile svetinje jedne vjere, prešle (ako nisu skroz porušene) u ruke nekog plemena (krda) druge vjere. Tako je, recimo, današnja katedrala u Córdobi (koju, uprkos užasno pristrasnoj brošuri katoličke crkve, narod i dalje zove Mezquita, tj. džamija :) ) prvo bila gotička crkva koju su svojevremeno sagradili Vizigoti. gotika+islamOnda su došli Arapi (Mavri), pa joj nakalemili još dosta prostora i napravili najveću od svih njihovih džamija, doduše i najljepšu (zna to, kad prođe koji vijek, ispasti da valja). A onda su u XVI v. došli Španci i prekrojili džamiju po svome, minaret pretvorili u zvonik (standardna praksa) i zapatali mnoga džamijska vrata. (Isto ovo, u obrnutom smjeru, dešavalo se, naravno, u Carigradu/Istambulu, itd.) A kad vidite sva ova prenamjenjivanja, kad svuda prepoznate iste oblike i simbole, bifore i trifore, postanu vam posebno smiješne polemike o razlikama među religijama i njihovim folklorom (taman kao priča o tome da li su pojedina jela izvorno grčka ili turska; a taman bješe turska riječ, zar ne?). Sve ista pašta – ne zna se ko je od koga više pokupio.

EPILOG

Za kraj, moram i sam da priznam jedno varvarstvo. Naime, bilješke za ovaj tekst škrabane su na salveti najstarijeg tapas bara u Sevilli, El Reconcilla, osnovanog davne 1670. godine i dugogodišnjeg svratišta pisaca, boema i intelektualaca svake fele. No eto, i ovdje je, valjda, prevagnuo život.


Napomena: Druga po redu slika u tekstu nosi naziv “Policija i zdravstvo u zagrljaju mafije”, i djelo je kotorskog slikara Zorana Živkovića-Žileta; treća je crtež kuće djevojčice koja je provela II svjetski rat u koncentracionom logoru.


1 I još: “Panorama zaleđenog Dunava. Kod gradskog kupališta, tamo gde stoje drvene kabine, u ledu je, kao zasečena u staklenu masu, probijena, velika rupa; preko rupe prebačena je daska trampuline. Naokolo vojnici; na brkovima im se nahvatala slana, iz nozdrva im izbija para. Iz pravca kabina pojavljuje se odjednom jedna mlada žena, gola; drži za ruku devojčicu. I devojčica je gola. Koža im je crvenomodra od hladnoće. Vojnici ih guraju na dasku trampuline. Pucaju im u teme ili ih probadaju bajonetima. Žrtve padaju u tamnozelenu vodu Dunava. Jedan ih civil gura čakljom pod led. Prizor je snimljen iz božanske perspektive apsolutne objektivnosti sivog zimskog oblaka gde glasovi ne dopiru. Sada se objektiv širi i vidimo kako sa one strane kabina stoje redovi. Iz ove visine, gde stoji kamera koja ne drhti , ne razlikujemo lica; jedva razaznajemo muškarce, žene i decu. Vidimo jedino, negde pri kraju reda, u grupi onih koji su pristigli kamionom među posljednjima, jednog čoveka sa šeširom i naočarima, u izlizanom sivom kaputu, jer onaj ko je smestio kameru u te visine (kako bi time izbegao napasti detalja, opise golih telesa, prizore poniženja – kad telo reaguje na smrtni strah svojim sopstvenim načinom – kako bi izbegao scene silovanja, razbijenih lobanja i krvi na izgaženom snegu, kako bi izbegao da se čuju glasovi, urlici, jauci, vapaji, molbe, molitve i preklinjanja, azulejo kako bi, dakle postigao božansku objektivnost u tom svetu bez Boga), taj, dakle, ne može da ne izdvoji, pristrasno, iz te gomile onog koji je njegov otac.” (Danilo Kiš, “Gorki talog iskustva”, 1986)

2 Arabeske od azuleja na pločicama i tavanicama, pored opčinjavajuće ljepote, posjeduju i sve karakteristike fraktala, jednog od najnovijih matematičkih i geometrijskih pojmova, formulisanih tek prije nekih 30 godina od strane francuskog (sic!) matematičara Mandelbrota.