| PRAVA STRANA

Niče je negdje rekao kako ne postoje fakti (istine), postoje samo interpretacije. Čini mi se da je mislio na moralne kategorije, ali valjda se neće ljutiti ako ja tu misao primijenim na percepciju1.

Sa druge strane, Solženjicin je napisao da linija između dobra i zla prolazi posred svakog ljudskog srca. Što se može protumačiti i kao tvrdnja da su ljudi u stanju prepoznati fundamentalne vrijednosti i istine.

Ja stalno osciliram između ova dva pola. Između etičkog subjektivizma (koji vodi ka kainovskom individualizmu) sa jedne, i vjere u ljude sa druge strane (ne kažem da gore navedene misli, ili njihovi autori, predstavljaju te polove; ja ih samo koristim kao ilustraciju2). Neki će to protumačiti kao nesigurnost, drugi u tome vidjeti moj horoskopski podznak (Vaga), no šta god da joj je uzrok, činjenica je da ova stalna tenzija prilično zamara.

Što sam stariji, ipak, sve sam bliže ovom prvom stavu. Nadovezaću na njega Heraklitovu izreku da su oči i uši ljudima loši svjedoci ako imaju varvarske duše. No da ne bismo pošli previše u širinu i počeli se baviti pitanjem savjesti, vratiću se na interpretacije.

U romanu Na rubu pameti, Miroslav Krleža piše, ”Pa u tome i leži tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih ‘pogleda na svijet’ što je kroz hiljade i hiljade godina svaki ‘pogled na svijet’ za sebe lično uvjeren da se ‘on jedan jedini podudara s istinom’! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do ljudožderskog, diluvijalnog, prahistorijskog, uzajamnog životinjskog upravo proždiranja tih ‘pogleda na svijet’. Jedni vjeruju, drugi spašavaju, treći ljube, četvrti su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, šesti, sedamdeset i sedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi prvenstvo, svi se pobijaju međusobno, svi se isto tako međusobno uništavaju.

Ne vjerujem u apsolutne i univerzalne istine. (Čak i “zakoni” fizike su samo teorije u skladu sa trenutno prihvaćenim modelom.) Naprotiv, mislim da svako ponaosob projektuje istinu (nekakav idealan i apsolutni pojam), odnosno ono što čuje i vidi, na sopstvene koordinate (ose, dimenzije…3), tj. na svoje postojeće znanje, iskustvo, stavove, interese, strahove…

I u ovim posljednjim pojmovima mogu se možda pomiriti dvije misli sa početka. Jer ako Solženjicin i implicira da su ljudi u stanju prepoznati istinu, on ne tvrdi da se oni tom spoznajom povode kad djeluju. U zavisnosti od čovjeka, ta spoznaja ostaje u svijesti ili biva potisnuta u podsvijest, te joj se u skladu sa tim i određuje važnost.

Što znači da ima izuzetaka, i jedino sa takvima ima smisla razgovarati: ako je neko otvoren za nova saznanja, za adaptaciju svog modela, za promjenu svijesti, on zavrjeđuje pažnju. Sve drugo je gubljenje vremena. (Ovo podsjeća na Kišove frustracije vis a vis francuskih ljevičara, koji nisu željeli da prihvate postojanje staljinističkih logora; najupečatljivije od svega, Kiš će se, a propos, obrušiti na dvojac Sartr-de Bovoar u eseju Sveta Simona.)

I oni koji govore ili pišu (uopšte, kreiraju) ne treba, na kraju krajeva, uopšte da brinu o tome kako će njihove riječi biti interpretirane. Jednostavno, oni ne mogu ništa učiniti povodom toga. Nema te preciznosti u izrazu koja će uticati na percepciju čitaoca/slušaoca. Pojašnjenjima se samo kiti priča i udaljava se od suštine. Naprotiv, poruku treba svesti na osnovne pojmove, na crte i krugove, simbole poput onih sa slika Miróa ili Kandinskog. Ko zna, shvatiće. Što više zna, više će shvatiti. Što su kompletniji njegovo znanje i iskustvo, na više nivoa će funkcionisati njegova percepcija, dublja će i kompleksnija biti njegova predstava. I tu se nema šta više reći.

Sem da, počinjući ovaj tekst, uopšte nisam imao namjeru da dođem do Miróa ili Kandinskog. Ono što sam htio jeste da dam potporu stavu, u skladu sa kojim (iako umnogome homo politicus) nikad nisam imao ambiciju da ‘mijenjam svijet’ ili se sa drugima povezujem u nekakve grupacije koje sebe ozbiljno shvataju (a kamoli pišem manifesta, programe i deklaracije). Jer već grupa od dvoje implicira nepotpuno međusobno razumijevanje i znači kompromis. Riječima Serena Kjerkegora, “Egzistencija je uvijek ono pojedinačno [...] Pojedinac se treba distancirati od mnoštva; gomila je laž.” Svako mora sam za sebe doći do spoznaje, i lični primjer treba da bude maksimum zalaganja, odnosno aktivizma.

I uopšte ne znam zašto me je na sve ovo ponukao tekst jednog predavanja Jonathana Franzena, koji govori o pojedinačnom iskustvu i sjećanju kao zaista vrijednim stvarima, nasuprot površnim zadovoljstvima koje pruža tehnološki napredak. Možda su to negdje ipak iste stvari.

 

Mnogi filozofi, pogotovo objektivisti, bavili su se ovim pitanjem, ali su njihove misli uglavnom pretjerano zamršene, pa se njihovim intelektualnim masturbacijama nećemo baviti. Mene, pritom, ovdje ne zanima percepcija u širem smislu riječi, već prije nekakvom sociološkom - percepcija ograničena društvenim pojavama i ljudskom komunikacijom.

Izvlačeći obije misli izvan konteksta i korišteći ih za svoje potrebe, donekle potvrđujem Ničeov stav.

Oni koji su se bavili geometrijom, a pogotovo linearnom algebrom (za mene najljepšom granom matematike), prepoznaće ovdje analogiju sa smanjivanjem dimenzionalnosti i nalaženjem baze (tehnički termini su nekad neumoljivi!) u vektorskim prostorima.